Zašto pismenost više nije uvjet za polaganje državne mature

Esej je slobodna prozna forma, u pravilu nonfikcionalna, koja ne pretendira na cjelinu mišljenja, niti na zaokruženost teme. Esej je fragment koji se bavi fragmentarnošću svijeta. Sukladan je s načinom čovjekova mišljenja, te se iz umjetničke i publicističke proze često selio u znanstveni tekst.

Ujedno, esej je, možda uz roman, prozna i književna vrsta kojoj je najteže odrediti granice. Eseja ima ovih i onih, ovakvih i onakvih, od Michela de Montaignea, koji se obično smatra utemeljiteljom žanra (nabaviti i obavezno dugo čitati trotomno De Montaigneovo izdanje, u lijepom prevodu Vojmira Vinje i u nakladi zagrebačkog Disputa), do Danijela Dragojevića, čiji je esej otvorena prozno-pjesnička forma (u antikvarijatima potražiti i skupo platiti njegov “Rasuti teret”, u nakladi beogradskog Nolita), ili do Milivoja Solara i Zdenka Lešića, koji su pisali izvanredno uzbudljive eseje na uže znanstvene i književne teme.

Konstatacija ministrice Divjak da “nema pouzdanog instrumenta kojim se (…) ocjenjuje” učenički esej ili bilo koji drugi tekst napisan ovim jezikom uvredljiva je po hrvatsku pismenost

Ali ono o čemu se ovih dana govori u povodu još jedne nadasve živopisne odluke ministrice obrazovanja Blaženke Divjak nije esej, nego je slobodni sastav, kako se rečena školsko-ispitna vrsta u hrvatskim školama zvala još šezdesetih, sedamdesetih i ranih osamdesetih, e da bi je zatim neki dokoni jezikoslovac, neostvarenih pjesničko-domoljubnih ambicija, preimenovao u sastavak.

E, taj je slobodni sastav pratio naše školsko obrazovanje od opismenjavanja u prvom razredu osnovne, pa sve do pred maturu. U tih jedanaest ili dvanaest godina svaki bi se učenik napisao i nasastavljao nekoliko desetina, a možda i koju stotinu sastava ili sastavaka, koji nisu imali veze s Michelom de Montaigneom, ali su, bez ikakve sumnje, bili najvažnija tačka našega školovanja.

U slobodnom sastavu na zadanu temu – što onda znači da sastav i nije baš bio sasvim slobodan – na provjeru je dolazilo sve: učenikova urednost, njegov rukopis, rječnik i rječitost, sposobnost slobodnog mišljenja i prosuđivanja, opća kultura i konkretno znanje.

Slobodni sastav iz hrvatskog jezika – koji se u to vrijeme u Hrvatskoj zvao “hrvatski ili srpski”, a u ostalim jugoslavenskim republikama “srpskohrvatski ili hrvatskosrpski” – oduvijek je donosio odgovor o smislu i cilju samog školovanja. Išli smo u školu da bismo bili u stanju napisati slobodni sastav iz hrvatskog.

U tom će sastavu biti sve, ili skoro sve ono što će nam zatim trebati u životu, onom poslovnom, ali i privatnom i društvenom. Mimo slobodnog sastava još su samo tablica množenja i dijeljenja. Sve drugo u školi se usput saznavalo i učilo.

A onda je devedesetih, u nekoj od mnogobrojnih obrazovnih reformi, nekakav lokalni snob ili snobica, snobuša, po starom dobrom običaju da se plagira i prepisuje sve ono što se ne zna i ne razumije, pronašla da se po amerikama školovanje uveliko zasniva na pisanju eseja.

A kako dotična, ili dotični nije znao što je slobodni sastav ili sastavak, u hrvatskim se školama našao učenički esej, koji ćemo odsad pa u buduće, ne samo zbog razlikovanja rečenog teksta od časne književne vrste, nego u spomen na sve obrazovne snobove i snobuše, hohštaplere i hohštaplerke, nazivati kako i treba, i kako to stoji u amerikanskom izvorniku – essay.

Ali ono o čemu se ovih dana govori u povodu još jedne nadasve živopisne odluke ministrice obrazovanja Blaženke Divjak nije esej, nego je slobodni sastav, kako se rečena školsko-ispitna vrsta u hrvatskim školama zvala još šezdesetih, sedamdesetih i ranih osamdesetih, e da bi je zatim neki dokoni jezikoslovac, neostvarenih pjesničko-domoljubnih ambicija, preimenovao u sastavak

Učenički essay je, dakle, u nezavisnoj i sve manje neovisnoj Hrvatskoj nastavio obavljati funkciju slobodnog sastava iz hrvatskog, sve dok u vrijeme državnih matura 2019. problem s hrvatskim školovanjem nije kulminirao, sve dok nije vrhunio, kako bi se to ljepše i tačnije reklo.

Dogodilo se, kako čujemo, to da su rezultati na državnoj maturi bili toliko loši da ih više nikakva politička ni socijalna šminka nije mogla sakriti.

Zašto nije mogla? Pa zato što je pri školskom i svakom drugom ispitivanju moguće prikriti sve, osim nepismenosti.

Testovi sa zaokruživanjem tačnih odgovora ionako funkcioniraju po principu sportske kladionice, usmeni odgovori štimaju se i namještaju prema potrebama i ograničenjima društvene zajednice – jer, zaboga, ne mogu naši đaci biti pametniji, artikuliraniji i razgovorljiviji od ostalog građanstva – jedino što je doista nemoguće sakriti jest neobučenost, nesposobnost mladih ljudi da mozak primoraju na proces mišljenja, koja se, pak, jedino jasno vidi u pisanom tekstu, u essayu, dakle.

Nije problem što oni ne znaju red riječi u hrvatskoj rečenici, jer ako ne čitaju dobru književnost, a vidimo da je, uglavnom, ne čitaju, onda nemaju gdje niti da uče o redu riječi u rečenici, o kojemu, uostalom, većeg računa ne vode ni urednici naših novinskih šareniša, a o dalekovidnicama i krugovalu da zbora i ne zborimo.

Nije problem ni to što učenici u časovima državne mature dožive kolektivnu senzaciju obezriječenosti i obezjezičnosti, pa im se čini, mučenicima, da za njihove misli nema u ovome jeziku adekvatnih riječi; nije dakle problem što im je rječnik materinjeg hrvatskog sveden na petstotinjak svakodnevnih riječi, te još toliko termina iz psovačke i crkvene terminologije.

Nije čak problem niti to što velik dio njih s pouzdanjem ne zna ni to kako se slova slažu u riječi, a možda ne znaju ni svih tridesetak slova hrvatskoga alfabeta.

Problem je što oni nisu u stanju misliti, i što će to darovitiji među njima naučiti tek kada pođu na studije u inozemstvo i promisle na stranome jeziku.

Slobodni sastav iz hrvatskog jezika – koji se u to vrijeme u Hrvatskoj zvao “hrvatski ili srpski”, a u ostalim jugoslavenskim republikama “srpskohrvatski ili hrvatskosrpski” – oduvijek je donosio odgovor o smislu i cilju samog školovanja. Išli smo u školu da bismo bili u stanju napisati slobodni sastav iz hrvatskog

Eto, u tome je problem s maturskim essayom iz hrvatskog.

Blaženka Divjak omogućila je budućim maturantima da izbjegnu sve nevolje koje proisteknu iz njihove suštinske nepismenosti i s dvanaest izgubljenih godina djetinjstva i adolescencije, koje su im, uglavnom, protekle u religijskoj i političkoj indoktrinaciji, a da nisu naučili ama baš ništa.

Ministrica kaže da essay više neće biti eliminatoran, nego da će skupa s usmenim ispitom (ili možda onim kladioničkim testom?) tvoriti aritmetički prosjek ocjene iz hrvatskog jezika, jer, veli gospođa, “nema pouzdanog instrumenta kojim se on ocjenjuje”.

Ustvrdivši da “nema pouzdanog instrumenta kojim se” essay “ocjenjuje”, vrlo je hrabro zanemarila posljednjih četiri-pet tisuća godina čovjekove civilizacije.

Tokom tog su se i tolikog vremena razvijali ne samo “pouzdani instrumenti” za ocjenu nečijega, svejedno čijeg, teksta, te načina i sposobnosti slobodnog mišljenja, nego je u tom vremenu nastajao i sam tekst, kao najsavršeniji i sasvim egzaktan način izražavanja čovjekove misli.

Dakle, ako je Blaženka Divjak u pravu, tojest ako je ona baš sasvim sigurna u ono što govori, kada kaže da nastavnici nemaju načina da “pouzdano” ocijene učenički essay iz hrvatskog jezika, tada ni učenici nemaju načina da napišu svoj essay. Radi se, naime, o istoj vrsti “pouzdanosti” na kojoj je zasnovana ne samo naša pismenost, nego i sposobnost rasuđivanja.

Kaže li gospođa Blaženka Divjak da nastavnici nisu u stanju pouzdano rasuđivati? Važno je to pitanje, jer bi, možda, roditeljima iz razloga sigurnosti bilo bolje da djecu više ne šalju u školu. Vjeroučitelje mogu primati i doma.

Ali ne bi se moglo reći da ministrica ne pokazuje znakove kontinuiteta u svom ministrovanju, da ne kažemo i načinu mišljenja, budući da ne možemo “pouzdano” znati je li tu uopće o mišljenju riječ, jer jednako kao što je nastavnike učinila nenadležnim za ocjenjivanje đačkih essaya iz hrvatskog jezika, tako je prethodno sve one koji o književnosti i o školskoj lektiri imaju blage veze, koja se inače stječe čitanjem književnosti i školske lektire, učinila nenadležnim oko toga je li neki književnik vrijedan ili nije.

Nije čak problem niti to što velik dio njih s pouzdanjem ne zna ni to kako se slova slažu u riječi, a možda ne znaju ni svih tridesetak slova hrvatskoga alfabeta. Problem je što oni nisu u stanju misliti, i što će to darovitiji među njima naučiti tek kada pođu na studije u inozemstvo i promisle na stranome jeziku

I to je za nju nekako nedovoljno egzaktno i nepouzdano. Pouzdana je, čini se, samo školska kladionica i dragi Bog, kojemu se prije školskoga testa pomolimo da nam pomogne da zaokružimo tačne odgovore.

Konstatacija da “nema pouzdanog instrumenta kojim se (…) ocjenjuje” učenički esej ili bilo koji drugi tekst napisan ovim jezikom uvredljiva je po hrvatsku pismenost i kulturu.

Ali kako prosječnom hrvatskom liberalu nije baš nimalo stalo do hrvatske pismenosti i kulture, onda ministrica Divjak u HNS-u može naći svoje prirodno stanište.

A ako ni prosječnom hrvatskom nacionalistu nije do istoga stalo, tada vijest o essayu neće naročito uznemiriti ni Plenkovićevu vladu.

A roditelji naših učenika? Njima bi se od straha smrznula krv u žilama kada bi na čas postali svjesni što sve impliciraju ministričine riječi. Jednostavnije im je, međutim, da misle o tome kako će njihovoj djeci biti lakše na državnoj maturi.

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Crveni Štef i dolazak Donalda Trumpa na vlast u Hrvatskoj
    •  Mržnja zagrebačkog gradonačelnika prema vozačima
    •  Kratka povijest parkiranja u Zapruđu
    •  Ovo bi bio bolji svijet kada bismo bili kao vozači kamiona
    •  Zašto nakon uvođenja eura odumiru zagrebačke tržnice?
    •  Hanka Paldum i njezini problemi na državnoj granici
    •  Kako to da nikome nije nedostajalo tih 1.334.823 eura?
    •  Lud, zbunjen, normalan
    •  Zašto Nepalci ne bi postali Hrvati…
    •  Bečki konjušari i slovenska gospoda

> Svi tekstovi ovog autora