autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

“300”: Pad republike

AUTOR: Vladimir Cvetković Sever / 24.03.2014.

300 Uspon Carstva 1Talionica povijesti upamćena pod suhoparnim nazivom Grčko-perzijskih ratova donijela je helenskom svijetu nezapamćeno krvoproliće i stradavanja, naročito u svom izravnom nastavku – Peloponeskim ratovima – kad su se militarizirani polisi okrenuli jedni na druge u izostanku prijetnje sa suprotne strane Egejskog mora. Mnoge se pouke mogu izvući iz tog razdoblja ujedinjavanja i razjedinjavanja.

 

Neprijeporno je, doduše, da nam je ono dalo dvije ključne humanističke discipline: otac historiografije Herodot rodio se uoči njihova početka i upravo njima posvetio svoju ‘‘Povijest“, dok je Eshil, otac tragedije kakvu poznajemo – izvedene u javnost iz zabrana Eleuzinskih misterija – sudjelovao u njima. Najstarija sačuvana tragedija, Eshilovi ‘‘Perzijanci“, temelji se na njegovu iskustvu u vojevanju kod Salamine.

 

Imajmo, za početak, na umu ovaj šalabahter iz srednjoškolskog gradiva; upamtimo da kad imamo posla s Grčko-perzijskim ratovima i konkretno s bitkom kod Salamine, imamo posla s temeljem kako povijesti, tako i dramaturgije.

 

300 Uspon Carstva 2Najupečatljivija epizoda dotičnog ratnog razdoblja – žrtvovanje spartanskog kralja Leonide i njegovih tristo ratnika na Termopilu – nadahnula je doajena američkog stripa Franka Millera na crtani roman ‘‘300“ iz 1998. godine. Ionako sklon desničarenju, Miller je tu spartansku odstupnicu pretvorio u ključnu metaforu svog inače posve crno-bijelog pogleda na svijet. U knjizi je Sparta pojam svega što je čvrsto, časno i čovječno (a time i slobodno), dok je nadiruća azijska horda utjelovljenje despocije, misticizma, robovlasništva i izopačenosti.

Americi u sedmoj godini predsjednikovanja Georgea W. Busha film “300” nasušno je trebao kao ur-mit; što znači činjenica da u šestoj godini mandata Baracka Obame dobivamo film naslova “300: Uspon carstva”?

 

Mnogi su kritizirali Millera zbog povijesnih netočnosti i pojednostavljivanja u stripu ‘‘300“, napose u svjetlu činjenica da su dični Spartanci i sami imali robovlasnički odnos prema Helotima, starosjediocima lakedemonskog teritorija, te da su prema helenskom običaju upražnjavali pederastiju u cilju jačanja ratničkog duha (eh). Miller je s gnušanjem odbio kritike uvjeren da bi prikazivanje njegovih junaka u nijansama sive osujetilo jasnoću krovne metafore.

 

Gotovo puno desetljeće nakon izlaska stripa Zack Snyder je u kinodvoranama predstavio njegovu ekranizaciju. Film ‘‘300“ nije bio bez presedana – Robert Rodriguez i sâm Miller prethodno su predstavili ‘‘Sin City“, prvu doslovnu audiovizualnu prezentaciju jednog stripa u filmskom mediju – ali imao je jednu očitu prednost u odnosu na taj film noir prepun antijunaka. Americi u sedmoj godini predsjednikovanja Georgea W. Busha ova priča o nepokolebljivom otporu prijetnji s istoka nasušno je bila potrebna kao ur-mit o svojoj povijesnoj iznimnosti.

 

Danas, u šestoj godini mandata Baracka Obame, Snyder i Miller na velike ekrane donose film začudnog naslova ‘‘300: Uspon carstva“. Naziv sugerira da bi ovdje mogla biti riječ o suprotnoj strani slike – o usponu Ahemenidskog carstva pod vladavinom Kserksa Velikog.

Oplitanje radnje oko zbivanja iz prvog filma i uvođenje ženskog udjela u testosteronski prezasićen predložak pružili su filmu mogućnost prikaza naličja jednostrane spartanske perspektive: ta se prednost posve izgubila u izvedbi

 

Napokon, riječ je o još jednoj ekranizaciji Millerova stripa; kako autoru rad na crtanom romanu ‘‘Kserkso“ sporo napreduje unatoč očitoj želji čitateljske publike da ga što prije dobije u ruke, došli smo u čudnu situaciju da nas filmska adaptacija pohodi prije izlaska samog predloška. To je situacija s kojom će se uskoro susresti i ljubitelji HBO-ove ‘‘Igre prijestolja“, pa da vidimo kako to izgleda. Je li moguće da se Hollywood bio voljan vratiti kvintesencijalno crno-bijeloj priči u nijansama sive?

 

Dva vida dramaturgije filma ‘‘Uspon carstva“ naizgled obećavaju. Prvi je zanimljiva pripovjedna struktura koja se vrti oko prvog prikazanog zbivanja – dok su Leonida i hrabrih tristo držali Termopil, helenski je pomorski savez izvojevao dvije odlučne bitke protiv premoćne perzijske mornarice, kod Artemizija i kod Salamine. Atenski vojskovođa Temistoklo pritom se poslužio sličnom taktikom navođenja protivnika u tjesnace, gdje njihova brojčana premoć nije mogla doći do izražaja.

 

300 Uspon Carstva 3Filmskom je nastavku to pružilo priliku za stvarno davanje šire slike – ako ništa drugo, onda bar za napomenu kako za uspješno vojevanje nije nužna spartanska “prelijepa smrt”. Oplitanje radnje oko jezgre zadanih zbivanja možda je moglo pružiti i priliku za bolji uvid u Kserksa samog – ipak je upravo njemu i sâm Eshil posvetio ‘‘Perzijance“.

 

Drugi je izgledni moment odabir historijskih osoba za protagoniste ove priče: kao antagonist Temistoklu, koji je sâm po sebi oprečan Leonidi kao utjelovljenje unitarističkog republikanskog ideala, ovdje stoji Artemizija (nije u rodu s rtom Artemizijem), jedina zapovjednica u perzijskoj floti, koju je Kserkso navodno zaista istaknuo naspram svojih muških vojskovođa nakon pohoda na Grčku. Kroz tako aktivan ženski udio u inače testosteronski prezasićenom predlošku doista se pružila mogućnost otkrivanja brojnih naličja priče koju smo najprije vidjeli.

 

Nažalost, gotovo sav potencijal tih dviju prednosti izgubio se u izvedbi.

 

300 Uspon Carstva 4‘‘300: Uspon carstva“ bespoštedno se lomi od napora da ostavi vizualan dojam potpuno sukladan prvome filmu. Svi tropi koji su prije sedam godina izgledali tako dojmljivo opet su tu – drastično mijenjanje brzine snimke tijekom kadra, visoki kontrast, akcija stilizirana prema pozama tipičnim za sličice stripa – premda se u međuvremenu sva sila imitatora pokušala njima okoristiti. Među njima je najinventivniji bio Tarsem Singh, stari pajdaš Davida Finchera i Spikea Jonzea i jedan od eminentnih filmskih stilista današnjice, u neujednačenim, mitološkim ‘‘Besmrtnicima“.

 

Redatelj Noam Murro nije imao takvih ambicija. Dosad poznat isključivo po reklamama, njegov je trud ovdje potpuno imitacijski: stil koji dobivamo 2014. oponaša stil iz 2007. gotovo do posljednjeg zareza – premda ga se trudi nadmašiti otprilike učetverostručenom količinom krvi koja istječe iz probodnih rana. Dojam koji se pritom stvara više nije naglašavanje krvave naravi borbe prsa o prsa, nego isticanje artificijelnosti cijelog stila. To vrijedi i za ostatak filma.

 

300 Uspon Carstva 5Aktivan na filmu kao producent i scenarist Snyder očito muči tešku muku s manjkom predloška koji bi mu dao jasnu radnju. Možda najnadahnutija pripovjedna inovacija dolazi pri početku priče, kad se Artemizija oblikuje kao zanimljiv, premda fiktivan lik. Ona je ovdje u isti mah i Grkinja i žrtva grčkog nasilja, te ropkinja koja je našla slobodu i prostor za samoostvarenje u Perzijskom Carstvu.

 

Koliko god historijski netočan – prava je Artemizija bila kraljica Karije i u ratu je sudjelovala kao Kserksov vazal – ovaj prikaz otvara filmu niz mogućnosti za laviranje temata iz prvog nastavka. Nažalost, film smjesta odbacuje većinu: dok se u početku još i trudi uspostaviti Artemiziju kao veliku manipulatoricu iza Kserksova prijestolja kroz niz zanimljivih, premda uvelike apsurdnih prizora, čim pomorske bitke počnu, ona se pretvara u nezadovoljnog predsjednika uprave tvrtke “Perzijsko brodovlje d.o.o.” u potrazi za sposobnim pobočnikom kao nezadovoljna bijela žena koja se zgraža nad nesposobnošću tamnoputih zapovjednika (eh).

 

300 Uspon Carstva 6Karizma Eve Green – glumice s kojom Hollywood već cijelo desetljeće ne zna što bi, jer je preinteligentna za tip ženskih likova kakvi se ondje uglavnom stvaraju – dobrim dijelom nosi ovu posve preobličenu Artemiziju koliko god joj scenarij ne pružao istinski razvoj prema dramskim situacijama latentnim u preinačenim početnim pozicijama. Nažalost, australski glumac Sullivan Stapleton, izabran za Temistokla, niti ima karizme, niti je u stanju ponuditi republikansku opreku Leonidi Gerarda Butlera: cijeli njegov put prema ujedinjavanju helenskih gradodržava film svodi na pokušaje pridobivanja Sparte, nevoljne žrtvovati više nego što već jest.

 

U tome je ključan problem filma: u neprestanom ustrajavanju na Sparti kao prijelomnome čimbeniku neophodnom za odnošenje konačne pobjede nad suparnikom. Ništa slično tome u povijesti se nije dogodilo. Grci su uspjeli pobijediti Perzijance jer su bili složni i pametni, a ne zato što su prigrlili krajnje vojnički duh svojeg najratobornijeg polisa.

Ključni je problem filma u neprestanom ustrajavanju na Sparti kao prijelomnome čimbeniku za odnošenje konačne pobjede nad suparnikom – u veličanju konzervativnog militarizma naspram povijesno zaista pobjedničkog demokratskog republikanizma

 

Moguće je – premda nije izgledno – da će Millerov crtani roman, kad ga jednom objavi, unijeti razinu kompleksnosti u ove pripovijedne momente koju film nema. Moguće je da će slijediti povijesni razvoj događaja barem onoliko koliko ‘‘300“ umjesto da izmišlja potpuno nove situacije, upadljivo manje zanimljive od onih historijskih – nijedan od ovih pomorskih sukoba nije zanimljiv kao što je stvarna bitka kod Salamine bila; moguće je da će je Miller prikazati vjernije. Moguće je da će i Temistoklo, i Kserkso i Artemizija postati zaista zanimljivi likovi od tuša na papiru, kad već nisu takvi od krvi i mesa na velikom ekranu. Moguće je. Nije izgledno.

 

Ali čak i ako Miller pronađe u sebi nenaznačenu sposobnost stvaranja empatije prema Kserksu, teško da će mu publika biti zahvalna na tome. ‘‘300: Uspon carstva“ postao je jedan od nosećih hitova sezone upravo zato što je publici gladnoj jednostavnih rješenja i crno-bijelog pogleda na svijet došao poput porcije fast fooda uz koji je lakše svariti današnji “sukob civilizacija”.

 

Pritom se ne treba zamarati poviješću, pa makar i temeljima povijesti. Koliko god da je bio tendenciozno sročen, film ‘‘300“ ipak je davao tumačenje jednog stvarnog povijesnog događaja. ‘‘300: Uspon carstva“ sa stvarnom poviješću ima manje veze nego ‘‘Igra prijestolja“, a u tome valjda i jest poanta – u stvaranju revizionističkog mita, ma koliko interno neutemeljenog i nesuvislog, koji će nas učvršćivati u uvjerenju da je konzervativni militarizam jedino rješenje za situacije u kojima demokratski republikanizam podbaci.

 

Svaka sličnost sa stvarnim događajima, barem onima iz antičke povijesti, ovaj put je zaista slučajna.

Još tekstova ovog autora:

     Preveliki da propadnu
     Kralj. Blijedi Kralj.
     Exsultate justi
     Sila se nudi
     Za Lisu
     Exsultate justi
     Uzurpiranje revolucije
     Kralj. Blijedi Kralj.
     Važno je imati žicu
     Grimizna glina

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1

  • fraktura 2

  • fraktura 3

  • superknjizara

  • vbz drago

  • vbz 1

  • vbz 2

  • vbz 3

  • vbz 4

  • ljevak 1

  • ljevak 2

  • ljevak 3

  • ljevak 4

  • ljevak 5

  • ljevak 6

  • oceanmore 1

  • oceanmore 2

  • petrineknjige 1

  • petrineknjige 2

  • srednja europa 1

  • srednja europa 2

  • planetopija 1

  • planetopija 2

  • ks 1

  • ks 2

  • ks 3

  • ks 4

  • meandar 1

  • meandar 2

  • meandar 3

  • biblija