Ivo Josipović: ”Doslovno, ne znam nikoga tko bi želio obnoviti Jugoslaviju!”

Ivo Josipović, predsjednik Republike Hrvatske

Razgovor vodili: Zdravko Zima i Drago Pilsel

 

Imali ste već priliku pozdraviti se s papom Franjom nakon njegove inauguralne mise, ali ste u četvrtak održali i prvi službeni susret. Kako je protekao i kakav je dojam na vas ostavio Papa?

Papa je bio upravo onakav kakvog sam i očekivao na temelju prvog susreta i svega onoga što je govorio i činio od početka svoga pontifikata. Bio je neposredan, simpatičan, otvoren za sve teme, skroman i topao. Susret s Papom bio je velik i važan događaj za međudržavne odnose, ali i za mene osobno.

 

O čemu ste razgovarali? Je li bilo kakvih iznenađenja u smislu da Vam je rekao nešto duhovito ili izrekao kakvu ideju o našoj zemlji i o prioritetima naše regije?

Teme su bile vezane za Hrvatsku, regiju i globalne političke procese u svijetu. Upoznao sam Papu s našim naporima da, usprkos ozbiljnoj gospodarskoj krizi, gradimo uspješno društvo. Govorili smo o Hrvatskoj kao zemlji vjerskih sloboda, bilo je riječi, pa i kritičkih, o odnosima države i Katoličke crkve, koje smo ocijenili vrlo dobrima, o ekumenizmu, pomirenju, ljudskim pravima… Regija je bila vrlo zastupljena u razgovorima. Kao i s papom Benediktom, imao sam iste poglede na regiju, na njezinu europsku budućnost te suradnju između država. Ocijenili smo kako je iznimno važno da političari u BiH urede tu lijepu i prijateljsku zemlju na način da je kao svoju prihvate svi narodi koji ondje žive i da se kvalificira za pregovore s EU-om. Papa je pokazao iznimnu informiranost o Hrvatskoj i regiji.

 

Govorili ste i na Papinskoj akademiji. Što ste ondje poručili i komu ste se obratili?

Govorio sam o odnosu morala i politike, i to iz perspektive hrvatskog iskustva. Na neki način problematizirao sam, odnosno doveo u pitanje tezu da su politika i moral odvojene kategorije. Politika nije samo borba za vlast ili za ostvarenje interesa, nego se uvijek postavlja i pitanje svrhe političkog djelovanja. Vlast za što? Koja joj je svrha? S kojim ciljem? Poručio sam da su neki problemi suvremenih demokracija povezani s idejom da su politika i moral nužno razdvojeni. Politika koja je samo tehnologija borbe za vlast ili tehnika obnašanja vlasti ne može zadovoljiti očekivanja građana. Moramo se, dakle, vratiti politici kao nečem što je povezano s vrijednosnim sustavom. To je bila glavna poruka moga govora.

 

Imali ste i zapaženo predavanje na Teološkom fakultetu Sveučilišta Yale: “Religija u postkomunističkom i postkonfliktnom društvu – hrvatsko iskustvo”. Možete li nam reći nešto više o tom predavanju i o pitanjima publike?

I sâm sam se iznenadio koliki je interes vladao za to predavanje. Govorio sam o našim iskustvima, načinu kako gradimo društvo vjerskih sloboda, što podrazumijeva pravo da se vjeruje i pravo da se ne vjeruje, pravo na slobodan izbor vjeroispovijedi i jednak položaj vjerskih zajednica pred državom. Govorio sam i o problemima s kojima se susrećemo, osobito o posljedicama koje je na društvo, pa i odnose među vjerskim zajednicama ostavio rat. Publika je ponajviše pitala o odnosima sa susjedima i određenim specifičnim pitanjima pomirenja među državama i narodima u regiji. Amerikancima je bilo osobito zanimljivo, gotovo nevjerojatno, što je Hrvatska za predsjednika izabrala agnostika.

 

Tada ste rekli da je religija često bila zloupotrebljavana zbog različitih političkih interesa te da Vam je važno razumjeti različite religije. Jeste li se, kao osoba koja se smatra agnostikom, otkad ste postali Predsjednikom, a što vas je dovelo do mnoštva prilika u kojima se susrećete s religijskim liderima i osobama različitog religijskog iskustva, jače propitkivali o svome svjetonazorskom opredjeljenju?

I inače se uvijek propitujem o svemu, pa tako i o vlastitim opredjeljenjima. U svjetonazorskome sam smislu ponajprije demokrat, poštujem vrijednosti liberalne demokracije i u okviru toga sam, kao što znate, socijaldemokrat. Također sam i agnostik. Imam veliko poštovanje za religije jer su one ugradile vrlo mnogo u našu kulturu i uopće u naš identitet. I sam, iako nisam vjernik, pripadam kulturi koja ima jake katoličke elemente. To je naprosto činjenica koja proizlazi iz povijesti naroda i države kojoj pripadamo. Pogledajte samo literaturu, glazbu, slikarstvo, film… Koliko je samo tu elemenata katoličke tradicije, pa i kod autora za koje znamo da nisu bili katolici. Vrlo je važno i to da, bili vjernici ili ne, imamo i kritički odmak od pojedinih aspekata naše povijesti. Ali, važno je reći, hrvatska kultura nije samo katolička. I druge su vjere, kao što su islam, pravoslavlje, židovstvo, iznimno utjecale na formiranje našeg kulturnog i nacionalnog identiteta. Moram priznati, do sada, kao Predsjednik nisam imao nikakvih problema u komunikaciji s vjerskim zajednicama, posebice ne s religijskim liderima. Istina, u predizbornoj kampanji bilo je određenog navijanja za moga protukandidata utemeljenog na činjenici da nisam vjernik. Ali te pojave smatram marginalnima. Vidjeli ste, pretežno katolička nacija za Predsjednika je izabrala agnostika i s time, do danas, nemam nikakav problem. Mislim da i to govori o sekularnosti našega društva koja ne isključuje da svatko ima svoje vjersko opredjeljenje i da ga prakticira te da svako religijsko opredjeljenje bude poštovano.

 

Pretpostavljamo da ste katkad prisiljeni odgovarati na ista ili slična pitanja, no ipak… Za Hrvatsku koja se predstavlja kao demokratsko društvo, od presudne je važnosti da ”pobjegne” iz prošlosti i prepusti je onima koji su za nju profesionalno zaduženi, a to su povjesničari, muzealci i drugi. Uostalom, alarmantno robovanje prošlosti i kolektivnim mistifikacijama dokaz je da je Hrvatska demokratska država, ali samo na papiru. Kada će građani naše zemlje, a ponajprije političari, shvatiti da moraju odgovarati za svoje postupke, a ne za postupke svojih očeva, djedova ili tko zna kojega pretka? Drugim riječima, kada ćemo shvatiti da živimo u 21. stoljeću, u globaliziranom svijetu i odgovarati, koliko je to moguće, na njegove izazove?

Rekao bih da je jedan značajan dio naše javnosti – političke i opće – to shvatio. No uvijek ima onih koji žive od prošlosti i u prošlosti, koji ne dopuštaju da se odmaknemo od nje. Takvi su prilično glasni, ali nisam uvjeren da ih je mnogo. Ipak smo daleko odmakli od onih vremena kad su ljudi zbog različitih interpretacija prošlosti bili spremni ratovati. Danas se o tome raspravlja i mislim da smo blizu tome da prihvatimo da će o nekim pitanjima u našem društvu uvijek postojati razlike, pa i o onima koje se tiču interpretacije prošlosti. Te razlike dijelom su identitetski uvjetovane, a dijelom su izraz obiteljskog i društvenog konteksta u kojem je netko odrastao ili se obrazovao. Inače, slažem se da nam je potrebno više gledati u budućnost, nego u prošlost. Istodobno, kad već i govorimo o prošlosti, to mora biti na način da pokažemo osjetljivost za žrtve, bez obizira na njihov svjetonazor, da govoreći o prošlosti ne stvaramo nove sukobe. Uz vremenski odmak, moramo moći imati pijeteta prema svakom stradalniku, a istodobno u povijesti prepoznavati ono što je kao povijesni pokret bilo dobro, a što nije. Ono što nikada ne smijemo prihvatiti jest opravdavanje zločina.

 

Ne čini li vam se da tvrdokorno prepucavanje između koalicije i oporbenog HDZ-a služi učvršćivanju stranačkih pozicija i jačanju ionako hipertrofiranih individualnih taština? Možda se s time nećete složiti, ali takvo ponašanje nije samo bespredmetno; u uvjetima notorne krize ono se ne može ocijeniti drukčije nego kao luksuz ili manjak bilo kakva osjećaja odgovornosti.

Ima i nerazumnih i beskorisnih rasprava u našem političkom prostoru, ali ipak htio bih reći da smo mi zapravo jedno relativno stabilno društvo u kojem srećom nema sukoba kakve vidimo, pa i u nekim razvijenijim demokracijama. Promjene vlasti kod nas bile su bezbolne i relativno brze. Poštovala se volja građana izražena na izborima koji su bili provedeni na zavidnoj demokratskoj razini. Naš politički prostor bi, sasvim sigurno, mogao biti i bolji, ali to se može reći za manje-više sve demokratske države. Ne bih, dakle, bio toliko kritičan prema stanju demokracije u nas.

Ima i nerazumnih i beskorisnih rasprava u našem političkom prostoru, ali ipak htio bih reći da smo mi zapravo jedno relativno stabilno društvo u kojem srećom nema sukoba kakve vidimo, pa i u nekim razvijenijim demokracijama. Promjene vlasti kod nas bile su bezbolne i relativno brze. Poštovala se volja građana izražena na izborima koji su bili provedeni na zavidnoj demokratskoj razini. Naš politički prostor bi, sasvim sigurno, mogao biti i bolji, ali to se može reći za manje-više sve demokratske države. Ne bih, dakle, bio toliko kritičan prema stanju demokracije u nas.

 

Predsjedničke obveze dovode vas u situaciju da komunicirate sa svjetovnim i crkvenim liderima, ali isto tako s „običnim ljudima“ koje muče obične, ali itekako opipljive brige. Kako prevladati taj hijat između protokolarnih visina i svakodnevnih ”plićina” u kojima se guši sve veći broj naših građana?

Komuniciram s mnogim građanima – i to na razne načine, s nekima i preko društvenih mreža ili e-maila. Nije uopće teško stupiti u kontakt sa mnom, i to izravno. Svakodnevno u moj ured ili meni osobno dolazi između 200 i 300 pisama i mailova. Najmanje polovicu tih pisama šalju mi građani. Obišao sam gotovo sva mjesta u Hrvatskoj, a u svom uredu primio tisuće građana. Imam, dakle, izravan uvid u stvarne probleme ljudi. Nema dana kad ne dodirujem ljudsku nesreću, a često i nepravdu. Pokušavam pomoći koliko mogu, iako je katkad frustrirajuće vidjeti da čak i netko na mojoj poziciji, dakle – na poziciji šefa države – ne može riješiti neki problem, ni onda kad je nepravda evidentno učinjena. Zapravo, rekao bih da je to najteži dio moga posla – kad vidim da je učinjena nepravda, ali nema načina ni mehanizma da se pomogne. Inače, kontakt s građanima vrlo je važan za svakoga demokratskog političara. On vas drži stalno vezanim za stvarnost, od koje se lako odvojiti kad jednom uđete u ove tzv. “više sfere”.

 

Gledajući prijenose saborskih sjednica i rasprava, teško se oteti dojmu da su stranke u Hrvatskoj postale same sebi svrhom. Možda je to pitanje implicirano u nekom od prethodnih, ali kada će političari shvatiti da je njihova obveza raditi za opće, a ne za vlastito ili usko stranačko dobro?

Rad za opće dobro morao bi biti glavni motiv svakomu tko se uključuje u politiku. Stranke su organizacije koje izražavaju neki specifičan svjetonazor ili posebno gledanje na to što je opće dobro te povezuju ljude koji se žele angažirati u politici, a slični su po pitanju svjetonazora. Stranke ne bi smjele biti odvojene od ideje općeg dobra – samo bi trebale predstavljati specifičan pogled na to kako postići opće dobro. No, pazite, prigovori koji se mogu postaviti našim strankama čuju se i u drugim zemljama u odnosu na njihove stranke. Važno je, također, vidjeti da nije sve u strankama. Javno se angažiranje danas može postići i na druge načine – kroz medije, civilno društvo, akademsku zajednicu, razne humanitarne udruge i dr. Neki od tih alternativnih angažmana možda su još i više usmjereni na činjenje dobra od samog političkog angažmana.

 

Čovjeku katkad ne preostaje drugo nego da se tješi Krležom. Mogle bi se citirati mnoge njegove rečenice, a na jednome mjestu, u ”Deset krvavih godina” (1937.), zaključio je da ”hrvatstvo, narkotizirano, sanja”. Znači li to da je Krleža bio prorok ili da se od tih davnih dana ništa nije promijenilo?

Krleža je svakako pisac čije poruke nisu vezane samo za jedno vrijeme. Ipak, mislim da se mnogo toga promijenilo u odnosu na 1937. Hrvatstvo, u smislu postojanja države, i to demokratske države, više nije samo san, nego je java. Možda ta java nije u potpunosti zadovoljila kriterije postavljene dok se o vlastitoj državi samo sanjalo. No danas se ima smisla angažirati na stvaranju jedne bolje, pravednije, slobodnije i bogatije Hrvatske. U svojim javnim istupima, više sam puta govorio da je pesimizam možda sastavni dio ljudske prirode, ali nije suviše koristan. Nećemo riješiti naše probleme ako već unaprijed pretpostavljamo da se ništa ne može učiniti i da će biti još samo lošije i lošije. Treba nam nešto optimističniji pristup stvarnosti. Rekao bih čak i da je takav pristup u skladu s postignutim. Ne treba zaboraviti odakle smo krenuli prije više od 20 godina, kroza što smo prošli i dokle smo ipak stigli. Mislim da bi čak i veći pesimisti od Krleže ipak našli dovoljno nade u tom prijeđenom putu. Istina je, gospodarsko je stanje vrlo teško. No pogledajte koliki smo napredak ostvarili u demokraciji, ljudskim pravima, slobodi medija, umjetnosti, kulturi, sportu… Ispunili smo visoke kriterije EU-a…

 

Nije malo naših glazbenih umjetnika koji su postigli svjetsku karijeru. Dovoljno je apostrofirati imena kao što su: Katarina Livljanić, Ivo Pogorelić, Radovan Vlatković, Monika Leskovar, Maksimilijan Cenčić, Martina Filjak, Petrit Çeku i drugi. Ovih dana u Zagrebu je koncertirala riječka mezzosopranistica Diana Haller i ne treba biti operni ekspert za zaključak da je pred njom velika karijera. Kako to da, kao pojedinci, osobito na glazbenom planu, uspijevamo ono što ne možemo postići na kolektivnoj razini? Zašto se samo načelno pozivamo na kriterij izvrsnosti, dok u praksi i dalje vlada načelo rođaštva i totalne korupcije? Pitamo vas to uzimajući u obzir Vašu predsjedničku poziciju, ali i muzičku i pravničku vokaciju.

Ponosim se glazbenicima koje navodite, ima ih još mnogo koji su napravili ili grade svjetske karijere. No nisu glazbenici jedini. U kulturi, sportu i znanosti imamo izvrsne pojedince i timove. Istina je, još je puno nepotizma, ali i tu vidim napredak. Ne mislim da su u Hrvatskoj jedini, pa ni glavni kriterij napredovanja nepotizam ili korupcija. Iako su to fenomeni koji još uvijek ozbiljno ugrožavaju naš napredak, rekao bih da danas nije kako je bilo “jučer”. Uostalom, teza da ništa nije moguće bez nepotizma i korupcije destimulirajuća je, ali i uvredljiva za mnoge u našem društvu koji su vlastitim radom i talentom ostvarili uspjeh. A da moramo uvijek ratovati protiv nepotizma i korupcije, to je činjenica i imperativ našeg uspjeha.

 

Prije nešto više od tri mjeseca Hrvatska je ušla u Europsku uniju. Prilikom svečane priredbe u Zagrebu čuli su se Balotini, Krležini i Pupačićevi stihovi, čula se Bersina glazba itd. Pred svijetom smo se, kao i toliko puta ranije, prezentirali duhovnim vrijednostima, iako su za aktualnu vlast kultura i njezini protagonisti “zadnja rupa na sviralu”.

Prije nego što sam krenuo u politiku, vrlo sam se aktivno bavio kulturom i ne bih se sasvim složio s Vašom tezom o “rupama na sviralu”. Hrvatska je relativno siromašna zemlja i to ograničava naše mogućnosti financiranja kulture, i ne samo kulture. Hrvatska je produkcija u nekim kulturnim segmentima prilično bogata, u nekima nije. Često mi se većim problemom od novca čini povremeni manjak kreativnosti u nekim segmentima kulture. Ali, već sutra, pojave se pojedinci koji ponovno Hrvatsku i na tom području učine vidljivom. Ono što vidim kao poseban problem jest poticanje vlastitog stvaralaštva. Pritom, uzimajući u obzir ograničene resurse, ključno je pitanje selekcije. Povremeno pogledam što se sve sufinancira na području glazbe, posebno u nekim lokalnim samoupravama, i događa se da za određene ljude čiji se programi sufinanciraju, kao prilično dobar poznavatelj glazbene scene, nisam nikada čuo. Bar u slučaju onih programa za koje smatramo da su vrh naše kulture, trebali bismo naći dovoljno sredstava da im omogućimo međunarodnu afirmaciju. Pitanje kritičkog vrednovanja i određivanja prioriteta teška je i odgovorna zadaća i, prije svih, struka, ne politika, mora imati glavnu riječ.

 

Još u 19. stoljeću slavni američki pisac H. D. Thoreau ironično je primijetio da “na jednog kreposnika dolazi 999 pokrovitelja kreposti”. Thoreau je aludirao na svoju zemlju, ali nije li to nevolja koja i u Hrvatskoj strši do neba?

Možda, ali, rekao bih, to je univerzalna pojava.

 

Prije nekoliko dana ”Jutarnji list” osvanuo je s naslovom: ”Dugo sam čekao da se Josipović prestane ljutiti na mene”. Bile su to riječi srbijanskoga predsjednika Tomislava Nikolića. Kako uspostaviti bolje odnose sa susjedima, a neutralizirajući usput optužbe o pokušaju restauracije Jugoslavije? To više što ne treba dokazivati da su dobri odnosi sa susjedima od vitalnog interesa za svaku zemlju. Pitanja koja se tiču rata, nestalih i slična traže urgentna rješenja, ali ne čini li Vam se da su još jake snage kojima ”zaleđeno” stanje između balkanskih susjeda itekako odgovara i koje u igri ni rata ni mira traže svoje probitke?

Nitko od ljudi s našom domovnicom, ni Hrvati, ni Bošnjaci, ni Srbi ili ljudi bilo koje druge nacionalnosti, nisu nam tuđinci. To su ljudi koji povezuju dvije države i učvršćuju naše prijateljstvo. Priča o “evangelizaciji domovnicama” naprosto je besmislica. Štoviše, to je priča o zatvaranju u vlastite granice, priča o bezosjećajnosti prema ljudima koje je sudbina podijelila između dvije domovine. Ja želim da priča bude drukčija, da bude priča o ljudima koji imaju što dati i jednoj i drugoj državi, državama koje imaju i moraju što dati tim ljudima, ljudima koji povezuju prijateljske države

Prije svega, obnova neke nove Jugoslavije niti je moguća, niti bi bila poželjna, niti za to ima interesa bilo gdje u postjugoslavenskim zemljama, uključujući i Srbiju. Oni koji govore o nekoj novoj Jugoslaviji zapravo pokušavaju zaplašiti građane nekom potpuno nepostojećom opasnosti, nekom fikcijom koja postoji samo u njihovim glavama. Doslovno, ne znam nikoga tko bi želio obnoviti Jugoslaviju! Ima, istina je, mnogo onih koji bi htjeli da se dobri odnosi među narodima i državama ove naše regije nikad ne razviju i koji kao da žive od stalnog poticanja neke “zle krvi” i dizanja tenzija. Kao da im je žao što je rat napokon gotov. A komu je taj rat donio išta dobra, osim onomu malom broju ljudi koji su se jednom enormno obogatili na račun velike većine koja je u ratu toliko toga izgubila? Ti ratni profiteri pokušavaju održavati neki imaginarni rat stalno živim da bi održali svoje privilegije i skrenuli pozornost s pitanja odgovornosti za prethodne sukobe. Od goleme je važnosti da se u svim zemljama postjugoslavenskog prostora vodi antiratna politika, koja uključuje i zatvaranje preostalih otvorenih pitanja, od kojih je za nas najbolnije pitanje nestalih osoba. Također, takva politika uključuje trajnu orijentiranost na izgradnju mira, kao i trajnu obvezu da se kazne ratni zločinci i oni koji su počinili teške zločine u ratu. Sve su to sastavni elementi jednoga procesa, kojemu je krajnji cilj onemogućavanje rata bilo kad u budućnosti. Unatoč dijelu javnosti koji nevoljko gleda na otopljavanje odnosa sa Srbijom, velik je napredak učinjen posljednjih godina: pronađene su mnoge osobe čija se sudbina nije znala, zajedno radimo na povratku izbjeglica, surađujemo u progonu međunarodnog i organiziranog kriminala, sve više trgujemo, razmjenjujemo kulturne programe, dogovorno je vraćen dio otetog kulturnog blaga iz doba rata, čak imamo i sporazum o vojnoj suradnji… Ali puno je još otvorenih pitanja i velika je odgovornost na ovoj generaciji političara da ih riješi ili bar njiihov broj svede na minimum.

 

Nedavno je umro Mirko Kovač, pisac u čijoj se sudbini zrcale sva moguća proturječja naše regije, koju katkad zovemo balkanskom, katkad ex-jugoslavenskom itd. Osim romana i novela, Kovač je objavio knjigu polemika pod naslovom ”Elita gora od rulje”. Ondje se okomio na mnoge pisce i intelektualce iz srbijanske sredine. Ipak, nije li pitanje kompromitiranih elita isto tako i goruće hrvatsko pitanje?

Ne bih generalizirao. Na našoj javnoj sceni, pa i kulturnoj, bilo je ljudi koji su se dosljedno zalagali za demokraciju i za mir, kao i onih koji su bili zagovornici autoritarne vladavine i promotori sukoba. Među ovima prvima istaći ću samo neka časna imena, ono Predraga Matvejevića, Dubravke Ugrešić, Mire Furlan i mnogih drugih ljudi okupljenih oko hrabrih antiratnih novina i časopisa u 1990-ima, mnogih novinara koji su dali svoj velik doprinos demokraciji. No bilo je i sasvim drukčijih primjera, kao uostalom i u Srbiji.

 

Osobno, najveći problem vidim u teškom gospodarskom položaju medija koji generira ovisnost medija o oglašivačima, a nekad i uzrokuje njihovu propast. Nažalost, mnogi su odlični novinari ostali bez posla, mediji propali. Sve te okolnosti utječu na neovisnost novinara, a i na profil medija. Nedostaje mi decentno analitičko novinarstvo u kojemu se ne događa da naslovi nemaju veze s tekstom nad kojim stoje. Ipak, uvijek volim istaknuti doprinos koji su mediji dali i dalje daju demokraciji u Hrvatskoj. Vidim, postoji više inicijativa samih novinara da otvore prostor neovisnom i stručnom novinarstvu kroz portale, neki sutra i kroz tiskana izdanja. Bez obzira na trenutačno veće ili manje zadovoljstvo ili nezadovoljstvo medijskom scenom, očekujem da će kriteriji čitatelja, čitajte – tržište, isprofilirati scenu te da će se u dogledno vrijeme mediji profilirati u odnosu na publiku, način odabira i obrade tema, opremu teksta… Bit će sve manje medija koji “svaštare” i jako sliče jedni drugima.

 

Sugerira se da imate mnoge medije ”pod kontrolom”. Je li to točno i kako Vi doživljavate vaš medijski tretman u tiskanim i elektronskim medijima u Hrvatskoj?

Nije točno i smatram da se radi o podmetanju vrlo malog broja novinara koji se i inače ne ističu osobitom objektivnošću. Eto, klasičan je primjer jednog dnevnika za čijeg vlasnika kažu da je sa mnom u dobrim odnosima. A taj dnevnik gotovo svaki dan, na cijeloj stranici, objavljuje najružnije objede na račun moje politke kao “komunjarske”, “izdajničke”, “jugonostalgičarske”. U medijima često nastupam jer je zagovaranje jedan od glavnih instrumenata koje Predsjednik Republike ima u obnašanju svoje dužnosti. Javni zagovor podrazumijeva stalno obrazlaganje svoje pozicije i pokušaj iniciranja javnog dijaloga o idejama koje imam. Moj prethodnik, predsjednik Mesić, bio je također osoba koja se snažno oslanjala na taj instrument – i to je sasvim normalno u okvirima postojećeg sustava. Nekad sam više, a nekad manje zadovoljan načinom praćenja mojih aktivnosti, ali pretpostavljam da bi slično mogla reći svaka javna osoba. Postoje novinari koji podržavaju politiku koju vodim, ali i oni koji joj se oštro suprotstavljaju. To je normalno, to je dio demokracije.

 

Pretpostavljamo da se ne dopisujete javno s novinarima koji vas kritiziraju. U povodu najnovije kritike na vaš račun, one Miljenka Jergovića, koji Vam je zamjerio način kojim ste se obratili Hrvatima u BiH u povodu tamošnjega popisa stanovništva govoreći im da imaju ”dvije domovine”, pa vas je u tome usporedio s Franjom Tuđmanom i njegovom politikom ”evangeliziranja domovnicama”, želimo doznati zašto, ako tako mislite, smatrate da Hrvati u BiH imaju ili moraju imati dvije domovine i jesu li vam Hrvati u BiH, kako vam Jergović imputira, tuđinci?

Točno je, gotovo nikada ne reagiram na tekstove u medijima. Ali kad već pitate, evo… Gospodin Jegović je sjajan pisac, ne uvijek osobit politički analitičar. Kao prvo, da je pažljivo pogledao spot zbog kojeg me kritizira, vidio bi da poruka uopće nije bila namijenjena Hrvatima u BiH. Štoviše, nisam uopće spomenuo Hrvate, već sve hrvatske državljane podrijetlom iz BiH koji žive u Hrvatskoj. To su, uz Hrvate, i velik broj Bošnjaka, nešto manje Srba. Uostalom, pogledajte kako i udruge Bošnjaka u Hrvatskoj pozivaju na popis! I otkud gospodinu Jergoviću legitimacija da negira pravo državljanima BiH koje im je dano zakonima njihove zemlje, pravo da sudjeluju u popisu stanovništva bez obzira na to imaju li još koje državljanstvo i gdje žive!? Danas je pitanje višestrukog identiteta, pa i višestrukog državljanstva, civilizacijsko pitanje. I sam je g. Jergović rodom iz BiH. Hoće li iskoristiti prava koja mu daju obje države ili neće, to je njegov odabir, ali ga ne bi trebao nametati drugima kroz prilično brutalne političke kvalifikacije. U Hrvatskoj imamo mnoge hrvatske državljane s drugim državljanstvom, ponajviše onim BiH i Srbije. Etnički, daleko je od toga da bi svi bili Hrvati. Zar tim ljudima, koje je često nevolja rata navela da napuste svoju prvu domovinu i žive u drugoj, zabraniti da ostvaruju prava u obje države, pa i da doprinose objema državama!? Jergović je istom logikom mogao reagirati i na činjenicu da su mnogi Srbi iz Hrvatske, koji danas žive u Srbiji, sudjelovali u popisu, a sudjeluju i na izborima. Gdje su mu jednaki kriteriji? Neke su od njih iz Hrvatske otjerali ratni događaji, drugima je to bio vlastiti odabir. Neki nisu nikada niti živjeli u Hrvatskoj. Pa to da su građani dvije države, ljudi s dvije domovine, normalno je! Dobro je što su vezani uz obje države i bio bih nesretan da ti ljudi, Srbi s dva državljanstva koji žive u Srbiji, nemaju mogućnost sudjelovati u popisu, izborima ili drugim aktivnostima vezanima za Hrvatsku. Kao što mi je normalno da u prostorijama organizacija Bošnjaka u Hrvatskoj imamo i zastave BiH, a da Bošnjaci koji žive u Hrvatskoj i hrvatski su državljani odlaze na popis u BiH, sudjeluju u izborima ili drugim aktivnostima susjedne zemlje. Hrvatska je svoju putovnicu dala i za oko 400.000 državljana BiH koji nisu Hrvati. Zašto? Zato što su životno ili obiteljski bili povezani s Hrvatskom. Nitko od tih ljudi s našom domovnicom, ni Hrvati, ni Bošnjaci, ni Srbi ili ljudi bilo koje druge nacionalnosti, nisu nam tuđinci. To su ljudi koji povezuju dvije države i učvršćuju naše prijateljstvo. Priča o “evangelizaciji domovnicama” naprosto je besmislica. Štoviše, to je priča o zatvaranju u vlastite granice, priča o bezosjećajnosti prema ljudima koje je sudbina podijelila između dvije domovine. Ja želim da priča bude drukčija, da bude priča o ljudima koji imaju što dati i jednoj i drugoj državi, državama koje imaju i moraju što dati tim ljudima, ljudima koji povezuju prijateljske države.

 

Koje medije iz regije pratite?

Otkako sam na ovoj funkciji, pratim zaista mnogo medija, ali najčešće u sažetim oblicima koje mi priređuje moj ured ili neka druga institucija. No često zatražim da pogledam cijeli tekst ili prelistam određeno izdanje. Pratim i online izdanja mnogih medija, teško bih mogao neka izdvojiti. Svakako, riječ je o medijima iz svih zemalja regije, različitih političkih orijentacija.

 

Koju ste knjigu ili knjige u posljednje vrijeme uspjeli pročitati, a koji ste koncert s velikim zadovoljstvom poslušali?

Ne biste vjerovali, zadnja mi je u rukama bila Jergovićeva zbirka eseja “Muškat, limun i kurkuma”. Ponavljam, odličan je pisac. Od koncerata, izdvojio bih koncert Njujorške filharmonije koji sam čuo prilikom boravka u SAD-u na sjednici Opće skupštine UN-a. Ali ističem i sjajnu kolekciju CD-ova Antologija hrvatske zborske glazbe. Vrlo često, posebice kada radim dokasna, stavim jedan od CD-ova iz te edicije.

 

Možda ste se samo šalili kada ste to naveli kao želju, ali je očito da svojim tempom rada nećete za ova mandata stići napisati glazbeno djelo posvećeno Johnu Lennonu. Hajmo završiti ovaj razgovor u ležernom tonu… Ako volite Lennona i ako Vam je glazba toliko važna, zašto biste se upustili u drugi predsjednički mandat, to jest, zašto ćete ga pokušati dobiti? Imate si pravo u odgovoru na ovo posljednje pitanje pripisati i poneku zaslugu.

Zato što volim komade koji imaju dva čina, a ne samo jedan. U prvom se događa zaplet, u drugom – rasplet. Šteta je propustiti rasplet, kad ste već vidjeli zaplet. O zaslugama neću, o njima će, a i o mojim slabostima, suditi analitičari, a što je najvažnije, birači.

 

 

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora