Zašto premijer Andrej Plenković ne gleda televiziju?

U poplavi loših vijesti koje razotkrivaju sav jad i bijedu situacije na potresenim područjima Sisačko-moslovačke županije, najgorom se doima vijest o inertnosti hrvatske države.

Dobra je vijest da to – ne iznenađuje Hrvate!

Pa oni od prvoga sata u kojem su tragične vijesti obišle svijet – zdušno pomažu! Spontano je odmah krenulo sakupljanje odjeće, hrane, nekoliko sati nakon katastrofalnog potresa privatnim kamionima i kombijima ta se pomoć iz gradova, ali i najmanjih sela – uputila prema Baniji…

Jedina promptna reakcija države u tome danu bila je ukidanje (epidemiološke) zabrane komunikacije među županijama i oslobađanje od naplate cestarine za one koji voze pomoć.

Vjerujem da je ta brza, doduše administrativna, reakcija države – iznenadila i same Hrvate.

Ali to je, nažalost, bilo sve!

Dok konvoje pomoći hrvatskih građana i humanitarnih organizacija sa svih strana svijeta nije omelo ni blagdansko raspoloženje, ni neradni dani, državne su službe i službenici najprije morali dostojno proslaviti Božić i Novu godinu, a o stradalima će razmišljati u siječnju, kada se polako vrate na posao.

Ništa drugo, nažalost nismo ni očekivali.

Ali dok je državna administracija blagovala, Hrvati su opsesivno pratili vijesti televizijskih postaja koje su iz sata u sat izvještavale o događajima na Baniji.

Kamere su ušle u potresom uništene gradove i sela, u skladišta Crvenog križa, zabilježile suze postradalih, ali i snimile rijeke volontera koji su neprestano dovozili pomoć na Baniju…

Da premijer gleda televiziju, ne bi mu trebalo tjedan dana da sazove (video) sjednicu Vlade, već bi svakoga sata nakon potresa prekidao blagdanske ručkove i večere svojih ministara tražeći od njih odgovore na pitanja koja su se otvarala na potresenom i srušenom terenu

Podizali grijane šatore u kojima je organizirana javna kuhinja… Desetine kuhara volontera iz cijele Hrvatske spremili su na tisuće obroka dnevno prehranjujući postradale, ali i pripadnike Civilne zaštite, Hrvatske vatrogasne zajednice, Hrvatske gorske službe spašavanja, Hrvatskog Crvenog križa, policije, Hrvatske vojske, inženjera, statičara…

Televizijski novinari, redom mladi, neiskusni ali odvažni ljudi, željni istine, u ovoj kataklizmi koja je zadesila Baniju – posramili su državnu administraciju, stalno svjedočeći s područja koje i dalje podrhtava o hrpama volontera, kojima rukovode vatrogasci ili nitko, a da od države ni glasa čuti nije!

Moć televizije, ako joj dopustiš, čudesna je!

Već prve snimke srušenih objekata pokazale su urušavanja kuća, protiv svih pravila i očekivanja! Štoviše, mahom se radi o objektima obnovljenim novcem hrvatskih poreznih obveznika, prije dvadeset godina.

Nije trebalo proći više od nekoliko sati, a televizijski su novinari pronašli i ljude koji su godinama upozoravali na lopovluk u državnoj obnovi Banije. Munjevito je prostrujala izjava da su te kuće ”dale svoje” i da je gotovo normalno da se nakon dvadeset godina sruše u prvom potresu …

Putem televizije stupili smo u izravnu vezu s gradonačelnicima Petrinje i Siska (tek nakon višednevne potrage i s gradonačelnikom Gline!), a sve je oduševila energična, izvrsno informirana i na sve spremna, dogradonačelnica Gline Branka Bakšić Mitić koja je u HRT-ovoj emisiji ”Nedjeljom u dva”, dobila nepodijeljenu podršku i divljenje cijele Hrvatske!

Pitam se, zašto premijer Andrej Plenković ne gleda televiziju!?

Jer da gleda, ne bi mu trebalo tjedan dana da sazove (video) sjednicu Vlade, već bi svakoga sata nakon potresa prekidao blagdanske ručkove i večere svojih ministara tražeći od njih odgovore na pitanja koja su se otvarala na potresenom i srušenom terenu.

U tom blagdanskom tjednu, pokazalo se da svi oni koji bi trebali povlačiti ključne poteze u državi koju je zadesila elementarna nepogoda katastrofalnih razmjera – nemaju pojma da bi uopće trebali nešto raditi, a niti da su za bilo što odgovorni.

A i kada se država konačno pokrenula, umjesto efikasne pomoći – formiran je – Stožer civilne zaštite za obnovu nakon potresa.

Na čelu s potpredsjednikom države Tomom Medvedom. Po svemu sudeći, on je jedini Hrvat sposoban da zamijeni premijera, vodi osjetljivo i zahtjevno Ministarstvo hrvatskih branitelja, a bogme i Stožer civilne zaštite za otklanjanje posljedica katastrofalnog potresa!

Pa kako izgledaju odluke tog Stožera kojeg vodi najsposobniji čovjek hrvatske države (nakon premijera)?

Administrativno!

Odluke su općenite, deklarativne i birokratski precizne, kako bi – sve u skladu s ustaljenim redom i pravilima struke – onemogućile brzu i efikasnu akciju na terenu!

Već je u prvom tjednu nakon potresa (dakle i prije formiranja slavnog Stožera!) procurila vijest da svi koji trebaju pomoć moraju poslati mail na adresu…

Premijeru države u kojoj je više od polovine stanovništva u urbanim sredinama informatički nepismeno, a na potresom ugroženom području najširi dijelovi ne samo što nemaju internet signala nego neki nemaju ni struju – dakle, premijeru takve države, propis o slanju maila koji će inicirati pomoć – bila bi crvena krpa!

Takav bi premijer istog trenutka smijenio osobu koja je uopće došla na ideju o administrativnom postupku mailovima, a na njegovo mjesto stavio nekoga tko je svakodnevno s ljudima na terenu, poznaje ih i zna poimence kako je i komu što potrebno!

Nije da takvih ljudi nema – vidjeli smo ih i na televiziji – ali premijer, očito, ne drži do televizijskih vijesti. Radije se informira iskustveno, a osnivanje stožera je provjerena praksa.

Nakon svega, sad već dva tjedna nakom potresa, RTL Danas objavljuje pravila kojih se oni koji od države očekuju pomoć za obnovu srušenih kuća moraju slijepo držati.

Tih je pravila pedesetak, a od ljudi kojima su srušene kuće (u kojima im je ostalo zatrpano sve, od donjeg veša do dokumenata) traži se dokaz o vlasništvu, podaci iz zemljišnika, čak i vjenčani list!

Pa se čovjek pita: Gdje i kako će ti nesretnici sakupiti spomenutu dokumentaciju? U svojim gradovima i općinama, koje su – upravo zbog potresa – iseljene s matičnih adresa? Glinska administracija, primjerice, radi u objektu dječjeg vrtića!

Dok konvoje pomoći hrvatskih građana i humanitarnih organizacija sa svih strana svijeta nije omelo ni blagdansko raspoloženje, ni neradni dani, državne su službe i službenici najprije morali dostojno proslaviti Božić i Novu godinu, a o stradalima će razmišljati u siječnju, kada se polako vrate na posao! Ništa drugo, nažalost nismo niti očekivali

Rade li u vrtiću i šalteri na kojima se podnose zahtjevi za rodne, vjenčane i vlasničke listove? Porezna uvjerenja, dokazi da je podnositelj zahtjeva ovlašten podnijeti zahtjev, dokazi da je potresom oštećena zgrada postojeća zgrada…

U europskoj državi koja od potresom uništenog, a i dalje ugroženog stanovništva očekuje mail aplikaciju za pomoć, trebala bi postojati elektronska arhiva podataka iz kojih je pritiskom na tipku ili dvije moguće dobiti sve tražene podatke o svakome od nas.

Ali ne i u Hrvatskoj.

Tu se podaci donose fizički, čeka se u redovima, pa tako godinama, dok tražitelji pomoći fizički ne nestanu… Tako naša država funkcionira, naprosto, tako je uređena (ako se ta riječ može upotrebiti u našem slučaju)!

A kako funkcionira jedna zaista uređena država, ne danas 2021. nego prije stotinu i više godina, svjedoči Boris Dežulović u tekstu pod naslovom ”Sto godina samoće”, koji govori o Austro-Ugarskoj.

Između ostalog, (a sve je vrijedno pročitati!), Dežulović opisuje priču koju je unatrag nekoliko godina čuo u Puli.

”Tamo su, naime, prostor nekadašnje austrijske banke na Forumu – koji je bankarskoj svrsi služio i za obje Jugoslavije – odlučili urediti u galeriju Cvajner, naumivši joj ostaviti francjozefinski šarm. A dio tog šarma bio je i zagonetni jedan ogromni čelični sef, koji je u uglu velike prostorije, pretežak da se ukloni, stajao zaključan još od 1918.

Poželjeli su ga onda u galeriji očistiti i konzervirati, i poslali u Beč pismo s nazivom modela i serijskim brojem sefa, da im sugeriraju licenciranog majstora ili drugi neki način da ga otvore. Mjesec dana kasnije, da skratim, iz Beča im je stigla zaštitna omotnica s – originalnim rezervnim ključem!”

Eto, tako to u nekadašnjoj i današnjoj Europi.

A kako kod nas?

Pa zna se! Stani u red i čekaj! Ako imaš noge. I ako te (i dok te) drže!

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Rijeka ne prepoznaje svoje potencijale
    •  Zaborav je oružje diktature, a neznanje opasno po narod
    •  Zabranite Jugoslaviju
    •  Otvorenje Olimpijade – između ushita i uvrede
    •  Zlostavljanje kao kazališna tema i naša zbilja
    •  Ujedinilo nas je sjećanje na Valtera Dešpalja i Cellomaniju
    •  Ne ljutite se na kazalište
    •  Dubravka Vrgoč: Želim teatar u gradu i grad u teatru
    •  Rockeri i filharmoničari na dočeku Nove. U čemu je problem?
    •  Propuštena šansa da se Rijeka i Trst ujednačeno razvijaju

> Svi tekstovi ovog autora