Život je drugdje: In memoriam Miloš Forman

1.

Kad sam odavde, sa sjevera Europe, pročitao da je u subotu, 14. Travnja, umro Miloš Forman, gotovo u istom trenu osjetio sam razliku od većine recentnih odlazaka, kojih kao da je nekako sve više. Forman, o kome zapravo duže vrijeme uglavnom nismo ni mislili jer nije mnogo radio zadnjih godina, bio je uistinu titan – veličina, netko za koga se u trenu, već u najbržoj misaonoj retrospektivi, samo redaju primjeri, čitava serija o tome koliko je bio utjecajan.

U času mi se odvrtilo, kao u montaži, i nešto drugo: koliki je žig utisnuo na nas, koji smo stigli ”od tamo”, iz ”druge Europe”. I ujedno, sekundu kasnije, koliko je bio čovjek drugog, sasvim naročitog vremena i epohe – one koja je, sad cirkularnom logikom, bila u stanju stvarati velike pojave.

Sestra Ratched za nas nije bila fikcijski lik – to je bila učiteljica, školski pedagog, medicinska sestra uostalom, sadisti koje smo odreda nužnošću sistema znali iz vlastitih života

Jugoslavenski film nezamisliv je bez stila i tehnike koje je Forman donio, načina kako je postavljao i snimao scene i filmove. Ovdašnja kinematografija mogla je i bez Forda (štogod rekli žanrovci) i bez Antonionija (koliko god intelektualci htjeli drugačije), a možemo uzeti i druga imena, kako nam padne napamet – ali bez Formana nije mogla.

Golemi dio onoga što ćemo kasnije prepoznavati kao svoje i kao naš svijet, kod Grlića, Markovića, Paskaljevića, Karanovića, Zafranovića, Papića (”Mala seoska priredba” uostalom) – onaj ”dokumentarizam s namjerom”, pa, posebno, naturščici u glavnim ulogama, filmske vinjete s narodskih i vatrogasnih zabava, natjecanja za Miss provincije, tužni festivali pjevača-amatera, snimanje običnih, malih slavenskih ljudi u njihovoj nespretnosti, slabosti, želji, komičnosti i goloj ljudskosti, a bez ismijavanja – to su sve naši redatelji vidjeli u vlastitih praških profesora i učitelja – Mencela i, naročito, Formana.

Da svedemo, istanjimo sve do jedne jedine scene – one prve, legendarne otvarajuće iz Kusturičinog ”Sjećaš li se, Dolly Bell”, krupnog kadra Slavka Štimca koji pjeva ”Na morskome plavom žalu” – te scene ne bi bilo bez Miloša Formana.

To je ”samo” (!) češki dio opusa. Američki život i djelo u sljedećih deset najvažnijih godina pak tri su puta mijenjali svijest naše tadašnje zemlje i kulture.

Koliki su se mladi ljudi, onaj najbolji dio zemlje, potresali i bjesnili nad čistim zlom i silom institucije, nasiljem psihičkim i fizičkim i nepravdom nad slobodnim čovjekom McMurphyjem u ikoničnoj ulozi Jacka Nicholsona u, i danas strašnom, ”Letu iznad kukavičjeg gnijezda”?

Sestra Ratched za nas nije bila fikcijski lik – to je bila učiteljica, školski pedagog, medicinska sestra uostalom, sadisti koje smo odreda nužnošću sistema znali iz vlastitih života.

I koliko ih je zato, od prvoga prikazivanja na FEST-u i premijere filma u Jugoslaviji, u onim dylanovskim ”suzama od bijesa” naglas ili u sebi, bezglasno, klicalo zadnjoj sceni kad ”Poglavica” na kraju odlazi, bježi iz ludnice (!) – u slobodu ili u propast, skoro svejedno.

Gledao sam kako ljudi u kinu aplaudiraju finalu filma, gledao čitavu generaciju kako se napaja obrambenim cinizmom Jacka Nicholsona u crnoj, ribarskoj, pletenoj kapi.

Ili iz toga upravo tako, cinično, rečeno: kad je i onakav tikvan kao što je frontman Prljavog kazališta davno naveo ”Let” kao omiljeni film, valjda se nešto tu onda ipak ozbiljno događalo.

U času mi se odvrtilo, kao u montaži, i nešto drugo: koliki je žig utisnuo na nas, koji smo stigli ”od tamo”, iz ”druge Europe”. I ujedno, sekundu kasnije, koliko je bio čovjek drugog, sasvim naročitog vremena i epohe – one koja je, sad cirkularnom logikom, bila u stanju stvarati velike pojave

Koliki su pak, u prijelazu već na sljedeću generaciju, naivno i čisto pjevali ”Let the Sunshine” iz dirljive i obožavane ”Kose”; kolike se dugokose pučkoškolke i gimnazijalke zaljubile u Bergera Treata Williamsa i u tajnom kulturnom i generacijskom kodu dizale dva prsta u znak mira?

Nekoliko, tako dugih godina kasnije, u samom zenitu građanske klase neobične i trajno konfuzne zemlje, koliki su statusno pohodili kina da gledaju i danas zadivljujućeg ”Amadeusa”? I, važnije, koliki su se obični ljudi tada prvi put upoznali s čudom Mozartove muzike?

2.

Kad je sve otišlo dovraga, Formana sam ponovo otkrio ovdje, u emigraciji, i odjednom u drugoj i neočekivanoj situaciji. Imao je kasnih devedesetih (posljednji) uspješan film i tom prilikom dao dugi retrospektivni intervju za BBC.

Njegova jasnoća, direktnost, jedak humor koji se probijao čak i kroz američki engleski s jakim češkim akcentom, kao i beskompromisno iskazivanje vlastitog mišljenja erodiralo je nevidljive zidove i tabue u eri nove, još jedne bezbrojne, opresivne ideologije koja se nazivala ”političkom korektnošću”.

Sve to u nastupu pružilo mi je na daljinu suučesničku ruku i dojavilo da nisam sam u konstatiranju onog ludila – drugačijeg od ludila koje je vladalo u dijelovima ”druge Europe”, odakle smo obojica došli.

Ali još nešto se dogodilo za tog intervjua, osjećaj suprotan ovome.

Govorio je Forman o svojim filmovima i uza svaki komentar ti, toliko puta odgledani i voljeni filmovi, nepromjenjivi, činilo se, u načinu kako smo ih jednom pročitali – mijenjali su se pod snagom autorovih uvjerenja i priča u potpunosti. A s njima i čitava jedna dotadašnja realnost.

Forman spominje svoj prvi film u Americi – satirični ”Taking Off” i kako ga je, nevježu u anglosaksonskoj kulturi, privuklo da snimi podjelu između roditelja-malograđana i njihove pobunjene djece – djece cvijeća. Izašavši iz jasnog konflikta između dobra i zla socijalističke Čehoslovačke očekivao je da će vječno generacijsko trvenje između slobodne djece i sputavajućih roditelja naći i u američkoj demokraciji. Međutim, što je više snimao kazivače, uvjerenje mu se počelo topiti.

”Bila je to zapravo čudna debata umjetnika sa samim sobom, umjetnika-muškarca i umjetnika-djeteta, umjetnika i njegove buntovne sjenke. Shvativši to, Jaromil se osjeti još poniženijim, pa se krene izražavati sve oštrije i oštrije, kako bi se osvetio svome mentoru za geste i glas koji su ga držali zarobljenim”

Konzervativni građani imali su priče i stavove, kakvi god bili.

A djeca…

I sad vidim izraz režisera, način kako je iskrivio lice namjerno pretjerano i gotovo bez glasa prošištao u neskrivenom gađenju i iznenađenju: These kids were boring! – “Ti su klinci bili dosadni!”

Obuzet naglom melankolijom, jednakom ironiji jedne spoznaje, prošlo mi je sjećanje kroz glavu, jasnoćom i neumitnošću – sjećanje nad slikom generacije u kojoj su se neki od nas beskrajno i beskrajno čisto divili završnoj sceni ”Kose”: nepregledna masa hipija zaposjeda poljanu ispred Bijele kuće u čuvenom, minutama ponavljanom refrenu glavne arije i kulminacije mjuzikla i filma, one iste ”Let the Sunshine In”, što je ostala nakon davne kino-predstave u Studentskom centru i jednog petka kasno navečer poslije prvoga prikazivanja na programima JRT-a.

Forman je prešao na priču o svom najvećem filmu – ”Letu iznad kukavičjeg gnijezda”, odi slobodarstvu kako smo je shvaćali u našem malom i do devedesetih zaštićenom svijetu i inatu svakoj opresiji, gdje god, steinbeckovski, nekoga udarali i zatvarali nedužna.

Radeći po Keseyjevu romanu, Forman je, kaže, mislio da pravi alegoriju užasa realsocijalizma. Govorio je o tome jedva nekoliko godina po završetku epohe, a činilo se kao da je ona završila prije sto godina. ”Moglo je biti prošlo stoljeće”, kako je pjevao još jedan heroj toga neshvatljivog, svršenog doba.

Vjerojatno je režiser bio u pravu sa svojom interpretacijom, dakle, za oba filma (ta njegovi su, uostalom!). A možda u tome i nemilosrdan. Možda i jedno i drugo. Kako god bilo, raskorak, nesklad, lom između čitanja, između doživljaja i pamćenja dvije strane žignuli su bolno i to se puknuće nije zaliječilo nikada više.

Misleći sad o tome, primjećujem da mi se ovih dana namjestio slučajno (?) baš Kunderin dragulj ”Život je drugdje” i u njemu ovaj pasus:

”Bila je to zapravo čudna debata umjetnika sa samim sobom, umjetnika-muškarca i umjetnika-djeteta, umjetnika i njegove buntovne sjenke. Shvativši to, Jaromil se osjeti još poniženijim, pa se krene izražavati sve oštrije i oštrije, kako bi se osvetio svome mentoru za geste i glas koji su ga držali zarobljenim.”

U podsjećanju na treći u triptihu najvećih Formanovih radova, u evokaciji ”Amadeusa”, ono što je ostalo nije bila barokna raskoš toga filma nego, u nepodnošljivoj lakoći ironije, sasvim češke, kadrovi sa snimanja ”iza kamere”, ostaci ili takozvana ”B-rola”, filmskim jezikom rečeno.

Poput kakve cirkularne naracije koju je izvodio onaj najveći Majstor ironije odozgo, s Neba, tako je ulogu Mozartova Beča odigrao – komunistički Prag. Forman opisuje grad kao nedirnut, s istom arhitekturom i netaknutom zgradom opere u kojoj je Mozart prvi put izveo ”Don Giovannija”. Svakome iz naših krajeva ta je činjenica frapantna po sebi.

No Forman se odmah prepušta još jednom impulsu sarkazma i nemilosrdnosti: grad je ostao isti kao u Mozartovo doba zbog ”komunističke nesposobnosti i lijenosti”.

Invektiva je u svojoj retoričnosti prekrila ono najvažnije, o čemu zapadni gledatelj u tom času ne misli ni trena. Jedan jedini kadar rekao je sve jasnije od izrečenog i nebitnog: panorama Praga, široki kut i u jednoj vizualnoj gesti raskoš mjesta. ”Najljepši grad na svijetu”, kako kaže lik iz Kunderine ”Nepodnošljive lakoće postojanja”.

Tu je bio sukus, esencija svega, izvan svih blebetanja i istina, povijesnih, kulturalnih i inih natezanja: samo slika ispod govora, nježno, poetično i s malom kapi graciozne ironije rekla je to da Forman prvi puta nakon godina, nakon svega, prvi puta dolazi kući.

Koliki su se mladi ljudi, onaj najbolji dio zemlje, potresali i bjesnili nad čistim zlom i silom institucije, nasiljem psihičkim i fizičkim i nepravdom nad slobodnim čovjekom McMurphyjem u ikoničnoj ulozi Jacka Nicholsona u, i danas strašnom, ”Letu iznad kukavičjeg gnijezda”?

Ništa na svijetu nije moglo nadvladati unutarnji osjećaj i zato ga je i Forman u reminiscenciji pokrio drugim stvarima. Vratiti se, makar nakratko, makar drugim poslom – zapravo najbolje je kad je drugim poslom – i osjetiti prvi dah svega što je čovjeka napravilo time što jest, udahnuti prvo što je udahnuo kad je postajao što će jednom biti, gdje god bio.

Tamo gdje je ove subote umro veliki redatelj Miloš Forman, ima jezička fraza going home, izraz predivan i silno slojevit, koji u protestantskoj Americi znači i ići tamo gdje se ide nakon kraja. Tamo gdje se napokon stigne Kući.

Ovdje, ”s ove strane”, za političkog i umjetničkog emigranta iz negdašnjeg Istočnog bloka i najuspješnijeg Istočnoeuropljanina u historiji Hollywooda, Pražanina kojem je, kao i njegovom nekadašnjem sugrađaninu, fatum bio da je život drugdje – za njega ”pravog” i stvarnog doma ionako više nigdje nije moglo biti.

Osim onoga u davnom kadru, panoramskoj fotografiji grada kakva se mogla snimiti samo u vremenu kojega nema i samo kad se stvarno i zauvijek ode.

    •  Opasnost od seksa s Puškinovim rođacima
    •  Žalost nad razvidnošću jedne očite provalije i nesrazmjera
    •  Naš čovjek na terenu: Philip Roth 1933. – 2018.
    •  Vladimir Dvorniković, ime građanske i intelektualne slobode
    •  Prvomajski sonet: ugušen, nijemi krik
    •  Dom pjesnika je tamo kamo se moramo vratiti, kako god
    •  Izgubljene rock mitologije
    •  Pjesme pomirenja (prozopopeja)
    •  Protiv uskosti nepromišljenih riječi koje ubijaju

> Svi tekstovi ovog autora