Zbog Piranskog zaljeva čestitke za 4. srpnja Dan borca NOB-a

Da nije bilo boraca Narodnooslobodilačke borbe i njihovog maršala Tita, danas Hrvatska i Slovenija ne bi pregovarale o granici u Piranskom zaljevu.

Piranski zaljev bi danas bio u pokrajini Julijskoj Veneciji izvan današnjih granica Hrvatske i Slovenije.

Zbog toga čestitke borcima Narodnooslobodilačke borbe 1941. – 1945. godine na današnji dan, 4. srpnja 2017. godine, koji se slavi(o) kao Dan borca.

Apsurdno je da su nakon objavljivanja odluke Arbitražnog suda u Den Hagu hrvatski medijski prostor zakrčili zagovornici politika koje su Piranski zaljev odavno prodale i koje su se borile protiv Titovih partizana kada su, naglašavam, Titovi partizani taj teritorij vraćali današnjoj Hrvatskoj i Sloveniji, tada u okviru Jugoslavije.

Republika Hrvatska je bankrotirala, jer više od 25 godina nije u stanju plaćati svoje obveze u rokovima njihova dospijeća. Na državama se, naime, u međunarodnoj praksi provode tzv. puzajući postupci bankrota, prvo postupnim ograničenjima, a potom i trajnom suspenzijom (osobito ekonomskog) suvereniteta.

Apsurdno je da su nakon objavljivanja odluke Arbitražnog suda u Den Hagu hrvatski medijski prostor zakrčili zagovornici politika koje su Piranski zaljev odavno prodale i koje su se borile protiv Titovih partizana kada su, naglašavam, Titovi partizani taj teritorij vraćali današnjoj Hrvatskoj i Sloveniji, tada u okviru Jugoslavije

Otuda nekoliko dana uoči priopćenja odluke Arbitražnog suda u Den Hagu o Piranskom zaljevu ekonomski marionetskim vlastima u Hrvatskoj upućeno je javno upozorenje da je: ”s gledišta njemačke vlade važno načelo međunarodnog prava da se odluke arbitražnih sudova moraju poštovati, te da ih stranke moraju implementirati”.

I iz ambasade Sjedinjenih Američkih Država u Hrvatskoj je novinarima ponovljen stav da je ”na dvjema državama, objema članicama Europske unije i saveznicama u NATO-u, da razriješe to bilateralno pitanje”.

Treba podsjetiti da su Titovi partizani travnja i svibnja 1945. godine, unatoč tadašnjim međunarodnim okolnostima (čitaj: pritiscima, čak i vojnim) borbom oslobodili Trst (uključivo i Piranski zaljev).

Današnji protivnici Titovih partizana zlurado vole napisati da je tada u borbama za oslobađanje Trsta i Koruške ”Staljin ostavio Tita na cjedilu”.

Da, točno.

Ali nije Tita i njegove partizane ”na cjedilu” ostavio samo Staljin, nego su to napravili i zapadni saveznici, Englezi, Amerikanci i ostali.

U šifriranoj poruci Ministarstva vanjskih poslova Velike Britanije (PRO, F. O. 371/48811) navodi se: ”Titovo napredovanje prema sjeveru, makar kako prihvatljivo s vojničke točke gledišta, ipak ga vuče prema provincijama Julijskoj Veneciji i Koruškoj. Bilo bi pogodnije kada bi se događaji tako razvijali da Tito privremeno bude zadržan otporom ustaša i bijele garde oko Zagreba i Ljubljane, što bi savezničkim snagama omogućilo da u miru zauzmu Julijsku krajinu.”

Tito je, očito znajući što može očekivati od Staljina i zapadnih saveznika, naredio brzi prodor partizana u Trst (ostavljajući neprijateljske ”džepove” na pravcu Rijeka-Zagreb-Ljubljana-Maribor i dalje prema Austriji kojima je sa istoka kroz Mađarsku nadirala Crvena armija).

Trst su oslobodili partizani 1. svibnja 1945. godine uz veliku pomoć stanovnika Trsta (oko 15 tisuća lako naoružanih građana).

O žurbi da se Trst oslobodi prije dolaska saveznika govore i podaci da je Rijeka oslobođena dva dana nakon Trsta (3. svibnja 1945.), a u Zagrebu je Đuro Kumičić u nazočnosti vatikanskog legata Ramira Marconea partizanima predao grad tek 8. svibnja 1945. godine.

Nekoliko dana uoči priopćenja odluke Arbitražnog suda u Den Hagu o Piranskom zaljevu ekonomski marionetskim vlastima u Hrvatskoj upućeno je javno upozorenje da je: ”s gledišta njemačke vlade važno načelo međunarodnog prava da se odluke arbitražnih sudova moraju poštovati, te da ih stranke moraju implementirati”

A u već oslobođeni Trst je tek 2. svibnja 1945. godine stigla prethodnica 2. novozelandske divizije (preko Miramara u luku i tvrđavu sv. Justin).

Nakon dolaska Novozelanđana u Trst započeli su (i vojni) pritisci zapadnih saveznika da se Titovi partizani povuku iz Trsta.

Tito je bio nepopustljiv u pregovorima o Trstu. Za to vrijeme je Churchill nagovarao američkog predsjednika Trumana da saveznici nastave rat protiv Titovih partizana.

Titovi partizani su imali punu kontrolu u Trstu i okolici sve do 12. lipnja 1945. godine, što je u povijesti poznato kao ”40 dana Trsta”.

Nakon sporazuma Tita i britanskog feldmaršala Herolda Alexandera u Beogradu 9. lipnja 1945. godine (koji su supotpisali Ivan Šubašić i ambasadori SAD-a i Velike Britanije) ugovorena je privremena uprava po kojoj je područje stavljeno pod nadzor savezničkog komandanta, a partizani su na tom području mogli zadržati 2000 vojnika.

Na tom su području učestali incidenti između ”savezničkih” partizana i jedinica poljske emigrantske armije (u sastavu britanske armije).

Od veljače 1946. godine anglo-američka avijacija često narušava jugoslavenski (slovenski i hrvatski) zračni prostor, što je u kolovozu dovelo i do rušenja jednog i prisilnog prizemljenja drugog američkog aviona.

Saveznička vojna uprava je u tom području (uključujući i Pulu s okolicom) potrajala sve do 10. veljače 1947. godine, kada je potpisan mirovni ugovor u Parizu i formiran Slobodni teritorij Trsta (formalno pod kontrolom UN-a).

Neposredno prije nego što su saveznici morali napustiti Pulu demontirani su svi proizvodni strojevi i oprema te odvezeni u Italiju. Stanovnici Pule su godinama pričali da ”saveznici u Puli nisu ostavili ni kvake na vratima”.

U Puli je posebno dramatično bilo 3. siječnja 1947., kada su se radnici elektromlina ”Sansa” na Vodnjanskoj cesti suprotstavili odvoženju strojeva i opreme u Italiju. U sukobu sa savezničkom policijom poginulo je troje radnika – Mario Lussi i Antonio Salgari na mjestu događaja i Lino Mariani kasnije u bolnici od zadobivenih rana.

Treba podsjetiti da su Titovi partizani travnja i svibnja 1945. godine, unatoč tadašnjim međunarodnim okolnostima (čitaj: pritiscima, čak i vojnim) borbom oslobodili Trst (uključivo i Piranski zaljev)

U vrijeme sukoba sa Staljinom i isključivanja Jugoslavije iz Informbiroa tripartitne sile – Francuska, Velika Britanija i SAD – izdale su 1948. godine notu kojom se zahtijeva vraćanje Slobodnog teritorija Trsta pod kontrolu Italije.

Ipak, iščekujući rasplet sukoba sa Staljinom, zahtjev iz te diplomatske note je odgođen.

Listopada 1954. godine potpisan je Londonski sporazum (memorandum) kojim je Slobodni teritorij Trsta prestao postojati.

Prema tom memorandumu Zona A je priključena Italiji, a zona B Jugoslaviji (Sloveniji i Hrvatskoj). Zona A je današnja talijanska pokrajina Trst, a zona B je podijeljena između primorske Slovenije i Istarske županije u Hrvatskoj.

Tek 10. prosinca 1975. godine ugovorima između Republike Italije i SFR Jugoslavije, potpisanima u Osimu pokraj Ancone, dvije države su uredile granična pitanja i pravila u rješavanju manjinskih nacionalnih prava s obiju strana granice, te još neka pitanja koja nisu bila riješena Londonskim sporazumom.

Osimski ugovori stupili su na snagu nakon ratifikacije 1977. godine.

Godinu dana nakon Osimskih ugovora provedeno je i crkveno razgraničenje na tri biskupije: tršćansku, koparsku i porečko – pulsku.

Porečko – pulska biskupija se podudara s Istarskom županijom, izuzev u dijelu sjeverne Ćićarije, gdje župe Dane i Vodice pripadaju riječkoj nadbiskupiji.

Premda su Titu prigovarali gubitak Koruške, nakon Osimskih ugovora slobodno se može reći da Tito nije bio gubitnik u sporovima sa Staljinom i zapadnim saveznicima – Velikom Britanijom i SAD-om – zbog teritorija koji su saveznici zvali Julijskom Venecijom.

Premda su Titu prigovarali gubitak Koruške, nakon Osimskih ugovora slobodno se može reći da Tito nije bio gubitnik u sporovima sa Staljinom i zapadnim saveznicima – Velikom Britanijom i SAD-om – zbog teritorija koji su saveznici zvali Julijskom Venecijom (uključivo i Piranski zaljev)

Nakon raspada Jugoslavije obaveze iz Osimskog ugovora preuzele su Slovenija i Hrvatska.

Zbog pokušaja zapadnih saveznika, uz prešutnu suglasnost Staljina, da se Kopar, Piranski zaljev i današnja Istarska županija izdvoje iz bivše Jugoslavije (čitaj: Slovenije i Hrvatske) Hrvatska i Slovenija bi morale bilateralnim pregovorima riješiti spor zbog granica u Piranskom zaljevu bez miješanja ostalih članica Europske unije i saveznica u NATO-u.

Nesporno, Slovenija u Piranskom zaljevu mora imati izlaz na Jadransko more, radi čega bi stručnjaci trebali predložiti rješenja uz najmanje moguće teritorijalne ustupke.

Razumno bi bilo neofašističku retoriku prekinuti i zadržati dijelove Piranskog zaljeva u Hrvatskoj i Sloveniji.

***

Pozivamo čitatelje da se jave Ivici Grčaru i iznesu svoje probleme prouzročene time što im razni moćnici krše prava.

Pišite na [email protected], odnosno na [email protected] ili nazovite broj ++ 385 (0)98 484 355

***

Opaska uredništva: za podatke i ocjene iznesene u ovoj rubrici ”Autografova pučkobranitelja” odgovara autor.

    •  O izgredima Ustavnog suda Sabor ''ni bu – ni mu''!
    •  Etički nazori oprečni većini kandidata za suce Ustavnog suda
    •  Posljednji slobodni novinar upisan u Sudski registar
    •  Signal novinarima da se okane iluzija o slobodi medija
    •  Banke nekontrolirano “dilaju” podacima o klijentima
    •  Treća novinareva tužba Sudu za ljudska prava
    •  Sudionici izbora su nasamareni – apstinenti imaju pravo
    •  Hoće li policija na birališta privoditi izborne apstinente?
    •  Prijavljujem Plenkovića zbog prijetnje DORH-u i USKOK-u
    •  Sudstvo i soc-skrbitelji žive od medijske šutnje

> Svi tekstovi ovog autora