novinarstvo s potpisom
Obično se govor o novinarstvu prigodno koncentrira u javnosti oko i na Dan slobode medija 3. svibnja. Bilo je tako i ove godine s tim da su dvije medijske konferencije, dodjela novinarskih nagrada i marš na Ministarstvo kulture u kojem su novinari tražili Hasanbegovićevu ostavku ostali u sjeni zviždanja predsjednici Republike Kolindi Grabar-Kitarović, kojoj je praktički onemogućeno da govori, pa je malo kasnije napustila Novinarski dom.
Dok su se zvižduci prolamali dvoranom, predsjednica je zaključila vrlo kratko obraćanje Voltaireovim citatom: ”Čak i ako se ne slažem s onim što se govori, uvijek ću braniti pravo da se to kaže”.
Naravno, to je demokracija. Ali, onaj tko je na vlasti ima brojne prilike da kaže ono što želi i da učini ono što bi za društvo bilo najbolje. A kad je riječ o ugrožavanju novinarskih sloboda, udaru na civilno društvo i uopće skandaloznim pokušajima srozavanja čitave hrvatske kulture u posljednja tri-četiri mjeseca, predsjednica nije učinila ništa da to mahnitanje spriječi, odnosno dala je aktualnoj Vladi ili barem pojedinim ministrima u svemu tome i vjetar u leđa nekim svojim nepromišljenim izjavama.
Na primjer, onom da se ”očite provokacije i vrijeđanje nacionalnih osjećaja hrvatskoga naroda i goleme većine hrvatskih državljana koji vole svoju zemlju ne mogu se nazivati ‘performansima’, ‘novinarskim’ ili ‘umjetničkim slobodama’ ili ‘satirom’.“
Prekjučerašnja video konferencija pripremana je odavno a predsjednica je poželjela doći u Hrvatsko novinarsko društvo krajem prošlog tjedna, nekako istodobno kad je ”Jutarnji list“ najavio njezin subotnji intervju prilično pretencioznim naslovom: ”Ovim intervjuom želim prekinuti ideološke podjele u Hrvatskoj“.
Čini se da se predsjednica osjetila dovoljno samosvjesnom i moćnom da svojim navodnim autoritetom okonča priče o ustašama i partizanima, da zasjeni i Jasenovac i Bleiburg, da nekim drugim temama pogura pod tepih i rastuće antisrpstvo, čak i antisemitizam (iako u Hrvatskoj ne živi više od 500 Židova).
U toj poziciji najomiljenije političke figure u zemlji, Grabar-Kitarović vjerojatno je pomislila da i novinarke i novinare može malo udobrovoljiti, pokušati uvjeriti da se s novinarstvom u Hrvatskoj zapravo ništa loše ne događa i da samo tendenciozno interpretira svatko onaj tko golim očima vidi da je obavljeno 70-ak političkih smjena na Hrvatskoj radioteleviziji, da se tamo informativni program uništava jako brzo i nepovratno, a da je vlasništvo u hrvatskim medijima manje transparentno, a time i više okrenuto klijentelizmu i lopovluku, nego prije 15 ili 20 godina.
Ona je pomislila da će nadmoćno pomiriti dva sve udaljenija svjetonazora, da će zaustaviti kulturni rat u maniri majke pomiriteljice, ili, kako su je ono nazvali, kraljice Balkana. Da će moći prefarbati ono što su osmišljeno i radikalno uneredili Karamarko i Hasanbegović, a pomogli im Orešković i Most. Bila je to i loša procjena američkog veleposlanstva koje je dogovorilo dolazak predsjednice u Novinarski dom.
Ona je prihvatila bačenu rukavicu nekoliko zapadnih veleposlanstava koji su se zabrinuli nad novinarskim i medijskim neslobodama. Našoj predsjednici nije problem kazati, recimo, da je sloboda medija temelj demokracije. Ili to, na primjer, da se Hrvatska zalaže za najviše kriterije zaštite prava manjina.
Ali, problem je u tome što KGK nije uvjerljiva. Sve dok se i kontinuirano predsjedničkim utjecajem djelatno ne suprotstavi onima koji zatiru slobode. Zato je jučer izviždana.
(Prenosimo s portala Novoga lista).