Zlo normalnosti

Među stvarima koje nas kao ljude posebno uznemiravaju svakako je povezivanje ideja zla i normalnosti.

Naime, dok razmišljamo o zlu i zločinjenju – napose kod promišljanja najokrutnijih ljudskih zala nad drugima, poput mučenja, masovnih ubojstava ili genocida – posljednja nam je pomisao da bi tako okrutna djela bili u stanju počiniti posve ”normalni” i takoreći svakodnevni ljudi, odnosno ljudi ”poput nas”.

S druge strane, svijest o tome da ljudi s kojima smo rasli, naši nekadašnji susjedi, prijatelji ili poznanici – kako to potresno ističe Kenan Trebinčević u ”Bosanskoj listi” – ipak žele našu smrt, posebno je uznemirujuća.

K tome, činjenica da bi počinitelji zločina masovnih ubojstava i genocida mogli neprimjetno živjeti među nama, da su to možda članovi naših obitelji, naši susjedi, prijatelji ili poznanici, čini nam se još bolnijom i opterećujućom.

No najstrašnijom od svega čini nam se pomisao, ne bismo li možda i sami – kada bi se stvari tako posložile, i kada bi izvanjske okolnosti tako nalagale – bili u stanju počiniti slična ili čak gnusnija zlodjela.

U ljudskoj je prirodi, naime, radije zamjećivati i isticati primjere lošeg ponašanja i djelovanja kod drugih negoli kod samih sebe. Otuda i oštrica onim Isusovim riječima: ”Tko je bez grijeha, neka prvi baci kamen!” (Iv 8, 7), ili ”Što gledaš trn u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš?” (Lk 6, 41).

To se svakako ne zbiva stoga jer sami ne bismo bili svjesni svojega djelovanja, već stoga što nam zamjedba i isticanje lošeg ponašanja i djelovanja kod drugih omogućuje nepopustljivost u moralnom prosuđivanju, te stoga što nam loši primjeri općenito pružaju osjećaj moralne uzvišenosti i nadmoći nad drugim čovjekom.

Stoga redovito spremnije i oštrije prosuđujemo i prekoravamo druge negoli sami sebe, te uvijek o drugima mislimo i govorimo daleko lošije i nepopustljivije no što bismo pod istim okolnostima bili spremni misliti i govoriti o samima sebi.

U ljudskoj je prirodi, naime, radije zamjećivati i isticati primjere lošeg ponašanja i djelovanja kod drugih negoli kod samih sebe. Otuda i oštrica onim Isusovim riječima: ”Tko je bez grijeha, neka prvi baci kamen!” (Iv 8, 7), ili ”Što gledaš trn u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš?” (Lk 6, 41)

U suočavanju s misterijem ljudskog nasilja i kolektivnog zločinjenja, u promišljanju mučenja, masovnih ubojstava ili genocida, naša je trenutna i urođena reakcija pokazati da počinitelji takvih djela doista nisu ”normalni”, ili makar da nisu normalni ”poput nas”.

Oni su k tome još zasigurno i ”zli”, jer sve postojeće norme i etički standardi govore da su oni koji čine dobra djela nesumnjivo ”dobri”, a oni koji čine zlo su ”zli”; zlo-činac, kao što to i sam naziv kaže, nepobitno je onaj koji ”čini zlo”.

Ova intuitivna teorijska ”navala na dispoziciju”, kako to slikovito kaže Philip G. Zimbardo, nerijetko prikriva činjenicu da i ”dobri” ljudi također mogu počiniti najstrašnija djela i zločine.

Time, jasno, ne samo da smo zakoračili na danas posebno osjetljivo i sklisko područje plauzibilnosti moralno-etičkih kvalifikacija općenito, već nam se čini da povezivanjem ideja zla i normalnosti, između ostaloga, na posebno gnusan način relativiziramo i opravdavamo činjeničnost zla.

Pokazuje se, međutim, da naš govor o zlu – ako je još uvijek misaono dopustiv! – razotkriva i vrlo uznemirujuću pozadinu naše suvremenosti, u skladu s kojom je zlo uvijek nama egzogeno i izvanjsko, te ga stoga uvijek radije tražimo i prepoznajemo u drugima, a ne u samima sebi. Zlo je za nas uvijek negdje ”izvan” i ”drugdje”, zlo je – ”drugi”.

U eri u kojoj svatko o sebi misli samo najbolje i najpozitivnije misli, ne čini se, naime, u tolikoj mjeri komično biti zagovornikom povezivanja ideja zla i normalnosti.

Paradoksalno, ali upravo u vremenu hipertrofirane individualnosti i poplave diznijevskih tečaja o vještinama bezbrižnog i lagodnog života, kojekakvih hygge i lykke, čovjek se upravo najmanje bavi samim sobom i stanjem vlastitoga duha, svojim manama i bolestima.

O zlu je, doduše, još uvijek moguće govoriti, ali uvijek i jedino kao o zlu drugoga čovjeka, kao o stvarnosti koja je izvan nas samih i kojoj redovito podliježu drugi, a ne mi sami.

I kao što u svijetu ne dolazi do promjene tako što pod svaku cijenu nastojimo mijenjati druge, umjesto da neprestano radimo na jačanju samospoznaje, samokritike i mijenjanju samih sebe, put ozdravljenja – i na osobnoj, i na društvenoj razini – bez sumnje polazi od nas samih, od strpljivog i ustrajnog bavljenja sobom i neprestanoga rada na uočavanju i otklanjanju vlastitih duhovnih mana i bolesti.

Neovisno o tome koliko nam se takav postupak činio odbojnim ili moralno dvojbenim, povezivanje ideja zla i normalnosti u skladu je sa socijalno-psihološkom perspektivom koja se usredotočuje na situacijske, radije nego na individualne, ili dispozicijske čimbenike ljudskoga zla i zločinjenja.

U tom svjetlu zanimljivo je spomenuti i primjedbu Harryja C. Triandisa, prema kojoj dispozicijske analize čine središnje operativno i teorijsko obilježje kultura koje se temelje isključivo na individualističkim, a ne kolektivističkim vrijednostima.

Dok razmišljamo o zlu i zločinjenju – napose kod promišljanja najokrutnijih ljudskih zala nad drugima, poput mučenja, masovnih ubojstava ili genocida – posljednja nam je pomisao da bi tako okrutna djela bili u stanju počiniti posve ”normalni” i takoreći svakodnevni ljudi, odnosno ljudi ”poput nas”

Dobra ilustracija toga je i složeni, a na Zapadu često i potpuno neshvaćeni, proces pomirenja u Južnoj Africi, gdje je naglasak svakako bio pomaknut s pretjeranog ”individualiziranja” zločina i prenaglašenog isticanja, tj. insistiranja na utvrđivanju osobnog motiva ili dispozicije počinitelja, već na njegovu ili njezinu priznanju krivnje i javnom činu pokajanja, a sve u korist zalječenja i obnove društvenih spona, koje su zločinima bile narušene ili u potpunosti dokinute.

Drugim riječima, naglasak je bio na restorativnoj, a manje na retribucijskoj, dimenziji pravednosti.

Nadalje, svijest o tome da naizgled jednostavan niz situacijskih razloga može čak i ”normalne” ljude pretvoriti u počinitelje najgorih zločina uistinu je zastrašujuća i duboko moralno neprihvatljiva, ali nas ona još snažnije potiče na poniznost i posebnu osjetljivost u bavljenju pitanjima zla i nasilja.

Naime, jedan od najčešćih prigovora na štetu restorativnog razumijevanja pravednosti upravo je tvrdnja da se pretjeranim ”humaniziranjem” i popustljivošću spram zločinaca devalvira ozbiljnost zločina, da se zapravo pogoduje počinitelju i iznova nanosi šteta i bol žrtvama.

Pa ipak, nastojanjem da pod svaku cijenu ”lociramo” izvor zla u počinitelju, bez obzira na to koliko nam se takav postupak nametao zdravorazumskim i samorazumljivim, mi zasigurno ne dodajemo ništa kvalitativno novo postojećem razumijevanju zla već ga, naprotiv, još i više zamagljujemo.

Čini nam se, naime, kao da nam je dano prodrijeti u samo srce zločina, ako nam već na neki način i pođe za rukom utvrditi posljednji ili makar izvjesni motiv počinitelja.

I kao da zločini za nas gube na svojoj uvjerljivosti i autentičnosti ako ne uspijevamo uspostaviti jasnu i čvrstu uzročno-posljedičnu vezu između načina njihova počinjenja i dispozicije počinitelja. Stoga nije toliko rijedak slučaj, da pod pritiskom opće težnje k individualnosti, čak i zločine nastojimo prikazati kao neodgodivo posebne i­ – ”osobne”.

Upravo stoga neke zločine nazivamo još i ”zločinima s potpisom”, jer smatramo da nam razaznavanje okolnosti i načina njihova počinjenja ujedno razotkriva nešto neodgodivo bitno o samoj osobi i karakteru njihova počinitelja.

Naime, kada govorim o napasti pretjeranog ”individualiziranja” zločina, govorim upravo o toj sklonosti da razumijevanje zla pod svaku cijenu i bezuvjetno ”zaključamo” u motiv ili dispoziciju počinitelja.

”Znao sam da moram pokušati razumjeti, premda se možda radi o neshvatljivom”, piše tako Ivica Đikić u prologu svoga dokumentarističkog romana ”Beara”, ”da moram pokušati prodrijeti u srce zločina, do motivacije onih koji su naređivali i provodili ubijanje: to je bio preduvjet da bih mogao napisati išta iole uvjerljivo ili autentično. A motivi, ili naznake motiva, pojedinaca mogli su se, i nisu morali skrivati u nekom sasvim usputnom događaju, u nekoj naoko nevažnoj i zaturenoj rečenici, u biografskom momentu, u slučajnom susretu…”

Naime, kao što je to vidljivo iz ovoga Đikićeva svjedočanstva, beskrajno nas kao ljude zbunjuje i preneraženi smo mogućnošću takoreći ”slučajnoga” zla, odnosno izvjesnošću da bi jedna tako ozbiljna stvar – kao što je to, primjerice, smrt i iživljavanje nad osam tisuća bošnjačkih zarobljenika u srebreničkoj enklavi – mogla biti odlučena nekako onkraj i mimo neosporne dispozicije počinitelja, nekim usputnim i posve besmislenim kontekstualnim čimbenikom, nekom beznačajnom trivijalnošću, kao što je to, recimo, zlovolja zbog loše jutarnje kave, neki zametnuti i posve beznačajni biografski moment, krivi pogled ili slučajni susret.

Ništa, naime, čovjeka u tolikoj mjeri ne uznemiruje koliko je to mogućnost naoko besmislenog i uzgrednog zločina.

Neovisno o tome koliko nam se takav postupak činio odbojnim ili moralno dvojbenim, povezivanje ideja zla i normalnosti u skladu je sa socijalno-psihološkom perspektivom koja se usredotočuje na situacijske, radije nego na individualne, ili dispozicijske čimbenike ljudskoga zla i zločinjenja

Drugim riječima, nelagoda i groza koju još uvijek osjećamo kadgod se potegne teza o ”banalnosti” zla – i to gotovo šest desetljeća nakon što ju je Hannah Arendt prvi put upotrijebila – svjedoči o vrlo sporom i teškom proboju svijesti, da krajnja zloba, osobna patologija ili ideološko uvjerenje nisu posve (ili nisu uopće?) neophodni kako bi se uspješno izrazila misao prema kojoj najveća zla u povijesti čovječanstva nisu nužno djelo fanatika i sociopata već, naprotiv, posve običnih i svakodnevnih, takoreći ”normalnih” ljudi.

Nastojimo li povrh toga još istaknuti i ljudskost počinitelja, odnosno uvažiti činjenicu da se o onima koji su osmišljavali, organizirali ili provodili zločine govori kao o ljudima s njihovim pripadajućim hobijima, obiteljskim prilikama, ljudskim slabostima i vrlinama, brzo ćemo se suočiti s optužbama racionalizacije ili opravdavanja zločina, a možda još i više od toga, predbacit će nam se da takvim postupanjem zapravo negiramo dostojanstvo žrtava, te da na taj način i sami postajemo sudionicima u zločinu.

Ponovimo još jednom: dobri ljudi čine dobra djela, zli čine zla; ergo, težimo li na bilo koji način razumjeti i ”opravdati” zločince, mi i sami postajemo – ”zli”.

Među mnogim neosporno značajnim i pozitivnim značajkama Đikićeve dokumentarne proze o genocidu u Srebrenici, o kojoj se u nas gotovo uopće ne govori i koja se u razgovorima tako rado zaobilazi i izbjegava, ona najvažnija, čini mi se, sadržana je upravo u toj ”humanizirajućoj” perspektivi počinitelja, koja u kapetanu bojnog broda Ljubiši Beari – toj Karadžićevoj i Mladićevoj okrvavljenoj desnoj ruci, a zapravo na više razina nesretnoj i upravo tragičnoj osobnosti – ne pokušava vidjeti samo i isključivo zlo, nego se, naprotiv, iznad svega upinje, pa makar i posve bezizgledno, ne bi li se iza svega toga moglo naslutiti i dokučiti nešto od one ”normalne”, takoreći svakodnevne dimenzije zla i zločinjenja, koja zapravo postoji u svima nama i koja čeka svoj pravi trenutak i čas.

Čitamo li posve pozorno i neopterećeno, a ne iz motrišta predmnijevane pravednosti i samodopadne zaljubljenosti u nepogrešivost i nezabludivost vlastitih moralnih perspektiva, Đikićeva pripovijest o Ljubiši Beari i srebreničkom genocidu – usuđujem se to tvrditi – vjerojatno je ponajbolje i najbliže što se naša literatura primaknula razumijevanju misterija zla i zločinjenja.

Tu bi tezu svakako trebalo bolje obrazložiti i razviti, ali Đikićeva je proza bez sumnje na tragu vrlo iskrenoga uvjerenja, prema kojemu najgnusniji oblici kolektivizma i zločinjenja ne nastaju uvijek i nužno iz neke dubinske, osobne ili kolektivne patologije, već mnogo radije i odlučnije iz potpune i nerijetko vrlo paradoksalne – ”normalnosti”.

”U njemu (Beari) se nije odigravala drama”, kako kaže Đikić, ”on se nije lomio između dobra i zla, on se dokazivao”.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Savezništvo teologa u papru
    •  Braćo i sestre Bosanci: Srdite se, ali ne griješite!
    •  Noć gučogorskog Božića u kojoj se za mene rodio Isus
    •  Opet ćemo zajedno gledati sunce
    •  Sram kao tajna razdvojenog čovjeka
    •  Jesmo li postali besramni? Osobne crtice i zapisi o sramu
    •  Blokada crne singerice i ustaški feder u madracu
    •  Svjedočimo fanatizam istinoljubivosti
    •  Isuse iz Nazareta, jesi li za ili protiv COVID potvrda?
    •  Krist na dopunskoj nastavi kod kršćanskih fundamentalista

> Svi tekstovi ovog autora