Zdravka Krstulović veća je i od Torcide i ovakvoga Hajduka

Dinamizam društvenog života u nas titra energičnijom pulsacijom i od one što vibrira u podzemnim labirintima mravinjaka i termitnjaka po našim livadama i proplancima. Jedna se tema s drugom izmjenjuje, ili druga treću pregazit hoće brzinom koju je, u realnom vremenu, teško i komentirati i evidentirati. I, baš zato, dužni smo neke pojave među nama podgrijavati u času primjećivanja kako je lonac aktualnosti pomalo ohlađen: da tema što je u njemu kuhala i dalje vrije u memoriji onih kojima je do kulturne higijene stalo.

Jerbo, kako smo mogli koliko jučer zdravo osluhnuti, u gluhim ušima Splita, avaj, došlo je do iznenadne eksplozije apsolutnog sluha. Doduše, samo u jednom uhu, ali i to je nešto u žutoj provincijskoj pustinji prekrivenoj gnjecavim cerumenom mješte suhim pijeskom. Kod svekolikog pučanstva zabilježena je otečenost bubnjićâ od silnih decibela svirke telala i dobošara pošto je općinstvu obznanjeno kako je gradski mural dediciran velikoj glumici Zdravki Krstulović prebrisan piturskim atakom nečega što se zove Torcida u korist svačega što nam je nametnuto da moramo svetački štovati kao – Hajduk.

O, sveti Duje spasi nas!

Odavno sam prihvatio metaforički pjesnički aksiom koji kaže: sadržaj glave nogometaša najčešće je jednak sadržaju nogometne lopte. Što je onda s prostorom među ušima zelotskoga nogometnog navijača? Kažeš, štilče, nisu svi ni nogometaši ni navijači isti? Oprosti, kume, nisam primijetio da se ikoji od njih – s dugouzlaznim naglaskom na nogometaše! – zadnjih godina i desetljeća ogradio od huligana i probisvijeta, ništarija i razbojnika što ”bezimeno ustraju u braći”, kako bi rekao Tin Ujević, bivajući šutljivim dijelom crne mase koja, umjesto da gaji naslijeđe homo sapiensa, njeguje primitivne i primativne atavizme bivših sisavaca.

Jesu li nogometaši Hajduka, ili pitomiji i pristojniji među Torcidom, ikad osudili huliganske ispade i makar poslali iole konkretnu poruku s odalečivanjem od onih što ustaljeno i neumorno šire one ”vrednote” čiji postupci otkrivaju akutni podbačaj roditeljstva i kućnog odgoja u gradu pod Marjanom?!

Kad je to neki fudbaler osudio crnokošuljaške marševe s aklamacijama ”Ajmo, ustaše!”, koje smo, ne jednom, vidjeli na splitskim ulicama? Kad su se to nasljednici dičnih i časnih antifašističkih Hajdukovaca, s povijesnom spremnošću bivati na strani dobra i u poroti kontra zla, digli na noge i osudili neoustašku ološ što s njihovih tribina uzvikuje kvislinški povik ”Za dom spremni”?

Ako vam se učinilo da je moja oholost ovo sad otplovila u digresiju, ne, to je sit venia verbo pad čitateljske koncentracije; jerbo, ovo je Split kakvog smo nehajem i nebrigom nehoteć stvorili. Kako bi drugačije bilo moguće, molim vas lijepo, da netko ne prepozna lik Zdravke Krstulović, pa makar on, taj lik, bojom bio obliven na zidu, i, molim vas još ljepše, kako da se prihvatit može činjenica po kojoj naša mularija uopće uzima u ruke važ piture, ili više njih, ter krenu premazivati javne površine brišući pritom prepoznatljiva lica naše kulturne prošlosti?

E, a baš ta mahom neobrazovana i uglavnom neotesana žgadija iz tobože navijačke skupine Torcida diktira trendove što je u Splitu dopustivo, a što nije; i, pred kojim zgubidanima bez pročitane knjige i bez pohoda kazališnoj predstavi ili likovnoj izložbi, klanjaju se i imućnici i mogućnici.

A ta klatež bez kulture i skromne pameti prebojila je legalno postavljeni mural posvećen najvećoj dalmatinskoj glumici, Zdravki Krstulović, pa preko njezine uspomene ilegalno, bez traženja dopuštenja od gradskih vlasti, nažvrljala još jedan u nizu simbola nekoć slavnoga nogometnoga kluba, čiji su i uprava i igrači trajno bili spremni obitavati na pravoj, pravnoj i poštenoj strani povijesti. Za razliku od ovoga danas, kad se hajdučka ”bila boja” išporkaje s govnastom ustaškom crnom.

Nije nastradao samo mural oslikan u čast primadame i dive Zdravke Krstulović, nego je – i to smo zaboravili! – pod naletom splitskih drumskih razbojnika, tobože navijača, pokleknula i Uprava grada, koja je ustuknula pred prijesnim i pljesnivim prijetnjama, te se u strahu pred anonimnim bitangama samospriječila provesti svoju institucionalno donesenu odluku: da se nesretno ubijenom makedonskom ročniku iz Kavadaraca, Sašku Gešovskom – koji je nastradao pred komandom JNA, danas Banovinom s uredom gradonačelnika Splita i sjedištem Gradskog vijeća – otkrije prigodna spomen-ploča kao znamen tužne memorije i isprike za nepotrebno i preko reda, suludo uništen jedan mladi život nevinog momčeta Makedončeta.

Sve su to suvremeni standardi nastali na refleksima njegovane nekulture u Splitu, tikovi egide: ”to je nama naša borba dala”.

Hod je to po stazi na kojoj stoje putokazi kako je u Splitu danas svaku nastranost moguće multiplicirati na entu potenciju, a da ju se i dalje protežira kao kulturnu vrednotu i kultni status. Pa ćemo, nema nikakvog problema, istodobno lamentirati nad žrtvama holokausta, a na Pjaci ćemo postaviti mjedeno spomen-obilježje paljenju sinagoge u Židovskom prolazu i, domalo potom, na vlast dovesti prononsiranoga antisemita.

Hvastat ćemo se dičnom fetivom tradicijom organskoga mandrilizma, odjenuti didovu zurku i metnuti crvenu kapu na glavu za Sudamju, nakon čega ćemo dodjeljivati nagradu ”Zlatni kurac” u obliku kampanela katedrale Svetoga Duje i, ne zajebajem se, cirkusante koji su to izmislili instalirati u fotelju izvršne gradske vlasti.

Razvlačit ćemo humanističko bašćinstvo vukući lijane i lasa tradicije još od Marka Marulića, institucionalizirat ćemo mangupizam Miljenka Smoje i sokoliti se njegovom drčnošću da svima iskrene kantu čiste istine na glavu, nakon čega ćemo vampirski prijetiti pijenjem krvi splitskim novinarkama i ribati pod sa ženama iz gradske uprave koje se usprotive takozvanom uvođenju reda pod principom – savijanja zakona. Endemska vrsta antifeminizma a la spalatina, nema što…

Dobrodošli u Split u XXI. stoljeću!

A baš je feministička udruga ”Domine” i bila pokrenula inicijativu za oslikavanje murala s likom glumačke dive Zdravke Krstulović. Potaknula je to u sklopu izvrsnog projekta unutar kojega bi se pojedine gradske lokacije uresile likovnim prikazima važnijih žena iz splitske povijesti. Pa je ovim vandalskim činom ništenja glumičina murala u Splitu izvršen i gnjusni antifeministički čin.

Na koncu, nije svako zlo za zlo. Budaletine iz četvrtpismene i neuke tobože navijačke skupine – zbog kojih se i legendarni Žan Ojdanić okreće u grobu! – bit će, u blaženoj svojoj gluposti učinili su, možda, velikoj Zdravki možda i istinsku uslugu. Od ispod slabo vidljivog pothodnika na Gripama, uz njedra Koteksa i nedaleko od mjesta na kojem je prebivala, sad će biti prenesena do kod same aorte grada: na zid Hrvatskoga narodnog kazališta Split, koje je njezino, ipak, najprirodnije mjesto.

Dogovorom Grada Splita, HNK-a Split i Konzervatorskog odjela Ministarstva kulture i medija, kolektivna moralna savjest ovoga čudnoga i čudesnoga grada bit će provedena, pa će mural s likom velike artistice doskora osvanuti u Porinovoj ulici između glavnog i službenog ulaza u hram svih muza: Teatar… I to baš na kazališnoj bočnoj fasadi.

Mučenici intelekta sa sjeverne tribine na poljudskom stadionu neće trebati ni u čemu ovome sudjelovati; sve što treba obavit će uljuđeni i fini, odgojeni i pristojni kulturnjaci i građani što prebivaju u Splitu.

Zaista, zaista kažem vam: Zdravka Krstulović veća je i od Torcide i ovakvoga Hajduka!

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Thompsonova potvrda teze o Hrvatskoj kao ''slučajnoj državi''
    •  Igor Mandić i – Crkva
    •  Album splitskog neoustaškog i neustavnog – primativizma

> Svi tekstovi ovog autora