Život Vjere Solar u traumi i ozračju zavjere šutnje o zločinu

Umrla je Vjera Solar (In memoriam Vjera Solar, 30. ožujka 2023., Novosti).

Poznavala sam je. Povezala nas je Vesna Teršelič kroz dragocjeni rad Documente.

Ne mogu se sjetiti detalja našeg posljednjeg telefonskog razgovora, ali se sjećam moje želje i obećanja Vjeri da ću je doći posjetiti u Sisku. Mora biti da je to bilo poodavno…

Nedavno sam čula da Vjera već neko vrijeme živi u Istri kod sina koji se brine o njoj. A onda stiže i vijest da nje više nema.

Dok je god imala snage, Vjera Solar borila se kako bi saznala istinu o ubojstvu svoje 19-godišnje kćerke Ljubice (rujna 1991.), borila se za istinu i pravdu.

Stasita i lijepa Kotoranka, (Hrvatica), neustrašiva, uporna, ponosna, dostojanstvena, mudra. Vjera bi rado dočekivala posjetitelje s kojima je mogla razgovarati o svojoj borbi, životu, o sugrađanima s tragičnim iskustvima zločina devedesetih koje je okupila, o životu u traumi i ozračju zavjere šutnje o zločinu. Posjetitelje bi uvijek dočekala zakuska i to je bilo nekako posebno dirljivo. Ukazivalo na neka druga vremena u tome opustjelom domu.

Iskustvo Vjere Solar koliko iznimno zbog njezine hrabrosti i upornosti, toliko je ilustrativno za mnoge građane Siska devedesetih – žrtve torture i članove njihovih obitelji – pripadnika srpske manjine ili u srodstvu s njima (Tihomir Ponoš: Sisak 1990.-91.: ratni zločini nad Srbima).

I nakon deset do petnaest godina od doživljene traume u kontaktima s članovima obitelji žrtava na terenu još se osjećao strah. Bili su vidljivi oskudica i zabrinutost za budućnost, iscrpljenost zbog dugotrajne neizvjesnosti oko sudbine stradalih, nedostatka informacija, doživljenih prijetnji kod traženja svojih najbližih – očite nevoljkosti u društvu da se suoči s ovim događajima.

Ponekad se mogao opaziti i sram (što nije rijetko kod žrtve) – kao prokazane, odbačene i izolirane, obeshrabrene osobe. Bilo je to vrijeme kada je bilo sumnjivo pa i opasno otići na sahranu stradalima.

Zamišljam i druge građane Siska koji su tada morali donijeti odluku hoće li se pojaviti na sahrani dojučerašnjih poznanika i susjeda, utihnuti, ili se prikloniti atmosferi linča.

Sjetih se naslova jedne davne publikacije (nastale u radu NVO RCT-a s grupom civilnih ratnih stradalnika iz BiH): ”Trauma je u nama”.

Vjera je bila osoba koja se nije dala pokolebati, unatoč preprekama. Ipak, pitam se kako se mogla osjećati viđajući susjeda, s kojim je imala ranije dobre odnose, moćnog, koji se prometnuo u ciničnog zaštitnika počinitelja zločina, sudionika jedne tragične atmosfere koja je omogućavala strašna nedjela?

Ne može biti da ljudi koji sudjeluju i oni koji su pasivni svjedoci u takvim događanjima i kasnijem poricanju ne znaju da to nije u redu, da je to nedopustivo? Kako oni i cijele zajednice, društvo, ostaju u poricanju? Kako li se odvija taj mehanizam gdje se utiša ono ljudsko, a nastoji negirati i/ili opravdati ono neljudsko prema žrtvama? Štetno i za počinitelje, njihove potomke, društvo.

Ove pojave odavno su opisane i objašnjene, ali se uporno ponavljaju.

Izložit ću neka iskustva iz moje perspektive psihološke podrške žrtvama i svjedocima na suđenjima za ratni zločin (zahvaljujući organizacijama civilnog društva koje su od 2005. godine pratile suđenja za ratne zločine).

Teme povezane sa suđenjima za ratni zločin su: pravda i pravednost, kažnjavanje i nekažnjivost (impunity), te procesi u društvu kao što je suočavanje s prošlošću, i (slični) procesi – normalizacija, pomirenje, socijalna rekonstrukcija.

U odnosu na suđenja za ratne zločine prepoznaju se dva razdoblja. Razdoblje od 1991. do 2000. godine kada su dominirala suđenja za zločine počinjene od srpskih pobunjenika i drugih sudionika, etnički pristrano i suđeno u odsutnosti.

Nakon 2001. godine počinju suđenja za ratni zločin počinjena i od hrvatskih snaga, a odvijaju se u kontekstu poslijeratnog društva u kome se suočavanje s prošlosti odvija s velikim poteškoćama, u atmosferi poricanja i zavjere šutnje.

Istrage zločina su dugotrajne zbog nedostatka političke volje, a za žrtve i svjedoke obeshrabrujuće. Pamtimo izrečenu tvrdnju Milana Vukovića: ”Hrvati u obrambenom ratu nisu mogli počiniti ratni zločin”.

Istovremeno tih godina činilo se da će se razvijati proces suočavanja s prošlosti u zemljama nakon bivše SFRJ (2006. godine započinje proces osnivanja REKOM-a). Organiziraju se službe za podršku svjedocima u slučaju kaznenih djela, potom se mukotrpno stvara zakon civilnim žrtvama i drugo.

U čemu se sastojala podrška žrtvama i svjedocima?

Prije svega radi/lo se o teško traumatiziranim ljudima te o odnosu traume i pravde. Dugotrajne istrage, protok vremena i neizvjesnost ostavljaju teške posljedice na opće i mentalno zdravlje, na socijalno funkcioniranje žrtava i članova obitelji. Za oporavak žrtava važno je priznanje za doživljenu nepravdu, gubitke i vrlo je značajno provođenje pravde. Za nas pomagače, kao i za žrtve, bilo je važno razumjeti odnos pravde i pravednosti.

Iz mojeg iskustva najprikladniji način podrške bio je individualni pristup kroz kućne posjete što je teško organizirati; grupni pristup zbog niza razloga nije bio moguć ni prikladan.

Gledajući potrebe, žrtvama i svjedocima psihološka podrška bila je potrebna prije, za vrijeme i nakon suđenja, kao i podrška u sudnici (moglo se sporadično osigurati).

Svjedoci su bili izloženi višestrukim rizicima: zbog prirode traume, prirode pravnih postupaka u kojima su žrtva i optuženi/počinitelj u ravnopravnom položaju pred sudom što je za žrtvu nepovoljno, zatim niz drugih problema koji utječu na postupke.

Unatoč hrabrosti i odlučnosti Vjerina borba za istinu bila je teška i ometana. Kada je konačno na sudu bila saslušana tek je 2006. godine s određenim olakšanjem sutradan mogla kazati: ”Dajući iskaz na sudu gdje sam saslušana s pažnjom i poštovanjem, sve je točno zabilježeno – vraćeno mi je moje dostojanstvo. Dalje je na njima. Oni koji skrivaju počinitelje ubojstva moje kćeri neće više moći kazati za mene da sam luda”.

Istina, rezultat njene tužbe za obeštećenje zbog nematerijalne štete (država nije gonila počinitelje) završio je odbijanjem i, tipično za to doba, obavezom da snosi troškove postupka što je za jednu umirovljenicu ugrožavajuće.

Danas bi se valjda reklo kako je obaveza plaćanja sudskih troškova za te mahom izgubljene parnice bio način ”odvraćanja” od takvih zahtjeva.

Nekoliko godina kasnije Europski sud za ljudska prava upućuje Vjeru na nagodbu u vezi troškova. (Eugen Jakovčić: Hrabrosti, ime ti je Vjera, Vjera Solar, Novosti, 3. travnja 2023.)

Tih godina vidljiva je retraumatizacija svjedoka načinom postupanja prema njima i vođenjem postupaka istrage, ponovljenih suđenja (na primjer, opetovani pozivi na svjedočenje i drugo) te njihovo odustajanje pa i nezainteresiranost za provođenje pravde, bespomoćnost žrtava.

O svemu tome izvještavale su nevladine organizacije koje su pratile suđenja, a kasnije je provedeno i istraživanje UNDP-a o ovoj problematici.

Od 2011. godine za ratne zločine sudi se na četiri suda u Republici Hrvatskoj. Ta akcija ipak je započela bez kvalitetne pripreme, ne vodeći računa o potrebama i stanjima u kojim se nalaze žrtve/svjedoci. Sjećam se toga ljeta i konfuzije i nemira među pozvanim svjedocima, tada već starijim ljudima, nedostatka informacija među našim korisnicima u Sisku koji su morali stići u Osijek.

Jasno je da je za ovu složenu problematiku ratnog zločina puno toga potrebno. Ono što nam treba je osvješćivanje potreba svih pogođenih, prepoznavanje i priznanje za njihove patnje, poštovanje njihova dostojanstva i suosjećanje.

U međuvremenu žrtve i svjedoci (svih) ratnih zločina stare, nestaju, a suočavanje s prošlosti izgleda je zastalo.

Branimir Janković (XIV. forum za tranzicionu pravdu održan u Beogradu 17.-28. prosinca 2021.) poziva se na komentatore koji ističu da se pomirenje više ne postavlja kao kakav-takav cilj, nego da je napušteno i suočavanje s prošlošću, a da sjećanje na ratove 1990-ih služi – prvenstveno kao pogonsko gorivo za sukobe u sadašnjosti… Radi se o podržavanju politika koje odbijaju govoriti o vlastitim odgovornostima za ratne zločine.

Postoji, međutim, odgovornost za budućnost. Zanima li to koga? Kada se gleda transgeneracijski prijenos emocija, potomci žrtava i potomci počinitelja koliko god da pripadaju grupama s različitim iskustvom, jednim dijelom imaju slične traumatske posljedice i zadatke. Pitanje je kako dalje?

Vjera Solar borila se za istinu. Nije odustajala. Ipak, nije dočekala da riješe njen zahtjev za ostvarenje prava kao civilna žrtva rata.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Ljudi bez maske
    •  Boli me duša: što sve čeka Ukrajince nakon rata?
    •  Posljedice genocida se nose generacijama, na objema stranama
    •  Socijalna (ne)pravda
    •  Kakvo društvo želimo i što možemo učiniti da to postignemo
    •  Dokle god je nasilje izbor, tu nema empatije ni za svoje
    •  Prosvjetom umjesto osvete može se širiti razum, a ne sukob
    •  Kako danas općenito stojimo s povjerenjem u našem društvu
    •  Dragoljub Svilar – strastan, zaigrani stvaralac, Homo ludens
    •  Što treba da psihološke traume bude manje, a društvo zdravije

> Svi tekstovi ovog autora