Život u cijeloj Europi će se stubokom promijeniti

Pamćenje me podsjeća da je aktualna situacija donekle usporediva s onom iz 1986. godine, kad su stizale prve vijesti o havariji nuklearke Černobil. Doduše, vijesti su se nekoliko dana tretirale kao neprovjerljive glasine iz svijeta iza Željezne zavjese, jer su odande stizale iz disidentskih krugova i to vrlo rijetko.

Godine 1986. Gorbačova ”Glasnost” bila je još u povojima. Ruska nomenklatura kao da do tada nije čula za ”Glasnost”, pa je počela informacije strogo cenzurirati i curile su jedva na kapaljku.

Glasine-vijesti nailazile su i na Zapadu na nevjericu. To ne može biti, ”znanost” tvrdi da su nuklearke osigurane na najvišoj tehničkoj razini. Osim toga je Zapad s uzdahom olakšanja zaključio: Rusija je, hvala Bogu, daleko od nas.

No u Zagrebu su se stručnjaci ubrzo snašli i uskoro je počela kružiti poštapalica na račun tadašnje šefice Kriznog stožera, fizičarke Alice Bauman: ”Evo Baumanice, bit’ će vraga”.

Tamo gdje su resursi ograničeni, na snagu stupa Darwinov zakon prema kojemu preživljavaju jači i vitalniji. U praksi to znači – preživljavaju brutalniji i egoističniji

I tada su se optimisti rugali apelima da treba prati ruke, prati salatu, jesti ovo ili ono, izbjegavati štošta… Sve je više zvučalo kao znak nemoći, neizvjesnosti, nelagode.

Tada su dalekovidni oprezno predlagali da možemo birati između potrošnje struje kao do sada, za sve potrebno i nepotrebno i zato živjeti s mogućim rizicima u radu nuklearki ili ograničiti svoj komfor, živjeti skromnije i štititi prirodne, bezazlenije resurse, kako ne bismo morali posegnuti za rizičnim tehnologijama.

Od tada do danas su prošle 34 godine. Tek prije dvije godine su Greta Thunberg, papa Franjo i Organizacija ujedinjenih naroda gotovo istovjetno poslali poruke u svijet – i postigli tek slabašan odjek.

Promjene klime i mijene u životinjskom i biljnom svijetu najavljuju drastično nestajanje prirodnih resursa hrane i ostalih potrepština.

Prijeko je potrebno odlučno mijenjati stil života.

Svi moramo ograničavati potrošnju konzumnih dobara, zadovoljavati se skromnijim, prirodnim namirnicama, štedljivo i vrlo racionalno postupati s jednim od najvrjednijih darova prirode, čistom vodom.

Svi znaju da fizički opstanak ljudskog roda ovisi o svakom pojedincu ponaosob. Svi znaju, a korak od znanja do postupanja je neizmjerno težak. Odricanje je sinonim za uskrate, prisilu, neslobodu.

Godine 1986. ljudi su počeli ubrzano shvaćati da napredak i razvitak suvremene tehnike imaju Janusovo lice – smrtno opasnu stranu. U očitoj ugrozi oni su se znali organizirati i po tome me trenutna situacija podsjeća na već davnu černobilsku katastrofu.

Ni tada nitko nije mogao predmnijevati sve posljedice i težinu štete za budućnost. Pokušavali su se zaštititi kako su najbolje znali – stručno u okviru tadašnjeg znanja te ozbiljno i disciplinirano.

I sada se nekim čudom ljudi drže liječničkih savjeta i odgovorno shvaćaju zaštitu i prevenciju. Sarkastično bi se moglo ustvrditi da je maleno mikroskopsko biće uspjelo ono, što ni černobilska, ni naftna kriza, niti vremenske nepogode većih razmjera nisu uspjele.

Ljudi se nisu htjeli odreći električne energije, makar dolazila iz nuklearke, i unatoč tomu što električne centrale emitiraju štetne plinove i doprinose klimatskim promjenama s nesagledivim posljedicama na cjelokupni život na Zemlji. Ljudi žele biti i ostati ”mobilni”, pa je promet kopnom i zrakom na početki krize nije smanjivao.

Pamćenje me podsjeća da je aktualna situacija donekle usporediva s onom iz 1986. godine, kad su stizale prve vijesti o havariji nuklearke Černobil. Doduše, vijesti su se nekoliko dana tretirale kao neprovjerljive glasine iz svijeta iza Željezne zavjese, jer su odande stizale iz disidentskih krugova i to vrlo rijetko

Od prošlog tjedna uz odricanja do daljnjega mijenja nam se dosadašnji način života, no sve to ne nailazi na veći otpor među građanima.

Dogodilo se ono što je do sada bili nezamislivo: sićušni je virus paralizirao gospodarstvo, promet, kulturu i svakodnevicu. Čak i građanska prava se ograničavaju, no srećom ljudi se relativno disciplinirano povinuju novim pravilima ponašanja.

Cinik će reći: mora biti sve gore da bi nam bilo bolje. Kamo sreće da se ljudi podjednako angažirano brinu za rješavanje drugih problema, koji se također tiču ljudskih života, s izuzetkom da im nisu ugroženi vlastiti životi, nego oni patnika u udaljenim krajevima svijeta.

To je i druga strana svake nestašice, svake krize. Tamo gdje su resursi ograničeni, na snagu stupa Darwinov zakon prema kojemu preživljavaju jači i vitalniji. U praksi to znači – preživljavaju brutalniji i egoističniji.

Austrijski kulturolog Wolfgang Müller-Funk podsjeća na opasnost koja se pojavljivala prilikom svih epidemija kuge i kolere tijekom povijesti. Ljudi traže krivce, grešne jarce, koji bi platili životom i iznudili božju milost i praštanje.

Ipak nije toliko uznapredovala evolucija da se ne bi skovale nove teorije nastanka pandemije i nečija krivnja za nju. Za sada su to samo pojedinačni znakovi, a simptom za to je da u neizvjesnosti o daljnjem tijeku i trajanju epidemije, neki gube živce.

Nitko nema odgovora na pitanja: jesmo li tek na početku prave pandemije, jesmo li dosegnuli kulminaciju, je li vrhunac blizu, u daljnjoj budućnosti ili već za nama.

Kriza se relativno lako podnosi kad se nazire kraj. Nesagledivost trajanja, pak, može izazvati ”zaokret” raspoloženja. Jesmo li se sada organizirali i solidarizirali ili u tren oka svatko svakome postaje neprijatelj. Borit ćemo se oko raspodjele potrepština i u toj borbi imat ćemo pobjednike i poražene.

Poraženima mogu lako postati osobe treće životne dobi. Zbog demencije oni često nemaju potrebe biti solidarni, prepuštaju se primitivnim nagonima samoodržanja i nisu spremni ni za kakvu suradnju.

S druge strane, pitanje je hoće li mladi ako ustreba starijima prepuštati prvenstvo, recimo kad se radi o liječenju ugroženih skupina, ili će kod njih prevagu dobiti utilitaristička procjena da starci ionako imaju ”kratak rok trajanja” i da više nisu korisni za društvo.

Vjeroučitelj Marin Miletić, gost prethodne emisije ”Nedjeljom u 2”, podsjetio je da su i ”starci” beskorisni za društvo, ipak nečiji roditelji, bake i djedovi, supružnici i partneri (i to je bio jedan od korisnijih aspekata njegova gostovanja). Nije baš lijepa perspektiva za nas starce i starice, ali prešutni opći konsenzus je da prednost ima život mlade osobe, jer će ona još biti korisna.

Pitanje je hoće li mladi ako ustreba starijima prepuštati prvenstvo, recimo kad se radi o liječenju ugroženih skupina, ili će kod njih prevagu dobiti utilitaristička procjena da starci ionako imaju ”kratak rok trajanja” i da više nisu korisni za društvo

Stav je utilitaristički, ali gdje se radi o prioritetima, vjerojatno ne može biti drugačije. Ipak strah se ne da odagnati, niti nelagoda zbog toga što pripadate skupini koja je u slučaju nužde teret, ali ga se treba nastojati riješiti.

O metodama kako izbalansirati interese mladih i onih starijih generacija, moraju razmišljati političari, odnosno ”politika” koja treba brinuti o interesima sviju i usklađivati ih tako da se ne mora raditi selekcija.

O odgovornosti za intervenciju kad je suživot generacija i društvena solidarnost na kušnji, a ne o održavanju ili neodržavanju uskršnje liturgije, skupa katoličke mladeži, bleiburške komemoracije, trebaju razbijati glave ne samo ministri i vlada, već i biskupi i kler i pastoralci.

Tko ima oči, vidi gdje su potrebe. Čujem da nismo mi, nekolicina stanara u novozagrebačkom naselju, jedini i malobrojni, spontano reagirali pružajući pomoć onima koji su stariji i slabiji od nas samih. Jedino što potrebiti žele je da ih ostali članovi društva ne smatraju teretom i da im se ne tutne pod nos kako je bolest krivica, a zdravlje nečija zasluga.

Promjene su već na djelu. Tko bi rekao na Novu godinu da ćemo ući u proljeće sa strahom za život? Svima nama život će se stubokom promijeniti i prisiliti nas da mijene pratimo promjenama naših navika.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Pokušaj da shvatimo papu Pija XII. sine ira et studio
    •  Tko je svet? Kanonizacije su problematične
    •  Svjetska biskupska sinoda – proces samorefleksije
    •  Nihil obstatili kako vjernike voditi žedne preko vode
    •  Papa na strani migranata – no treba čuti i drugu stranu
    •  Nimalo blagdanske misli o svetkovini Marijinog uznesenja
    •  Otvorenje OI u znaku povrijeđenih osjećaja vjernika
    •  Slavimo one koji su dio ljudi kojim je Antigona prva heroina
    •  Socijalni tjedan, Trst: Oduševljenje i iritacije
    •  Novi dokument o rimskom biskupu: ni revolucija ni evolucija

> Svi tekstovi ovog autora