autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Zemlja Modrića protiv Zemlje Mozarta

AUTOR: Radenko Vadanjel / 28.09.2022.

Radenko Vadanjel

Uoči nogometne utakmice Austrija : Hrvatska, na hrvatskom radiju, pušten je u eter svojevrsni radio jingle koji mi je istog trena kada sam ga čuo ostao trajno zabilježen. Zadivljujuće paradoksalan i proturječan, predstavio je našu zemlju kao ”Zemlju Modrića”, a zemlju protivničke nogometne ekipe Austriju kao ”Zemlju Mozarta”.

Na bojnom polju, jer odavna je, barem kod nas, nogomet preuzeo ulogu svojevrsnog stjegonoše i nositelja svih pozitivnih atributa, tekovina Domovinskog rata, mi Hrvati smo se konačno pozicionirali i predstavili, sveukupno zaokružili, brendirali i snimljenu poruku poslali Voyagerom II. nekoj još neotkrivenoj, superiornijoj civilizaciji od naše, u Svemir, odabravši za svoj cjelokupni povijesno kulturološki zaštitni znak ime jednog svjetski poznatog središnjeg veznjaka i golgetera – naše gore lista.

Istovremeno smo Austrijancima, u nedostatku tako velikog nogometnog imena, nalijepili predznak – ”Zemlja Mozarta”.

Onaj tko je izmislio tu paralelu Modrić – Mozart, i ne misleći, dotakao se suštinskog problema, koji tjera naš cjelokupni pomladak iz vlastite zemlje u neko uređenije, istinoljubivije društvo (prisjetimo se, Hrvatska je od 1991. do 2021. godine izgubila 895.736 stanovnika, cijeli jedan Zagreb i cijelu jednu Rijeku stanovnika zajedno, od čega je veliki broj ”nestao” migracijom u druge zemlje).

Ali vratimo se na ovu čudnovatu algebru, čudnovatiju od čudnovatog kljunaša s pačjim kljunom, sisavca koji nese jaja, s dlakom i plivaćom kožicom na prstima, vratimo se na tu dovitljivu komparaciju, naizgled prpošnu i gizdavu, u kojoj smo mi, kao i uvijek, naravno, bili i ostali favoriti, jer mi smo zemlja Modrića, a Austrijanci su zemlja, tamo nekog Mozarta, koji zasigurno nije znao igrati nogomet.

Poznata je rimska deviza – ”kruha i igara”. Ali kod nas je to još grotesknije, moguće paradoksalnije i perverznije nego kod starih Rimljana, jer ovdje niti kruha nema, sve manje i manje, nezadovoljnih sve više i više, tako da preostaju jedino igre, i to one nogometne.

Otuda zamjena teza, čista samoobmana, gdje ukiseljeni poput požutjelih krastavaca u dubini frižidera, čučimo s pivom u ruci ispred malih ekrana, dok oko nas rusvaj, sirotinja, male plaće, crkavica, i frustracije, a mi se uživljavamo, crveni u licu, u predinfarktnom stanju, navijajući za ”naše dečke” koji nas zastupaju, implementirajući nas s dalekim, bogatim i naprednim svijetom koji nam zauvijek ostaje nedostupan, tek tiha tlapnja i pubertetski ”mokri san”.

A ”naši dečki”, prema podacima specijaliziranog portala Transfermarkt sveukupno ”vrijede” 343 milijuna eura (to je, zamalo, trostruko više od onog povijesnog, još uvijek aktualnog iznosa, pokradenog novca iz Ine!).

Zapravo i mi toliko vrijedimo – osjećamo, i mi smo bogati zajedno s njima – s ”našim dečkima”, samo naizgled upravljani i bezizgledni u privatnom životu, samo naizgled prevareni i uništeni, za nama u kolonama isto očijukaju sponzoruše, i mi smo kao i ”naši dečki” zlatni gastarbajteri koji zarađuju milijune u pečalbi na Zapadu, u poznatim nogometnim klubovima…

Otuda toliki očaj ako izgubimo nogometnu utakmicu, i tolika razularenost, od pijane sreće, ako kojim slučajem dobijemo tu već izgubljenu utakmicu…

Mi jesmo velika sportska nacija, prema postignutim rezultatima u raznim sportovima: nogometu, vaterpolu, rukometu, tenisu, veslanju, bacanju kugle, streljaštvu…, ali smo, paradoksalno, istovremeno jedna od najpretilijih, najljenijih nacija u Europi.

Jer mi ne živimo sportski, to je luksuz bogatijih i osvještenijih nacija, mi samo pratimo uspjehe naših sportaša, zakriveni kašetama piva, razdrljenih majica na kojima se bjelasa logo neke lokalne poljoapoteke pratimo uspjehe naših sportaša koji su goli nadomjestak našoj promašenosti, niskom životnom standardu, egzistencijalnoj nesigurnosti i sustavu vrijednosti koji podržava pljačku i lopovluk.

Poistovjećujući se s njihovim uspjesima namećemo si lažan ponos i važnost, domoljubni ponos i važnost, koji nema veze sa stvarnim životom. I zato čista srca možemo zaključiti da je ”Zemlja Modrića”, premda naizgled banalna, blasfemična i anakrona, nešto puno kompleksnije, sofisticiranije i zakučastije od ”Zemlje Mozarta”.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Košarica Baby Lasagne premijeru Plenkoviću
     Hrvatska iznad Hrvata
     Premještanje kreveta
     Cirkus! Kakav dobar cirkus! Točno u srijedu
     Priča koja nikada nije ispričana
     Inkvizicija u školama: zašto smeta ženski spolni organ?
     Imamo Zakon o hrvatskom jeziku!
     Jebeni igrač
     Debeli dječak
     Tramvaj zvan čežnja

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1