Žene pred zidom šutnje – potraga za nestalima

Neprijatelj istine nije samo laž ni poluistina – smrtni joj neprijatelj zna biti šutnja.

”Urota šutnje” naslov je knjige u kojoj je fizičar Alexander Weissberg-Cybulski opisao svoja iskustva u staljinskim zatvorima 30-ih godina i atmosferu u kojoj su živjeli milijuni ljudi pod apsolutnim tiraninom. Po prešutnom zakonu šutnje nepravda, bezakonje, bijeda nisu postojali.

Bio je to ultralijevi režim (bez desnice); o njegovu zločinačkom karakteru moglo se progovoriti tek nakon što je propao. No, mučna šutnja uporno traje u jednoj zemlji krajnje desne diktature i nakon uvođenja parlamentarne demokracije. U Chileu je general Augusto Pinochet, nakon odlaska s vlasti 1988., ostavio za sobom kao spomenik neprobojan zid šutnje o masovnim zločinima.

Gledamo te žene kako već trideset i tri godine iz dana u dan kopaju po golemoj pustinji Atacami, gdje nikada nema kiše ni oblaka, ni travke ni ptice. To bijaše najveće gubilište Pinochetove policije. Ne obeshrabruje ih prostranstvo veliko dokle oko seže, ustrajno se nadaju da će pronaći barem koji djelić kosti svojih netragom nestalih

Jedini što se ne dadoše ušutkati su žene: majke, udovice, sestre i kćeri netragom nestalih – desaparecidosa. O ženama iz grada Calame govori potresan film ”Nostalgia de la luz” (”Nostalgija za svjetlom”), nagrađen kao dokumentarni film godine od Europske filmske akademije 2011.

Gledamo te žene kako već trideset i tri godine iz dana u dan kopaju po golemoj pustinji Atacami, gdje nikada nema kiše ni oblaka, ni travke ni ptice. To bijaše najveće gubilište Pinochetove policije. Ne obeshrabruje ih prostranstvo veliko dokle oko seže, ustrajno se nadaju da će pronaći barem koji djelić kosti svojih netragom nestalih.

Na brdu usred pustinje najveća je astronomska promatračnica na svijetu, s tridesetak zvjezdarnica i još pedeset u planu, jer tu je najbistrije nebo na globusu i zrak bez vlage. Svake noći brojni učenjaci gledaju gore, pretražuju nebeska tijela i nikada se ne susreću sa ženama ispod brda koje svakoga dana gledaju dolje i traže tijela svojih najbližih.

Govori mlad astronom, domaći čovjek: ”Ima sličnosti između tih žena i nas: kao i mi one pretražuju prošlost. Razlika je da mi možemo mirno spavati; one ne spavaju mirno dok traže ljudske ostatke koje ne mogu naći. Nikada neće imati mira. Čudnovato: društvo bi moralo razumjeti te žene bolje nego nas, a ima daleko više razumijevanja za astronome i njihovu potragu za prošlošću staru milijune godina negoli za potragu tih žena za prošlošću staru nekoliko desetljeća. Govore: ‘To je prošlost. Što je dosta dosta je!’ Dok ne pronađu svoje voljene, ove žene nikada neće naći svoj mir. Golema je pustinja Atacama!”

Sedamnaest godina Pinochet je ubijao i zakopavao tijela tisuća političkih zatvorenika, muškaraca i žena. Mnogi su, vidimo na fotografijama što ih te žene pokazuju, bili još djeca. Pokapali su ih na mnogim mjestima ili bacali u more. Ono na što žene ponekad naiđu su sitni komadići kostiju.

Kad je generalov posao uklanjanja bio okončan, došla je vojska s buldožerima da ukloni ostatke mrtvih; tovarili su ih na kamione i odvozili u nepoznato. Nazupčane grabilice strojeva mrvile su kosti i otuda sitni komadići što bi pri utovaru poispadali. Govori se da su kosti pobacali u more. Žene nisu sigurne: a što ako su ih gomilice pokopali negdje tu u pustinji, na jednom mjestu? Zato i dalje prevrću pustinju.

Jedna od njih, Vicky Saavedra, pronašla je dijelove svoga mlađahnog brata Josea: nogu još u cipeli, nekoliko zubi i lijevu stranu lubanje s rupom od metka iza uha. Istom je tada njezin brat prestao biti desaparecido. Nogu je dugo držala u kući i milovala.

Violeta Berríos traži ostatke brata trideset i tri godine. Hoće li i dalje tražiti, pitaju je. ”Da, dok god budem mogla! Iako sumnjam da su tijela još tu … Nemam više snage kao prije dvadeset godina, nisam više zdrava, sedamdeset mi je godina. Nada mi daje snagu.”

Jedini što se ne dadoše ušutkati su žene: majke, udovice, sestre i kćeri netragom nestalih – desaparecidosa. O ženama iz grada Calame govori potresan film ”Nostalgia de la luz” (”Nostalgija za svjetlom”), nagrađen kao dokumentarni film godine od Europske filmske akademije 2011

Pitaju je: ”Zašto toliko želite te kosti?” Kaže: ”Našla sam jednu Marijevu kost, ali hoću njega čitavoga! Kad bih ga danas našla, sutra bih umrla sretna. Ne želim umrijeti prije nego što ga nađem… Vlastima jako odgovara da nas je sve manje i manje. Manje problema. Mi jesmo problem, za društvo, za pravosuđe… Za njih smo mi najniži talog društva. Mi smo gubavci Chilea.”

Valentina je mlada majka; djed ju je od djetinjstva poučavao o zvijezdama i ona sada radi s astronomima gore na brdu. Kad joj je bila godina dana, nju su s djedom i bakom zatvorili na policiji. Prijetili su djedu i baki: ili će odati gdje su im zet i kći ili će im oduzeti dijete i nikada ga više neće vidjeti. Odali su gdje su im mladi.

Oboje su odvedeni i nestali, desaparecidosi. Djed i baka dobili su dijete i podigli ju na noge. Valentina poznaje roditelje samo sa stare fotografije s koje ju gledaju nasmijana lica. Njihove su kosti možda tu negdje dolje u nedoglednoj pustinji. Napisala je svoju životnu priču.

Pustinjski grad Calama na sjeveru Chilea samo je jedan od niza zajednica duž četiri tisuće kilometara dugačke uske zemlje gdje žene ne sustaju tražiti ostatke nestalih. Udružene su u gradovima Arica, Iquique, Pisagna, La Serena, Colina, Paine, Lonquen, Concepción, Temuco, Punta Arenas….

Ne želim umrijeti prije nego što ga nađem… Vlastima jako odgovara da nas je sve manje i manje. Manje problema. Mi jesmo problem, za društvo, za pravosuđe… Za njih smo mi najniži talog društva. Mi smo gubavci Chilea

Mladi astronom dalje izvodi usporedbu sa svojom strukom: ”Uvjeren sam da sjećanje ima svoju gravitaciju. Sila teže trajno nas privlači. Oni koji imaju sjećanje sposobni su živjeti u krhkom sadašnjem trenutku. Koji ga nemaju, ti ne žive nigdje.”

Chile, uz druge južnoameričke zemlje, ima dugu povijest sukoba krajnje bijede puka i bezmjernoga bogatstva malobrojnih. To su katoličke zemlje, tu Crkva tradicionalno nije siromašna. Šezdesetih godina prošloga stoljeća počelo je veliko gibanje među svećenstvom da se svrsta na stranu obespravljenoga mnoštva. Ali od govora o socijalnoj pravdi do optužbi za marksizam prečac je bio kratak.

Politizacija je dovela do oštre podjele u crkvenim redovima. Oni socijalno usmjereni pozivali su se na Evanđelje, prema kojemu su poslani siromašnima. I oni drugi su se pozivali na Evanđelje, ali na duhovno, a ne na vremenito i materijalno poslanje Crkve. Prikloniti se jednoj strani društva značilo je odbiti od Crkve drugu stranu; i duše bogatih su na brizi Crkve.

U Chileu je 1971. osamdesetak svećenika koji su djelovali među siromašnima osnovalo pokret ”Kršćani za socijalizam”. Naklonost im je očitovao chileanski kardinal Raul Silva. Pisao je: ”Vjerujem da socijalizam sadrži važne kršćanske vrijednosti i u mnogome je veoma superioran kapitalizmu: po vrijednosti što ju pridaje radu, što daje prednost osobi nasuprot kapitalu … što prekida s tiranijom pomame za profitom … Socijalistička vizija vrlo je bliska ciljevima koje preporučuje Crkva za oblikovanje društva.” Ali, kardinal se poslije odmaknuo od kršćanskih socijalista nazirući u njihovu djelovanju put prema nasilju.

Krajnje nasilje počelo je kad je pod vodstvom generala Pinocheta rujna 1973. krvavo dokrajčena demokratski izabrana vlada socijalista Salvadora Allendea. Konzervativni dio ideološki podvojene Crkve podupro je vojni udar – vidjeli su u njemu spas nacije.

Na Nacionalnom stadionu u glavnom gradu Santiagu zatočeno je 40 tisuća ljudi i odmah je krenula duga ”karavana smrti”. (Pinochet se valjda poveo za uzorom generala Franca, koji je 1936. isto počeo s nogometnim stadionom, gdje je nagomilane ljude na mjestu sve postrijeljao. Stadioni su se tako pokazali praktičnima i na našim stranama u ovo naše doba.)

Počela su desetljeća likvidacije nepoćudnih. Chile danas broji 32 tisuće registriranih osoba koje su bile okrutno mučene, a računa se da ih je još toliko neregistriranih. Popisano je tri tisuće ubijenih, a više od tisuće još se vodi kao naprosto desaparecidosi.

Pinochet je sebe imenovao vrhovnikom – Jefe supremo de la Nación – i kao predsjednik diktator vladao je do 1988. godine. Smatra se da je na njegov odstup bitno utjecao pritisak Ivana Pavla II. koji je u travnju 1987. pohodio Chile. Papa se sastao s njim i čvrsto tražio da uvede parlamentarnu demokraciju. No ostao je još deset godina vrhovnim zapovjednikom vojske i time najutjecajniji moćnik u državi.

Mladi astronom dalje izvodi usporedbu sa svojom strukom: ”Uvjeren sam da sjećanje ima svoju gravitaciju. Sila teže trajno nas privlači. Oni koji imaju sjećanje sposobni su živjeti u krhkom sadašnjem trenutku. Koji ga nemaju, ti ne žive nigdje”

Otada svih tih godina žene od Calama na sjeveru do Punta Arenasa na jugu zaklinju demokratski izabrane vlasti kao i sugrađane – bivše policajce i vojnike koji su bili uposleni ubijanjem i uklanjanjem sugrađana – da im pokažu mjesta na kojima će naći tjelesne ostatke svojih najbližih. Uzalud. Najmučnije im je iz dana u dan susretati na ulici iste te sugrađane i susjede koji se sada kao časni ljudi i zaslužni umirovljenici kreću među njima i – šute.

***

Urota šutnje bila je na djelu kad mi je potkraj pedesetih godina u Žumberku udovica, jedna od brojnih čiji su muževi nestali nakon rata, u povjerenju kazala ime suseljanina koji ih je slao u smrt. Čovjek je mirno živio među susjedima, čak nije postao neka vlast, obrađivao je svoju zemlju, išao u crkvu.

Urotu šutnje proživljavaju žene, majke i sestre nestalih u Vukovaru. Gotovo dva desetljeća vlada neprobojna šutnja o ubojicama Milana Levara, gospićkoga branitelja koji je lakovjerno htio prekinuti jednu nametnutu šutnju, o nestalim Srbima.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Pet zakona ljudske gluposti
    •  Tuđman zatajio očevo samoubojstvo i krivotvorene dokumente
    •  Sklonost religiji dio je naše genetske baštine
    •  Moj prijatelj pater Emanuel nema imena na grobnom križu
    •  Nepoželjne manjine, genocidi – Ubojice su pobjednici
    •  Diskretni šarm politike. Kraj povijesti – ili ponavljanje?
    •  Kultura selektivnoga sjećanja. Hrvati Hercegovine i NDH
    •  Prijestupi mišljenja nekoć i danas
    •  Sila kao sredstvo osvajanja zemalja i duša
    •  Kad laž i korupcija dobivaju izbore

> Svi tekstovi ovog autora