novinarstvo s potpisom
Druge doživljavamo u fraktalima. Ne u fragmentima, nego baš u fraktalima, u nekakvom ocrtu jednog stratusa onog što jesmo. Prema sklonostima ili animozitetima.
Dohvatimo se nekog, iritantnog ili zadivljujućeg, detalja, pa živom biću, osobi, čovjeku koji misli, osjeća i pokušava ostati i opstati na životu dodijelimo neki status, opću karakternu ili ideološku odliku, strpamo ga u ladicu ili ropotarnicu nesvjesni nasilja koje smo učinili. Najčešće posve nesvjesni nasilja frapantno nalik ubojstvu.
Sami sebe uvijek lociramo u savršenoj sredini, u raskrižju koordinatnog sustava ponašanja, svjetonazora, etičkih pojavnosti, uvijek promatrački, arbitražno, sudački pravično. Velimo da se ravnamo prema nekakvom apsolutu, temeljnom određenju humanosti i donosimo zaključke (presude) o ljudima.
Tvrdimo pritom da smo autonomni, da mislimo svojom glavom. Premda najčešće mislimo iz kolektiva kojim smo se mnogoljudno zaštitili, premda prihvaćamo tu kolektivnost kao zamku koje nismo svjesni – jer kolektiv je heterogena ”nakupina” koja ne postupa uvijek, niti uvijek misli ”ispravno” ili humano.
Pristajemo braniti devijacije pojedinaca koji predstavljaju našu kolektivnost valjda kako bismo ostali na ”sigurnom mjestu”, bez obzira na žrtve izvanjske našem svjetonazoru. I tu počiva temeljni problem, u tom srazu kolektivnog i pojedinačnog koji se obično skončava letalno za temeljnu etiku: ”Pojavu osuditi, druga (kolegu, ‘supatnika’) spasiti”.
A taj problem je u nas najčešće ”banalne”, ideološke prirode – jer: ne vrijede ista pravila za sve. U nas je prvenstveno važno kojem ideološkom taboru pripada ubojica, silovatelj, lopov, prijestupnik bilo koje vrste. Važno je kako je ”prijestupnik” prethodno katalogiziran, koja ga grupacija doživljava kao svojeg, koja skupina je spremna žrtvovati vlastiti integritet za spasenje ”zabludjelog brata”.
I nije važna žrtva, nego je važan svjetonazorski identitet počinitelja, važno je opravdati ga bez obzira na sve. Nije važno je li nekog ubio automobilom, pajserom, pištoljem, je li silovao, krao, varao, prisvojio si neprisvojivo. Važno je da je ”naš”.
Takav modus funkcioniranja izuzetno je vidljiv kada je riječ o nasilju nad ženama. Valjda zato što ima ”naših” i ”njihovih” žena, žena koje ”zaslužuju” i ”ne zaslužuju” obranu.
Do prije pet godina je tako bilo vrlo šaljivo i prpošno napisati ili izgovoriti slogan ”Jakove, izdrži!”. Često su za njim posezale upravo žene koje su iz nekog opskurnog razloga smatrale da je predsjedničinu mužu bilo teže nego drugim muževima kojima žene nisu predsjednice…
Pišem ovo savršeno svjesna činjenice da će mnogi iz ove dvije rečenice izvući traljav zaključak o mojoj političkoj sklonosti, baš kao što su mnogi iz mog romana ”Ezan” izvukli zaključak da sam se poturčila, ili iz ”Jom Kipura” da sam se ”prodala” Židovima.
No odavno ne marim za zaključke površnih. Marim za žrtve koje ne samo da zaslužuju naše milosrđe, nego i pravdu, skidanje ljage srama kojim su okaljane općim odnosom našeg društva prema žrtvama.
Naime, negdje i u nekom trenutku se dogodio potpuni preokret stavova prema žrtvi i počiniteljima nasilja, pa su (pre)mnogi skloni tražiti opravdanje za zločinca, povode u ponašanju žrtve koji su ga naveli na agresiju. Žrtva je izazivala, provocirala, ”tražila što je dobila”.
Počinitelj je bio ”dobar momak, tih, pristojan, nikad prije nije imao nikakvih ispada, pozdravljao je na ulici, ovo mu je prvi put”, čujemo ljude kako govore u izjavama za medije, zgražaju se, ništa nisu ni znali ni vidjeli…
I nekako smo tugaljivi kad treba kazniti, osuditi. Pa žrtve šute, šute godinama, desetljećima, grade fasade ispod kojih pucaju po svim šavovima. Kad progovore, ljudi se zajedljivo, s gađenjem pitaju zašto su tek sad progovorile. Nesvjesni paradoksa u koji dovode žrtve javnim mnijenjem što ga činimo svi mi. Svi. Mi. Nemilosrdno.
Zašto glumice nisu ranije progovorile o Daliboru Mataniću? One koji si postavljaju to pitanje pitam: možete li na trenutak zamisliti da ste mlada glumica s tek završenom Akademijom? Možete?
Dakle. Imate dvadeset i kusur godina, završile ste Akademiju nakon koje se možete baviti samo glumom (možda pjevanjem ili plesom, jer i to se ondje uči), netko na položaju moći (redatelji i recimo intendanti su definitivno na položaju moći) vam se nabacuje i izokola (ili izravno) vam veli kako se nećete kruha najesti od svoje profesije ako ne budete ”dobri i suradljivi”, a svi su u kazalištu i filmu povezani, jer se poznaju, surađuju, preporučuju si suradnike…
Što biste učinili? Kako biste se ponašali da vam je dvadeset i kusur godina i da ste na početku početaka? Biste li bili drčni, otresiti? Obratili biste se medijima? Ma dajte! Stvarno?
Svjesno biste se u tim godinama, na takvoj klimavoj poziciji izložili kamenovanjima, likovanju i ruganju gomile koja je uvijek sklonija reći: ”Kurvica mala – što je tražila, to je i dobila”, nego ”Pomognimo joj.”
Pa ta ista javnost, ti isti ljudi ”ne čuju” kad im susjed na smrt mlati ženu, zabava se nastavlja i kad moćnik, na neformalnom druženju ”usput” šamara svoju suprugu. Svi šute, jedu i čekaju da prođe… a neki i kleče pred crkvama i ”mole” za ženski moral. Valjda kako bi obuzdali provokatorice koje, ako je ”pravde” dobiju što zaslužuju.
MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.