12 desetljeća “Ropstva”

Usudio bih se, ne bez temelja, ustvrditi da je dvanaest desetljeća duga povijest američkog filma neraskidivo vezana uz desničarsku apologetiku. Od Griffitha, koji je hladne glave interpolirao veličanje KKK-a u temeljno djelo dugometražne strukture, perverzno nazvanu Netolerancija, preko Selznickova megafilma Prohujalo s vihorom, prikaza američkog Juga iz apologetičke perspektive robovlasničkih potomaka, do današnjih oda militarizmu i historijskoj iznimnosti te nacije, ideologija Hollywooda kao da neprestano maršira u reakcionarnom taktu.

 

Da, bilo je izvjesnog zatopljenja šezdesetih i sedamdesetih, nakon propasti makartizma i studijskog sustava; svejedno, Amerika nikad nije prošla ozbiljniju fazu ako ne već lijeve, onda istinski liberalne kinematografije. Nikad se nije ozbiljno suočila sa svojim demonima, pa ne čudi što njezin najmasovniji medij samo odražava taj izostanak historijske osviještenosti.

Povijest američkog filma čini se neraskidivo vezanom uz desničarsku apologetiku; sama se zemlja nikad nije ozbiljno suočila sa svojim demonima, pa ne čudi što njezin najmasovniji medij samo odražava taj izostanak historijske osviještenost

 

Do danas je svaki pokušaj izlaženja iz statusa quo u teme posvećene crnijoj strani američke povijesti bio ili domena marginalaca ili domena velikih zvijezda koje su financijskim uspjehom uspjele dobiti pravo na osobni pogled iza dominantnih ideoloških kulisa. Samo, bez obzira na razmjerni uspjeh ili neuspjeh projekata poput Crvenih ili Plesa s vukovima, paradigma sustava ne mijenja se u svojoj suštini – tržišni duh velikih studija jednostavno si ne dopušta zamjeranje bijeloj, desničarskoj strani publike, tradicionalno doživljavanoj kao većinskoj.

 

A nema te zvijezde dovoljno velike da si priušti istinski iskorak iz tako postavljene strukture moći: nitko još uvijek nije zaboravio kako je Charlie Chaplin, uvjerljivo najveća predratna zvijezda Hollywooda, bio istjeran odande u katranu i perju zato što se, zamislite, jedne 1940. usudio izrugati Hitleru.

 

Barem s toga gledišta ne čudi što je prvi ozbiljan američki film izravno posvećen ropstvu – tom temeljcu povijesti SAD-a – snimljen tek 2013., cijelu generaciju nakon što je TV-serija Korijeni prvi put uvela tu tematiku u masovne vizualne medije, da bi je kroz potonja desetljeća filmski dotaknuo tek Steven Spielberg kroz dva časna, ali iz bjelačke perspektive ispripovijedana djela – filmove Amistad i Lincoln. (Historijski revizionizam Quentina Tarantina ne bih spominjao u kontekstu ozbiljnog filma, premda je znakovito da ga je Hollywood nagradio Oscarom; tako to biva s ugodnim lažima.)

Za integritet “12 godina ropstva” presudnija je činjenica da je redatelj rođen i odrastao u Engleskoj – te da je u film došao nakon cijenjene karijere autora muzejskih audiovizualnih instalacija – od činjenice da je crnac

 

S istoga gledišta ne čudi što 12 godina ropstva i nije posve američki film; iako su mu producenti dijelom odande (a Brad Pitt, uz produkciju putem svoje tvrtke Plan B, tumači i važnu sporednu ulogu), ovo je djelo dobrano britanskog pedigrea.

 

Da, za integritet 12 godina ropstva presudnija je činjenica da je redatelj filma Steve McQueen rođen i odrastao u Engleskoj – te da je ondje u film došao neizravnim putem nakon cijenjene karijere autora muzejskih audiovizualnih instalacija – od činjenice da je taj Steve McQueen, za razliku od svog slavnog i pokojnog imenjaka, crnac. Njegov debi Glad iz 2008. pokazao je kako dojmljivu ozbiljnost u vizualizaciji teškog predloška – štrajka glađu irskih republikanskih zatvorenika iz 1981. – tako i visoku razinu promišljenog suosjećanja s etičkim vidovima samonametnutih patnji.

 

Sramota iz 2011. otišla je još korak dalje prema dekonstruiranju tema na koje društvo, čak i kad ih ne tabuizira, prečesto daje prejednostavne odgovore. Patološkog ovisnika o seksu u potonjem je filmu nijansirano rastumačio irsko-njemački glumac Michael Fassbender, baš kao i Bobbyja Sandsa u prvome: suradnja Fassbendera i McQueena nastavlja se, očekivano, i u 12 godina ropstva, kroz portret robovlasnika koji u minijaturi odražava tipičnu pažnju s kojom ovaj praktički suautorski dvojac pristupa svojoj tematici.

 

Fassbenderov lik, plantažer Edwin Epps, uvriježeno bi bio negativac u priči: napokon, on bičuje svakog roba koji mu dnevno ubere manje pamuka od zadane kvote, siluje ropkinju koja mu se tjelesno sviđa i u napadajima supijanog dokazivanja tjera svoje robove da mu plešu cijelu noć. Čak i nijansiraniji prikaz zadovoljio bi se razotkrivanjem Eppsove seksualne frustriranosti u braku kao glavnog zamašnjaka njegove nehumanosti.

 

McQueen i Fassbender idu, pak, korak dalje. Eppsa upoznajemo kroz dugi krupni plan u kojem on prvo čita starozavjetni ulomak o načinu na koji gospodar ima postupati sa svojim robom, a zatim ga tumači na najstroži i za svoju svrhu najunosniji način. Robovlasništvo je, tumači sebi Epps, bogougodno djelo; budući da je Biblija na njegovoj strani, on nema potrebe za bilo kakvom refleksivnošću i moralnim propitivanjem svojih postupaka.

 

Pritom Epps nije simbol etičke doktrine koja je dovela do ropstva u postkolonijalnoj Americi i njezinim južnjačkim državama: on je punokrvan čovjek, sa svim svojim manama, koji je u samoopravdanjima civilizacije koju nastava pronašao opravdanje svoje shvatljive, slabićke potrebe da nikad ne postane bolji čovjek. Tako plastičan portret posve shvatljivog zlikovca na filmu nije viđen već dvadesetak godina, još otkako je Ralph Fiennes utjelovio Amona Götha u Schindlerovoj listi.

 

Opreka Eppsu je, naravno, protagonist priče – Solomon Northup, u tumačenju uvijek sjajnog, a ovdje upravo maestralnog Chiwetela Ejiofora, doajena svoga glumačkog naraštaja u Velikoj Britaniji. Ne treba poznavati stvarnu povijest Northupova lika da bi se iz Ejioforova tumačenja shvatilo da on itekako znade cijeniti ljudsko dostojanstvo koje on u početku priče ima kao cijenjeni violinist u Saratogi u državi New York, gdje ropstvo više nije zakonito. (Stvarni je Northup bio sin oslobođenog roba.)

 

Northupova priča – historijski potvrđeno svjedočanstvo o njegovoj otmici u glavnome gradu Amerike, Washingtonu, gdje je te 1841. ropstvo još bilo posve legalno, te dugogodišnjem robovanju na imanjima Louisiane – mami interpretacije posvećene prkosu i otpornosti ljudskog duha. No McQueen i Ejiofor ne dopuštaju takvoj melodramatici da se razmaše: njihova je poanta preživljavanje, pa makar ono uključivalo potpuno zatomljavanje suštinskih temeljaca čovjekove opstojnosti poput dostojanstva i ljubavi prema izgubljenim najmilijima.

 

Film to gotovo nikad ne eksplicira riječima: u trenutku kad se Northup najviše približi izricanju tog kreda – u nastojanju da utiša Elizu, također otetu majku koja leleče za djecom koju više nikad neće vidjeti – ona ga ušutka opomenom koja je koliko gorka, toliko i stvarna.

Životna priča Solomona Northupa mami interpretacije posvećene prkosu i otpornosti ljudskog duha, ali redatelj Steve McQueen i glavni glumac Chiwetel Ejiofor ne dopuštaju takvoj melodramatici da se razmaše

 

Nju i Northupa, naime, isprva kupi William Ford, jedan od onih posjednika kakve revizionisti vole spominjati u pokušajima relativiziranja južnjačkog robovlasništva. Ford je u povijesnom opisu samoga Northupa bio dobra osoba, sve ono što Epps nakon njega neće biti: biblijski citati koje on bira u filmu su novozavjetni. I doista, u tumačenju Benedicta Cumberbatcha posve bi lako bilo prihvatiti tumačenje da je Ford pravi gospodin koji se, eto, zatekao u robovlasništvu, pa se trudi u zadanome kontekstu postupati najbolje što može.

 

Ali kad Northup bude zamalo linčovan zbog fizičkog nasrtaja na Tibeatsa, nadzornika koji ga je maltretirao, Ford mu priskoči u pomoć zakašnjelo, a pravda koju mu donese svede se na prodaju Eppsu. Što je ono Eliza kazala Northupu? Da ga uza svu svoju humanost Ford doživljava kao rasno grlo u svojoj ergeli.

 

Upravo je takav dobronamjerni humanizam, na kraju krajeva, bio je odgovoran za one najgore tradicije koje nam je Amerika namrla tijekom svojeg oblikovanja u 19. stoljeću – kvaziznanstveni rasizam, ideologiju proširivanja lebensrauma genocidom i pronalaženje etičkog uporišta za baš svaku odvratnost u Bibliji. McQueen u svome filmu ni načas ne ide u propovijedanje i izlaganje teze: složeno oblikovanje robovlasničkih mentaliteta njemu treba kako zbog narativne osnovice (jer Northup se na kraju uspio izvući upravo pozivanjem na pravna načela jednog tako uređenog društva), tako i zbog onoga što je srž i ovog njegova filma – prikaza proživljavanje patnje.

McQueen ni načas ne ide u propovijedanje i izlaganje teze: složeno oblikovanje robovlasničkih mentaliteta njemu treba kako zbog narativne osnovice, tako i zbog onoga što je srž njegova filma – prikaza proživljavanja patnje

 

A dok je stoički Ejiofor stijena na kojoj počiva to suštinsko iskustvo, protagonist za kojeg znamo da će se spasiti jer, evo, gledamo njegovu priču, ropkinja Patsey – u razorno uvjerljivoj izvedbi debitantice Lupite Nyong’o – nema baš nikakve nade.

 

Kao najbolja beračica pamuka, Patsey Eppsu ne daje lakog načina za dokazivanje njemu tako prijeko potrebne superiornosti, pa je siluje i zlostavlja svakim raspoloživim povodom. Njegovo dominiranje tu suštinski nije seksualne naravi, već organski proistječe iz potrebe za dokazivanjem nadmoći robovlasnika nad robom; ali patnje Patsey nizu zbog toga nimalo manje.

 

McQueen uvodi Patsey u radnju polako, kao da time dijeli Northupovu strategiju odbijanja pretjeranog vezivanja uz bilo kojeg drugog roba, jer ih smrt prelako odnese; potom joj čak daje trenutak nade kroz druženje s oslobođenom ropkinjom, sada suprugom vlasnika plantaže u susjedstvu.

 

A zatim, u vrhuncu filma poentiranim jednim od onih dugih kadrova kakvima se istaknuo još u Gladi – ovdje tehnički znatno složenijim, ali ni trenutka različitim u svojoj osnovnoj uvjetovanosti zadržavanjem stvarnosti glumačkog trenutka – Patsey proživljava svoju Golgotu, nesnosnu u čistoj fizičkoj patnji baš kao i u implikacijama za moralni opstanak samoga Northupa, koji ju je prisiljen bičevati. No čak i kada to naizgled beskrajno dugo iskustvo prođe, Patsey mora izdržati, mora nastaviti. Za nju, kao za najvredniju imovinu Eppsove plantaže, čak ni smrt nije dopustiv izlaz.

 

McQueen se inače kloni upadljivih režijskih bravura: njegov je postupak oduvijek pronaći točan kadar, kazati njime što više može, te poreći svaku sentimentalnost nizanjem čistih fakata.

 

Pritom prizori patnje i mučne strane ljudskosti nisu u njegovu opusu ništa novo: prizori ljepote pak jesu. U suzdržanoj, predivno postprodukcijski neporemećenoj fotografiji Seana Bobbitta, Louisiana je neprijeporno rajski kutak svijeta; svaka sličnost između robovlasničkog biča i zmije ostaje tek naznačena. Usredotočena na likove i detalje njihove ubitačne svakodnevice, vizualna strana ovog filma postaje neprijeporno epska tek u kontekstu trajanja i istrajavanja.

 

12 godina ropstva nije apsolutno remek-djelo; poglavito kronološka struktura scenarija Johna Ridleyja onemogućava McQueenu da se upusti u ozbiljnije strukturalne zahvate koji bi filmu omogućili izlaženje iz okvira biografske priče, barem u razini u kojoj je to učinio sa Sandsovom storijom u Gladi – premda mi je, s obzirom na položaj 12 godina ropstva unutar žalosne povijesti filmova o toj tematici, shvatljivo da je redatelj htio svesti formalni eksperiment na manju mjeru.

Na McQueenu i suradnicima ne leži krivnja za sustavno prikrivanje i relativiziranje prošlosti ropstva kroz proteklih stodvadeset godina postojanja američkog filma. Nije ni realno očekivati da će ovim filmom promijeniti ideološki smjer kinematografije zemlje koju opisuje

 

Također, filmu nimalo ne pomaže glazba Hansa Zimmera, sad već duboko uronjenog u idiotsku fazu svoje karijere; premda u početku film interpolira nešto suvremene ozbiljne glazbe kako bi pratio žrvanj robovlasništva u koji Northup upada, ne treba očekivati da će superstar filmskog skladanja (koji više od svega mrzi skladati glazbu) ovdje postići rezutat ekvivalentan partiturama Jonnyja Greenwooda.

 

Ne, Zimmer će svojom posve nepotrebnom četverotonskom temom svako toliko dobrano podriti McQueenova nastojanja na izbjegavanju melodrame.

 

Ali to su sitne zamjerke: ova suptilno ispripovijedana priča ne mora na sebi nositi breme velikog filma koji Americi i ostatku svijeta prvi put opipljivo otkriva stvarnost merkantilističkog ropstva kakvo je u toj zemlji postojalo do prije stoljeća i pol.

 

Ne leži na McQueenu i suradnicima krivnja za sustavno prikrivanje i relativiziranje te prošlosti kroz proteklih stodvadeset godina postojanja američkog filma. Nije ni realno očekivati da će s 12 godina ropstva, ma koliko priznanja film pri inicijalnoj recepciji odnio, promijeniti ideološki smjer kinematografije zemlje koju opisuje.

 

Ipak, kad se prvi dojmovi slegnu, film će ostati i, siguran sam, istrajati. Prilikom prvoga gledanja McQueenovo me pripovijedanje intelektualno zaintrigiralo, da bi me ošamutilo iz sve snage tek sat vremena po izlasku iz kinodvorane. Tako to biva s jakim, trajnim filmovima; tako to biva kad se kroz mudro autorsko oko sagleda nešto pred čim se dosad uglavnom žmirilo.

    •  Preveliki da propadnu
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Exsultate justi
    •  Sila se nudi
    •  Za Lisu
    •  Exsultate justi
    •  Uzurpiranje revolucije
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Važno je imati žicu
    •  Grimizna glina

> Svi tekstovi ovog autora