Zmaj od Međuzemlja

Odluku o gledanju Smaugove pustoši, novog nastavka Hobita po Peteru Jacksonu, svakako ste donijeli najkasnije lani, nakon Neočekivanog putovanja. A to je bio najgledaniji film u Hrvatskoj 2012. godine dobrim dijelom i zato što je u tehničkom smislu pružio kod nas dosad najraskošniji kino-doživljaj – opisiv papazjanijom pojmova poput IMAX, 5K razlučivost i 3D HFR. Smaugova pustoš tomu pridodaje 4DX format, s pomičnim sjedalicama, mirisima, prštalicama i bljeskalicama… Pa, ako vam je do spektakla, cirkus se vratio u grad, uzbudljiviji nego ikad.

 

A ako vam je do ozbiljnog adaptiranja Tolkienova djela, da vidimo ima li ovdje i toga.

 

Kao i u slučaju Gospodara prstenova, nesporno je da Jackson i njegovi suscenaristi – životna partnerica Fran Walsh i njihova prijateljica Philippa Boyens, štovateljica Tolkienova djela – rade ove filmove iz ljubavi, neovisno o novcu. Doduše, ne nužno i na najpametniji mogući način. Jackson je samom sebi pucao u nogu kad je u ljeto 2012. donio odluku da od predloška snimi ne dva planirana, nego tri filma. S jedne strane, time je studiju Warner Bros. donio novu franšizu koja zajamčeno nosi globalnih milijardu dolara po nastavku. S druge, time si je zadao glavobolje oko restrukturiranja građe od kojih pate oba dosadašnja nastavka, a Smaugova pustoš naročito.

 

Da se razumijemo, bilo je nužno proširiti radnju, čak i s posve akademskog stanovišta. Tolkien je Hobita sročio kao epizodičnu priču za djecu, crpeći iz svog preobilnog poznavanja mitološke baštine pri stvaranju radnje u kojoj mu protagonisti, naslovni Hobit i trinaest Patuljaka, idu iz pustolovine u pustolovinu. Trolovi! Vilenjaci! Orci! Golum! Vukovi! To je kratkih šest poglavlja u knjizi iz kojih je stvoren cijeli prvi film. Drugi je pak sročen od sljedećih sedam poglavlja, što će reći: Beorn! Pauci! Šumski Vilenjaci! Ljudi! Pustogora! Drozd! I, napokon, zmaj! Ipak je to dječja književnost, pisana za čitanje u kratkim odsječcima prije spavanja.

Ako vam je do spektakla, cirkus se vratio u grad, uzbudljiviji i tehnološki unapređeniji nego ikad; ako vam je do ozbiljnog adaptiranja Tolkienova djela, da vidimo ima li ovdje i toga

 

Tek je pri pisanju Gospodara prstenova Tolkien temeljito spojio svijet Hobita s vrelom svojega mitografskog nadahnuća i stvorio Treće doba Međuzemlja, daleko ozbiljniji svijet u kojem su se mnogi od nas u proteklih šezdesetak godina drage volje znali izgubiti. A Jackson, budući da je već (sukladno svojim sposobnostima) predočio taj svijet na filmu, nije mogao Hobita ekranizirati kao puku dječju knjigu: ovi su filmovi morali biti ozbiljniji od nje, i poslužiti se onim sastavnicama uozbiljavanja koje je naknadno stvorio sâm Tolkien.

 

Većina stvari koje film dodaje predlošku, tako, ima utemeljenje u širem opusu autora izvornika. Čak i ono što ne pridodaje s takvim ovlaštenjem često stoji na tragu širih motiva Tolkienova stvaralaštva. U prvom je filmu to bilo naglašavanje opreke između pojma ugodno skućenog hobitskog života i beskućništva Patuljaka. Ne zalazeći preizravno u (Tolkienu mrsku) alegoriju, Jackson je u Neočekivanom putovanju umješno razradio sudbinu toga bradatog, nosatog i zlatom opsjednutog naroda kojemu više od svega na svijetu nedostaje dom, i to na način koji je u krugovima tolkienista davno prepoznat kao Tolkienovo neizravno aludiranje na sudbinu jednog sličnog, a stvarnog naroda.

 

Bilbovo stajanje na stranu Thorinove družbe ne može se ne iščitati kao ganutljiva Jacksonova posveta piscu koji je, bijući rodom Nijemac i veliki germanist, 1938. godine glatko odbio nacističkog nakladnika koji je od njega tražio potvrdu o rasnoj čistoći riječima: “Ako dobro shvaćam, pitate me jesam li židovskoga podrijetla, a na to moj jedini odgovor može glasiti da žalim što nemam nijednog pretka iz toga darovitog naroda.”

 

Jacksonovo izuzetno intrigantno naglašavanje srodnosti patuljačke i židovske dijaspore nije, nažalost, dobilo daljnju razradu u Smaugovoj pustoši – ako se izuzme trenutak s Gloinom, jednim od rijetkih Patuljaka koje ćete nakon ovog filma moći prepoznati, sve i ako nakon prvog niste. Ipak, tu su neke tematske okosnice koje film uspješno iščitava iz svoga predloška.

Nesporno je da Peter Jackson i njegovi suscenaristi rade ove filmove iz ljubavi, neovisno o novcu. Doduše, ne nužno i na najpametniji mogući način

 

Jedna od njih je vječna napetost između konzervativnog izolacionizma (oličenog u Thranduilu, vladaru vilenjačke Šumske kraljevine u Mrkodolu) i suosjećajnog aktivizma (oličenog u Tauriel, zapovjednici njegove straže). Taj motiv, tek u naznakama prisutan u predlošku, film odvodi u neočekivanim smjerovima. Jacksonovo prikazivanje Vilenjaka koji čiste šumu Mrkodol od paukova poteklih iz tvrđave Dol Guldur, umjesto da priređuju vilin-gozbe po šumi, Tolkien bi svakako odobrio. Nisam siguran što bi mislio o naklonosti koju Tauriel, bijući nedostojna Thranduilova sina, princa Legolasa, razvije prema jednom Patuljku: ali ta je narativna nit, kao i sve ostale u Smaugovoj pustoši, ostala nedorečena u filmu.

 

Druga je okosnica dolazak družbe u svijet ljudi – Ljudi, kako to piše Tolkien, jer je riječ o jednom od mnogih naroda Međuzemlja – i popratni svijet politike. Od natruha u tekstu Jackson stvara preslatku minijaturu o kvarnosti koju vlast sa sobom donosi: naoko nebitan za radnju, ovaj bi motiv opreke između junačkog podrijetla Ljudi iz Jezergrada i njihove buržujske korumpirane svakodnevice još i mogao izrasti u nešto vrijedno spomena u trećem, završnom filmu.

 

Treća i najbitnija okosnica sâm je naslovni lik filma – zmaj Smaug. Magazin Forbes nedavno ga je proglasio najbogatijim likom cjelokupne beletristike, a Jackson njegovo blago prikazuje na najupečatljiviji mogući način, kao brdo zlata i dragulja veličine, pa, stvarnog brda. Dovoljno je veliko da svojeg nepravednog vlasnika pretvori u božanstvo pohlepe, sebičnosti i sujete. A kako Jackson odlučuje ne doreći ni njegovu priču u ovome filmu, već ga pušta da obliven zlatom izleti u noć kao prijetnja svekolikoj buržoaziji Međuzemlja, sve mi se čini da bi Jacksonov Smaug mogao postati popkulturni simbol pošasti koju financijska zajednica sije svijetom, što Forbesu sigurno nije bilo ni nakraj pameti.

 

Ipak, sve te tematske silnice filma ostaju prikrivene pod talogom dramaturških nesuvislosti stvorenih razvlačenjem radnje. Kad već ne može doreći svoju priču, Jackson se trudi zamazati oči gomilanjem akcije i incidencija – pri čemu se nemalo pogubio. Evo nekoliko primjera.

Od natruha u tekstu Jackson stvara preslatku minijaturu o kvarnosti koju vlast sa sobom donosi: naoko nebitan za radnju, ovaj bi motiv opreke između junačkog podrijetla Ljudi iz Jezergrada i njihove buržujske korumpirane svakodnevice još i mogao izrasti u nešto vrijedno spomena u trećem, završnom filmu

 

Gandalfova potraga za podrijetlom Morgulske oštrice, nadugačko uvedena u prvom filmu, ne dovodi ga ni do njezina vlasnika, Kralja-vješca iz Angmara, a ni do drugog žitelja Dol Guldura, Thorinova oca Thraina, spomenutog na samom početku ovog filma. Ako je ekranizacija već htjela uvrstiti ovaj detektivski podzaplet, baš ga je i mogla odraditi suvislo.

 

Još gore stoji stvar s orkovskim čoporom koji za potrebe filma cijelo vrijeme progoni Thorinovu družbu. Silni Azog Oskvrnitelj možda je i poslužio kao dojmljiv antagonist na kraju prvog filma, ali ovdje je sveden na dokoličarenje po Dol Gulduru sve dok opet ne postane bitan za radnju u trećem nastavku. Njegovu ulogu nespretno preuzima drugi Ork, Bolg, s istim problemima koje je taj element dramaturgije imao u prvom filmu: ovi su dušmani veći od Uruk-haija iz Gospodara prstenova i jednako se tako mogu kretati danju (što retroaktivno uništava dobar dio poante tog unaprijeđenog Sarumanova soja), a ipak nisu u stanju dokrajčiti nijednog Patuljka. Ipak, barem filmu omogućavaju jednu vrhunsku cirkusku točku – Jacksonovo tumačenje bijega u bačvama upravo je onakva scena zbog kakvih su izmišljene te nove prikazivačke tehnologije, tako puna vizualnih gegova i nesputane akcije da filmu vraća dobar dio energije presudno potrebne djelu koje mora nekako oduševiti i djecu, pa makar i na posve drugačiji način nego knjiga.

 

Doduše, da bi Smaugovoj pustoši oblikovao završetak, Jackson ubacuje prizore u kojima Bolgova banda upada u Jezergrad i napada ondje zaostale Patuljke. Pritom se strahovito glasno vrišti, krši, lomi i kolje, a da nijedan stražar i susjed u toj vrlo skučenoj naseobini – natenane prikazanoj kao mjesto puno uhoda, gdje i zidovi imaju uši – ništa ne primijeti. Ova sekvenca po svojoj nesuvislosti nadmašuje čak i najgore gluposti u Gospodaru prstenova, zato što remeti zanimljiviju naporednu radnju u Ereboru, a i zato što je, pogađate, nedovršena.

 

Dotična naporedna radnja u Ereboru zanimljiva je dokle god počiva na neizvjesnosti Bilbova nadmudrivanja sa Smaugom. Radnja i knjige i filma traži da Smaug pritom zaključi kako Bilbo dolazi iz Jezergrada, te pođe u napad na njega: ali kako je ovo sad završna sekvenca filma, Jackson joj pridodaje cijeli novi splet nastojanja Patuljaka da igrom mačke i miša nadvladaju Smauga, možda zanimljiv kao ideja i spektakularan kao čisto gledateljsko iskustvo, ali bolno blesav kao nizanje sve apsurdnijih prizora sve do očekivano nedovršena kraja.

Ovaj će film, nadajmo se, imati smisla nakon što se pogleda treći – ali ni za jedan se film to nikada ne bi trebalo reći

 

Inače, Tolkien je obožavao neizvjesne svršetke. Jackson, koji nije najbolje filmski dočarao ni Samovu neizvjesnost u Cirith Ungolu, ni neizvjesnost vojski zapada pred Crnim dverima Mordora, sad pod stare dane pokušava izvesti nešto slično u Smaugovoj pustoši. Ali Bilbovo “Što smo to učinili?” jedva da se može okarakterizirati kao upečatljiv cliffhanger, čak i uz maksimalno uvažavanje svih konotacija Smaugove prijetnje i patuljačke preuzetnosti koja ju je poslala u napad na svijet. Ovaj će film, nadajmo se, imati smisla nakon što se pogleda treći – ali ni za jedan se film to nikada ne bi trebalo reći.

 

Povrh svega, Smaugova pustoš ne izgleda dobro. Vođen samo sebi shvatljivim zaključkom da će smanjivanjem zasićenosti boje dobiti “ozbiljniji” film – baš kao i u slučaju filma Dvije kule, srednjeg nastavka prethodne trilogije – Jackson uništava dobar dio inače sjajne fotografije Andrewa Lesnieja, pa time i rada svojih scenografa, dekoratera i kostimografa. Film je tako nezasićen da mu dugi dijelovi izgledaju doslovce monokromatski. Čemu? Ovakvo vizualno pustošenje samo stvara gledateljski zamor i čini film artificijelnijim nego što bi trebao biti, čak i ako jest velikim dijelom stvoren uz pomoć računala Jacksonove tvrtke Weta Digital.

 

Nije lijepo ni to što redatelj koji je svojedobno u Prstenovu družinu unio niz kadrova koji prate Tolkienove znamenite ilustracije iz Hobita sad naprasno odlučuje prikazivati nešto sasvim drugo. Od Beornove kuće, preko dvorova Vilinkralja i samog Erebora, ovdje doslovce ništa ne izgleda onako kako je Tolkien prikazao. Nije to, doduše, ni ružno ni za film fatalno, sve dok ne dođemo do Smauga – i shvatimo da to nije onaj najznamenitiji, najdičniji zmaj iz cjelokupne književnosti 20. stoljeća, s četiri noge za hodanje i raskošnim zasebnim krilima na leđima, nego samo još jedan u nizu suvremenih “anatomski točnih” zmajeva s krilima na podlakticama. Koliko god se truda uložilo u njega, Smaug bez ičega na leđima izgleda jednostavno golo i bijedno – kao puzavi šišmiš. A i jedva da se nazire da je crven.

 

Uglavnom: Smaugova pustoš najmanje je vjerna Jacksonova adaptacija Tolkiena, a zasebno gledano i najslabiji od dosadašnjih pet naslova. Svejedno, film je dovoljno uzbudljiv i raskošan da pri gledanju to pretjerano ne smeta – a teško da će se itko tko i njega odgleda odlučiti zanemariti završni nastavak dogodine. A tu je i bar mala utjeha u vidu još jedne veličanstvene glazbene partiture Howarda Shorea, kojoj mane filma ne mogu oduzeti baš ništa. Među medijskim adaptacijama Tolkiena kroz proteklih tričetvrt desetljeća, Shoreova glazba za pet kopalja nadvisuje sve – uključujući i filmove za koje je napisana.

    •  Preveliki da propadnu
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Exsultate justi
    •  Sila se nudi
    •  Za Lisu
    •  Exsultate justi
    •  Uzurpiranje revolucije
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Važno je imati žicu
    •  Grimizna glina

> Svi tekstovi ovog autora