autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Žene u zaboravu muškaraca

AUTOR: Alen Kristić / 27.11.2022.

Alen Kristić

Religijske tradicije zbroj su odabira iz kolektivne i osobne memorije na stotine generacija vjernika. Odabir je sve do danas unutar svih triju proročkih religija gotovo isključivo povlastica muškaraca.

Odabire se selektivno i sebično. Zaboravlja se i preskače sve što govori u korist žena, prenaglašava ili krivotvori ono što opravdava mušku dominaciju.

Tradicije proročkih religija obilježene su sebičnim i selektivnim pamćenjem muškaraca: biološkim pamćenjem sebi u korist, a na štetu žena.

Osiromašene su za čitavu jednu povijest: povijest žena, svetica, znanstvenica i vladarica. U tijeku je dramatična potraga za tom izgubljenom poviješću. Neki od fragmenata su pred vama.

Otvorenost za Božju riječ

Prvu kršćansku i muslimansku zajednicu činili su ljudi nižih društvenih slojeva. Bijahu to male i slabe, napadane i diskreditirane rubne društvene skupine.

Od samog početka i oko Isusa i oko Muhameda okupljaju se žene. Oba, na sebi svojstven način, ruše patrijarhalne, spram žena neprijateljske strukture. Prijatelji su i ljubitelji žena, unatoč protivljenju muških pratitelja.

Niti je moguće Muhamedov odnos prema ženama svesti na požudu niti Isusov očistiti od tjelesnosti i seksualnosti. Na to potiče jedino duboki strah od žena, strah koji nisu poznavali ni Muhamed ni Isus. ”Od vašeg svijeta Bog mi je učinio milim žene i mirise, a moja utjeha je u molitvi”, reći će jednom Muhamed.

Žene su u počecima kršćanstva i islama nositeljice važnih, nerijetko presudnih uloga. Od toga gotovo ni traga u strukturama i životu današnjih kršćanskih i muslimanskih zajednica. Prosvjed protiv toga, primjer je triju velikih žena prve muslimanske zajednice: Hatidže, Fatime i Ajše.

Muhamedu je Hatidža bila puno više od žene. Proveo je s njom u braku 25 godina, dobivši od nje na dar četiri kćeri i dva sina koja zarana umriješe. Hatidža, mudra i samostalna žena, do braka s Muhamedom kao bogata udovica bavila se trgovinom, što je u ono vrijeme bila iznimka.

Njezino vjerničko DA označava početak Muhamedova poslanja u neku ruku kao što Marijino DA označava početak ostvarenja Božjeg nauma s Isusom.

Hatidža je prva povjerovala da je poruka koju je Muhamed primio doista od Boga. Čak i prije samoga Muhameda! Prvi musliman je tako žena: Hatidža, ”majka pravovjernih”.

Primanje prve objave, smješteno prema islamskoj tradiciji na brdu Hira, nedaleko od Meke, oko 610. godine, bio je za Muhameda duboko potresan i uznemirujući događaj. Muhamed je mučno dvojio o podrijetlu poruke: dolazi li doista od Boga ili je plod ludila ili možda poigravanje džina, vatrenih duhovnih bića.

U Hatidžinom krilu i rukama, pokriven njezinim ogrtačem, Muhamed je iznova smogao snage odagnati strah i sumnju, pronaći mir. Hatidža ga je uvjerila da poruka dolazi od Boga jer se Bog ne bi poigravao niti bi dopustio poigravanje s čovjekom, osobito ne s plemenitim čovjekom kakav je bio Muhamed.

To je potvrdio i Hatidžin rođak, Vereka, moguće kršćanin, uvidjevši sličnost Muhamedova iskustva s iskustvom starozavjetnih proroka i Mojsija.

Hatidža je, kako je često isticao Muhamed, bila uz njega kao pouzdan oslonac i izvor snage u vrijeme progona kad drugi nisu vjerovali u njegovo poslanje i smjerali ga smaknuti.

Hatidžino prvenstvo u vjeri i odvažnost stajanja uz Muhameda u vrijeme progona asocira na žene koje su jedine stajale pod Isusovim križem – ustrašeni muškarci su se razbježali – i na prvog svjedoka Isusova uskrsnuća (apostola), a to je opet žena: Marija Magdalena, ”apostola apostolorum”, kako ju je počasno zvala prva Crkva.

Nisu apostoli bili samo dvanaestorica nego svi prasvjedoci i pravjesnici Kristove poruke: voditelji i osnivači kršćanskih zajednica među poganima među kojima je bez sumnje bilo i veliki broj žena.

Svoju ulogu primatelja Božje riječi – Kur’ana – Muhamed je bez stida uspoređivao s ulogom jedine žene koju po imenu spominje Kur’an: Merjeme koja je bila primateljica Božje riječi – Isusa.

Dok su drugi puni stida ubijali svoje novorođene kćeri, Muhamed je svoje unatoč porugama dočekivao s radošću, javno pokazujući ljubav i nježnost prema njima.

Hatidža, omiljena Muhamedova žena, paradigmatičan je primjer ženske otvorenosti riječi Božjoj i podsjetnik u kojoj mjeri Bog u ostvarivanju vlastitih planova računa na žene: za opomenu muškoj umišljenosti i to osobito na području vjere.

Znakovito je da se na izvorištu obiju tradicija, kršćanske i muslimanske, iako na različiti način, nalazi vjera žena, bezuvjetno žensko DA božanskoj riječi i naumima.

Daleko više nego slutimo žene su bile aktivne u prvim kršćanskim i muslimanskim zajednicama. Isus je pozivao nasljedovateljice, protivno židovskim običajima, no u prvotnim kršćanskim zajednicama kao proroci, evanđelisti i đakoni djelovale su i mnoge žene što svjedoče i Djela apostolska spominjući proročice Agabu, Judu, Silu i četiri Filipove kćeri.

Kroz povijest su muškarci ”zaturali” mnoga imena takvih žena ili su čak, prevodeći svete spise, ženska imena pretvarali u muška. Takva vrsta neznanja i skrivanja na djelu je i u muslimanskoj tradiciji.

Prvo veliko osporavanje koje je Muhamed doživio u vlastitoj zajednici ticalo se upravo žena. Muhamed je, u smjeru zacrtanom od Kur’ana, pokušavao ostvariti istinsku jednakost muškaraca i žena.

Kur’anska slika Boga duboko je protu-patrijarhalna, ženska. Sva kur’anska poglavlja započinju zazivom: ”U ime Allaha, Milostivog i Samilosnog!”

Obje božanske oznake, milost i samilost, ženske su prirode, značenjem upućuju na žensku maternicu: apsolutnu zaštitu, brigu i nježnost koju djetetu pruža majčina maternica, nama pruža Bog. Maternica u kojoj živimo sam je Bog, naša Majka. Ova revolucionarna, ženstvena slika Boga, snažno je privlačila žene.

Razlog Muhamedova mnogoženstva nakon Hatidžine smrti nije požuda nego postizanje političkih saveza i socijalna skrb za udovice i njihovu djecu.

Muškarci prve islamske zajednice osjećali su da im Muhamed i Kur’an, sam Bog, oduzima povlastice nad ženama. Samo je nesigurnost medinske zajednice, uzrokovana mogućim ratom, onemogućila Muhameda da do kraja provede naume Kur’ana o jednakosti žena i muškaraca.

Nažalost, ubrzo nakon njegove smrti njegova se praksa izvrće, a Kur’an tumači isključivo u korist muškaraca.

No što je bio istinski naum Muhameda pokazuje primjer dviju žena: Fatime i Ajše. 

Siromaštvo i socijalna pravda

Fatima je najmlađa od četiriju kćeri koje je Muhamedu podarila Hatidža. Rođena oko 605., imala je šest godina kad je Hatidža umrla.

Već je njezino čudesno rođenje ukazivalo na njezinu veličinu. Predaja opisuje da su Hatidži, kad je rađala Fatimu, pomogle velike žene židovske i kršćanske tradicije, a među njima su bile i Hava (Eva) i Merjema (Isusova majka).

Fatima i Muhamed, upućeni jedno na drugo, osobito u vrijeme progona, razvili su često opisivanu bliskost i povezanost.

Slušajući otvorena srca kur’anske objave i izbliza promatrajući Muhamedov primjer, razabrala je što je istinska bit islama, kao i židovstva i kršćanstva: dobročinstvo, milosrđe, pomaganje i solidarnost. Te će vrijednosti postati životnim programom Fatime.

Posvetivši život pomaganju slabijim, Fatima je u sebi utjelovila etiku brige i odgovornosti za slabije, etiku praštanja i milosrđa, bez kojih islam, kao i druge dvije proročke religije, gube svoju bit i postaju karikatura samih sebe.

Nitko ni po fizičkom izgledu ni po ponašanju prema ljudima nije više bio nalik Muhamedu od Fatime. Čuđenje okolice izazivalo je poštovanje koje su jedno drugom iskazivali.

Muhamed bi, iako muškarac i prorok, ustajao kad se Fatima približavala. Da bi joj ukazao poštovanje, poljubivši je u ruku, ustupao joj je svoje mjesto za sjedenje.

Krvnu vezu i Muhamedovo poštovanje, Fatima nije koristila za osiguranje probitka i povlastica. Živjela je siromašno, radeći vlastitim rukama. Drugima je dijelila od ”žitka”, a ne od suviška.

U skromnosti nastavlja živjeti i nakon udaje za Alija kojemu rađa dva sina (Hasana i Huseina) i dvije kćeri (Zejnebu i Um Kulsum).

Fatima je paradigmatičan primjer ženske otvorenosti za socijalnu pravdu i zaštitu slabijih, dvije okosnice proročkih religija. Uz to, Fatima je osuda korištenja religije, položaja unutar religije ili znanja o njoj, za stjecanje moći.

Današnjim rječnikom kazano: primjer Fatime osuda je biološko-političke religije, skrivanja pod krinkom religije ovozemaljske borbe za političke i ekonomske interese na štetu drugih na osobnoj i kolektivnoj razini.

Nije čudo što je dosta učenjaka u Fatimi vidjelo prvu ženu sufija, ženu na putu islamske mistike. Fatima nas u naše vrijeme podsjeća da mistika svojstvena proročkim religijama nije istovjetna istočnjačkoj mistici zatvorenih očiju. Mistika proročkih religija uvijek bi neizostavno morala biti mistika otvorenih očiju usmjerena dokidanju ili bar ublažavanju patnje bližnjeg. 

Svetogrdno je naviještati Boga leđa okrenutih patnicima. Za duhovnost proročkih religija, pa i onu mističnu, vrijedi: patnik je mjesto susreta s Bogom i vršenja odgovornosti prema Bogu.

Strast prema Bogu, ako nije ideološko glumatanje, živi se u pomaganju i zaštiti slabijih, čak i neprijatelja.

Uz Merjemu, Asju (faraonovu ženu koja je spasila Mojsija) i Hatidžu, Fatima je prema islamskoj tradiciji prvakinja žena u raju.

Izuzetno poštovanje uživa u šijitskoj tradiciji koja tvrdi da se preko Fatime i njezina potomstva izvodi pravo na vršenje duhovne i svjetovne vlasti u islamu. Šijitsku pobožnost prema Fatimi moguće je uspoređivati s katoličkom pobožnošću prema Mariji.

Kao majka mučenički ubijenih imama (supruga i sinova) i Fatima je ”mater dolorosa”. Umrla je šest mjeseci nakon oca i to 632. u dobi od 28 godina. Sve od smrti, svaki dan je plakala i molila pored očeva mezara. Nakon što se sama pripravila za smrt, susret s Bogom i prorokom, tražila je od Alija skroman pokop, bez buke i ceremonija.

Primjer Fatime, življenje islama kao puta pomaganja i zaštite slabijih u duhu skromnosti, slijedit će mnoge žene sufije: ne samo velika Rabi’a al-‘Adawiyya, nego i mnoge druge, od princeza do sirotinjskih kćeri, čija su imena u islamskoj tradiciji, često namjerno, zaboravljena ili posve zanemarena.

U kršćanstvu je mnogo žena koje su vjeru shvaćale i živjele na način Fatime kojoj je Muhamed rekao da će ona i njezino potomstvo biti očuvani od paklenog ognja.

Znanje i politika

Tugu za Hatidžom Muhamedu je ublažila njegova žena Ajša, kći Abuja Bekra, prvog pravovjernog halife. Omiljena je osobito u sunitskoj tradiciji. Muhameda je oduševljavala Ajšina inteligencija, znatiželja i volja za učenjem, čak i njezin mladenački ponos i nepokornost.

Riječi prve kuranske objave – ”Čitaj, u ime Gospodara!” – sve ljude pozivaju na potragu za znanjem. Iz ovog univerzalnog poziva Muhamed nije isključivao žene. ”Potraga za znanjem najveće je bogoslužje”, govorio je.

O svemu, osobito rado o vjeri, raspravljao je otvoreno, na zgražanje muškaraca, sa ženama. Veći broj kur’anskih objava božanski je odgovor na vjerska pitanja koja su Muhamedu uputile njegove žene, čija je glasnogovornica bila Umma Selema.

No nije bilo žene, pa niti muškarca, koji se znanjem u vjeri, medicini i poeziji, u ono vrijeme mogao mjeriti s Ajšom.

Islamska etika, koja za izvor ima Kur’an i hadise (Muhamedove izreke), nezamisliva je bez Ajše. Za najveći sačuvani i preneseni broj hadisa zaslužna je Ajša.

U kojoj mjeri se razumijevala u vjeru, svjedoči da je Muhamed još za života upućivao sve, i muškarce, da od ”Rumene”, kako ju je s ljubavlju zvao, traže mišljenje, savjet i da uče.

Kao prenositeljica vjerskog znanja, mjerodavna tumačiteljica hadisa i stručnjakinja u području šerijata (islamskog prava) koja ima visoki autoritet, Ajša je bila prva žena muftija u islamskoj povijesti.

Nema sumnje da je kao žena-imam predvodila i molitvu mješovite zajednice čemu se Muhamed nije protivio, o čemu svjedoči slučaj Um Varakah. Muhamedu je bilo strano odvajanje muškaraca i žena, kao i javnog od privatnog života, te je poticao žene da idu svaki dan, uključujući i petak, u džamiju.

Primjer Ajše osuda je uskraćivanja bilo koje vrste obrazovanja ženama u ime islama i religije uopće. Ona je opomena protiv omalovažavanja žena u području vjere na osnovi toga što su žene: kad je u pitanju predvođenje molitve (obreda) ili davanje mjerodavnog mišljenja u pitanjima vjere (vršenja službi vezanih s autoritetom).

Ajšin primjer raskrinkava udaljenost muških nastojanja da ženama u islamu uskrate vršenje službe imama ili muftije od izvornog božanskog nauma čemu je paralela u nekim kršćanskim tradicijama uskraćivanje svećeničke službe ženama kao da je za tu službu i kršćansko shvaćanje spasenja mjerodavno to što je Isus bio muškarac, a ne čovjek – čovjek za druge.

Još za života Ajša se javno suprotstavljala muškarcima koji su krivotvorili Muhamedove izreke da bi njima opravdali svoju nadmoć nad ženama.

U Ajšinim rukama Muhamed je i preminuo, okružen ženskom ljubavlju, kao i Isus, iako u oprečnim okolnostima!

Suprotno Muhamedovoj praksi, muškarci su nakon njegove smrti žene iznova izgurali iz javnog života: u privatnost doma, a postale su i robinje harema. Uskraćeno im je, neopravdano, pravo da zaigraju i na političkoj sceni.

Svojim primjerom tome se već usprotivila Ajša, postavši prva žena u povijesti islama koja je djelovala kao politički vođa.

Dogodilo se to nakon ubojstva trećeg halife Osmana, u jeku borbi za Muhamedova nasljednika, što je usporedivo s borbama oko naravi Isusove osobe u prvim stoljećima kršćanstva.

Muslimani su se borili jedni protiv drugih. Jedne je predvodio Ali, Muhamedov zet, a druge, jašući na devi, kao vojskovođa, Ajša, Muhamedova žena.

Gotovo da je danas ugašen spomen na žene koje su slijedile Ajšin primjer: na Bint Šatti, komentatoricu Kur’ana, na Zajnab bint al-Šari, perzijsku stručnjakinju šerijata iz 13. stoljeća, na brojne učiteljice koje su poučavale vodeće islamske učenjake i mistike kao što su Ibn Arabi, Ibn Hazam ili Rumi.

Kome su danas poznata imena i životni tijek 15 islamskih vladarica koje su samostalno vladale kujući novac s vlastitim imenom i uz spominjanje njihova imena na molitvi u džamiji petkom, što su oznake suvereniteta u islamu?

Tko je čuo za mnoštvo robinja koje su iz sjene harema vladale koristeći muškarce (halife) da prikriju svoju vlast? Da su neke od njih čak bile kršćanke? Da su u svoje vrijeme bile najobrazovanije žene, često obrazovanije i od muškaraca? Da su haremi bili mjesta susretišta kultura i civilizacija?

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Zaokret prema miru u sjeni nuklearne katastrofe
     Čitati ga valja i danas: testamentarne misli Amosa Oza
     Pokajanjem do pomirenja po uzoru na Franka Buchmana
     Estetika kršćanskog u stvaralačkom opusu Navida Kermanija
     Stijenj Evanđelja zapaljen u rudarskoj jami
     Mirovno revolucioniranje religija i Abdul Ghaffar Khan
     Potraga za novim obličjem Crkve i Dorothy Day
     Brodolom civilizacije i mudrost Simone Weil
     Dorothee Sölle: Vjera i politika
     Nije se mirila s nepravdom u svijetu: Elizabeta Skobtsova

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1

  • fraktura 2

  • fraktura 3

  • superknjizara

  • vbz 1

  • vbz 2

  • vbz 3

  • vbz 4

  • ljevak 1

  • ljevak 2

  • ljevak 3

  • ljevak 4

  • ljevak 5

  • oceanmore 1

  • oceanmore 2

  • oceanmore 3

  • oceanmore 4

  • golden marketing 1

  • sandorf 1

  • sandorf 2

  • planetopija 1

  • planetopija 2

  • srednja europa 1

  • srednja europa 2

  • srednja europa 3

  • srednja europa 4

  • durieux 1

  • disput 1

  • ks 1

  • ks 2

  • ks 3

  • meandar 1

  • meandar 2

  • meandar 3

  • biblija