novinarstvo s potpisom
Kamenovanje srbijanskog premijera Aleksandra Vučića zasjenilo je sve što se jučer dogodilo u Srebrenici, izbivši u prvi plan i svih inozemnih vijesti.
Čin je bio divljački, nespojiv s bilo kakvim boljim običajem na Balkanu (gdje se govorilo: gost u kuću, Bog u kuću, pa makar koliko gost bio mio ili nemio), napokon i neopisivo stupidan: tragične, goleme bošnjačke žrtve, radi kojih se okupio svijet, gurnute su u drugi plan, a u prvi plan je, u poziciju žrtve, gurnut Vučić. Došao je izraziti kajanje, sada je on taj kojemu se ispričavaju.
Taj incident, koji je mogao i gore završiti, nedopustiv je (i pravno, i politički). Treba se upitati je li sigurnosni propust, koji je to omogućio, zaista rezultat nekompetencije, ili namjere da se u Bosni opet zakuha, što nije u računu pučanstvu, ma kojoj naciji ili religiji pripadalo – ali vidimo da taj lonac i dalje krčka, da ga lože, ne samo Dodik.
Nismo pobornici teorija urote, naučili smo od Krleže da je glupost svemirska sila, ali i ona ima granica: preko njih stupidno prerasta u bestijalno, vuče u (novi) zločin.
Srebrenica ne bi bila takav strašan memento da se i onda, prije 20 godina, nije slijepa mržnja spregnula s, u najboljem slučaju, arogantnom glupošću precijenjenog birokrata.
Riječ je o Yasushiju Akashiju, koji je tada bio posebni predstavnik glavnog tajnika Organizacije Ujedinjenih naroda za Bosnu i Hercegovinu. Taj svjetski birokrat višekratno je odbacio molbu zapovjednika nizozemskog bataljuna, kojemu je namijenjena zaštita srebreničke ”zaštićene zone“ pred soldateskom ”generala“ Mladića, da mu pošalje avijacijsku podršku.
Taj potez – koji bi morao napokon biti raščišćen i na sudu pred koji Akashija treba izvesti – ohrabrio je Mladića i njegove da prionu pokolju u Srebrenici. Povijest je, zapravo već izrekla sud. Neki politički sud izrečen je i u samoj Nizozemskoj: na tome je pala jedna vlada, što nije dovoljno ali je barem poučno.
Nužna je – uvijek u takvim slučajevima – i sudbena presuda (koja ne mora biti osuda, napokon, ali bez nje se za mnoge zločince, pa i u nas, priziva ”presumpcija nevinosti“).
I kad se Haaški tribunal tek nazirao pisali smo da je sud potreban da bi obeshrabrio opetovanje zločina u nedogled, po obrascu kolektivne krivnje i kolektivne odmazde.
Tko zna za zločin – dužnost mu je prijaviti , da se utvrdi odgovornost, a ne kamenovati, a ne psovati po mrežama, a ne se skrivati iza općenitih ”fraza osude“.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).