Ateist na ti s Bogom

Po načinu na koji je Hrvatska televizija izvijestila svoje gledateljstvo o smrti Jacquesa Le Goffa, ni po čemu značajnog osim po tome što je volio Hrvate, napisao im jedan predgovor za neku njihovu knjigu i bio dopisni član njihove akademije, čovjek bi mogao pomisliti da je to umro Alain Finkielkraut. A ne samo da Finkielkraut nije umro, nego i nema dvojice toliko različitih ljudi, jednako opsjednutih Europom, njezinim značenjem i sadržajem.

 

U Finkielkrauta, međutim, svaki angažman, francuski, europski, hrvatski, potekne iz neke opsesivne mržnje – zadnjih godina, recimo, prema Arapima, Turcima, muslimanima, općenito svim nedovoljno bljedolikim – i iz izolacionizma, potrebe za ograđivanjem, zazidavanjem i razlikovanjem u odnosu na Barbare, koji mogu biti i Srbi, i Azijati, i afrički davljenici kod Lampeduze.

Sve što je pisao i govorio Jacques Le Goff o srednjevjekovnim intelektualcima, o istočnim granicama Europe ili o Hrvatima bilo je, nasuprot Finkielkrautu, obilježeno potrebom da se razumije, rekonstruira i objasni. Dakle, empatijom. Jedan je Hrvate prihvatio njedrima svoje mlijekodajne mržnje, drugi je u njima vidio svoju manju braću

 

Sve što je pisao i govorio Jacques Le Goff o srednjevjekovnim intelektualcima, o istočnim granicama Europe ili o Hrvatima bilo je, nasuprot Finkielkrautu, obilježeno potrebom da se razumije, rekonstruira i objasni. Dakle, empatijom. Jedan je Hrvate prihvatio njedrima svoje mlijekodajne mržnje, drugi je u njima vidio svoju manju braću.

 

Pisao je o trgovcima i bankarima u srednjem vijeku, o intelektualcima i o njihovom položaju, o lepri, kugi i seoskim porezima, o svetom Franji Asiškom, kojim je bio opsjednut ne kao historičar, nego kao romanopisac. Pisao je o srednjevjekovnim teolozima, blisko surađivao s dvojicom slavnih dominikanaca Marie-Dominiquem Chenuem i Yvesom Congarom.

 

Otac Chenu pozvao ga je da sudjeluje u radu njegova seminara, što je Le Goff s oduševljenjem prihvatio. Bilo je to vrijeme Drugoga vatikanskog koncila, na koji je Chenu bio pozvan kao expert i vrlo je aktivno sudjelovao u radu. Le Goff mu je bio sjajan sugovornik, jer je bio i upućen i očaran srednjim vijekom.

 

Pritom, naravno, Jacques Le Goff bio je ateist, a marksističkim učenjima koristio se doživotno kao dobrim intelektualnim alatom. Šteta što o svemu tome do Hrvatske nije došla vijest. Do Rijeke, istina, jest, i do začudno lijepog antikvarijata Ex libris, u kojemu stoluju urednici hrvatskoga izdanja Chenuovoga i Congarovog teološkog časopisa Concilium. I ako se pitate kome je u Hrvatskoj umro Jacqes Le Goff, znajte da je umro njima. I hrvatskom medijevalistu u ostavci Ivi Goldsteinu. Drugi nemaju razloga za brigu: Alain Finkielkraut je živ i zdrav i budno stražari da mu Arapi kakvom svojom ćirilicom ne opogane domaju.

Evo kako Feralov kolumnist i Jamarev bliski savjetnik, hrvatski povjesničar Ivo Banac u jednoj genijalnoj hrvatskoj rečenici ispisuje apologiju napadača na Antu Tomića: “Čini se da su u Splitu zaboravili na naše mediteranske tradicije kada su se bokarini puni govana bacali na nepopularne ljude.”

 

Od Fernanda Braudela historija nije nizanje datuma i događaja. Događajnoj historiji on je suprotstavio dubinsku historiju. Njegovo “Sredozemlje i sredozemni svijet u doba Filipa II” početak je novoga doba u razumijevanju svijeta i teksta. Od Braudela povjesničari osjećaju potrebu da pišu kao prozaisti, da pjesnički stiliziraju svoje rečenice, pripuštaju prvo lice u historiografski tekst, povijesnu raspravu privode formi romana… Historiografija je istovremeno sociologija, antropologija, etnologija, kompendij društvenih znanosti koje obuhvaćaju i opisuju stanje epohe, određenog vremena i mjesta. A Mediteran je, znamo, gosparska hrvatska tema.

 

Evo kako Feralov kolumnist i Jamarev bliski savjetnik, hrvatski povjesničar Ivo Banac u jednoj genijalnoj hrvatskoj rečenici ispisuje apologiju napadača na Antu Tomića: “Čini se da su u Splitu zaboravili na naše mediteranske tradicije kada su se bokarini puni govana bacali na nepopularne ljude.” Po Bancu je svaki pokušaj razotkrivanja napadača udarac “našoj mediteranskoj tradiciji”, pri čemu je riječ “naša” umjesno upotrijebljena, budući da je u pripremama rečene “tradicije” sudjelovao sam Banac ispisujući potjernicu za Antom Tomićem u emisiji “Pola ure kulture”.

 

Dug je put od Braudelova Mediterana do Bančevih tradicija, ali i taj put zorno kazuje da Jacques Le Goff u Hrvatskoj nije imao kome da umre. Ili jest: Le Goff je umro onoj Hrvatskoj koju se u ime “naših tradicija” zalijeva govnima.

Le Goff očeve Europe nalazi među otvorenim duhovima srednjega vijeka. Njegova Europa je, za razliku od Finkielkrautove Europe, moguća samo kao otvoreni prostor, kao duh koji neprestano radi na vlastitom preoblikovanju i postoji u kretanju

 

Jedna sjajna, u Zagrebu neprevedena Le Goffova knjiga nosi naslov “Da li je Evropa stvorena u Srednjem veku?” (Srpski prijevod Clio Beograd 2010.) U naslovu je ostavljen znak pitanja, jer pisac ne daje izričit odgovor. On stiže na rodno mjesto Europe, da u pravom času, u srednjem vijeku, istraži stvar. Dok neprofesionalni čitatelj (dakle, netko tko nije povjesničar) čita Le Goffa, Georgesa Dubyja ili Braudela prije svih, ima dvostruki dojam: da se našao u vremeplovu i da čita subjektivno intoniran tekst.

 

Le Goff piše kao naš suvremenik iz srednjega vijeka, a knjigu posvećuje Bronislawu Geremeku, bivšem poljskom ministru vanjskih poslova i povjesničaru, jednom od najzanesenijih Europejaca našega doba. Geremek je bio francuski student i – medijevalist. Mogući odgovor na pitanje postavljeno u naslovu bio bi upućen njemu. Le Goff očeve Europe nalazi među otvorenim duhovima srednjega vijeka.

 

Njegova Europa je, za razliku od Finkielkrautove Europe, moguća samo kao otvoreni prostor, kao duh koji neprestano radi na vlastitom preoblikovanju i postoji u kretanju. Tako s neskrivenim oduševljenjem piše o Nikoli Kuzanskom (1401.-1464.), utjecajnom renesansnom teologu, autoru rasprave “O učenom neznanju”, koji je dopuštao intelektualni pristup čovjeka Bogu, smatrao je da Zemlja nije nepokretno nebesko tijelo u središtu Svemira, i radio je na ostvarivanju “mira u vjeri”.

Jacques Le Goff, kako za djecu tako i za odrasle, u svojim knjigama piše i o dvadesetostoljetnom grijehu Europe, grijehu totalitarizma, ali tako da vrlo jasno hijerarhizira zlo: na vrhu su Hitler i nacionalsocijalizam, sa neusporedivim zločinom holokausta. Iza su, ali nikako u istoj rečenici, zločini staljinizma, koje će ekstenzivno nabrojati, ali ih neće dovesti u istu ravan s nacizmom

 

Zabrinut i zaplašen pred turskim osvajanjima, Nikola Kuzanski smatrao je “da treba prevazići unutrašnje granice svakog verovanja i smatrati da u osnovi svakoga od njih postoje iste pretpostavke”. Na šokantan način, i danas duboko neprihvatljiv svim konzervativcima, izolacionistima i fundamentalistima, Nikola je slobodno, usred Le Goffova srednjeg vijeka, koji će njemu potrajati sve do devetnaestog stoljeća, propovijedao da “doktrinarna razilaženja između islama, judaizma, zoroastrizma i, čak, poganstva i filozofije, jesu samo razilaženja na obrednom planu”. Sve njih, i sve nas, u jedno veže kršćanstvo. I to je onda ono što Europu čini Europom!

 

Samo što između onoga što pod kršćanstvom smatra Nikola Kuzanski i onoga što je kršćanstvo takvima koji bi danas taj pojam unijeli u europski Ustav postoji tolika razlika da smo slobodni govoriti o jednoj riječi i dva suprotna sadržaja.

 

Jacques Le Goff, kako za djecu tako i za odrasle, u svojim knjigama piše i o dvadesetostoljetnom grijehu Europe, grijehu totalitarizma, ali tako da vrlo jasno hijerarhizira zlo: na vrhu su Hitler i nacionalsocijalizam, sa neusporedivim zločinom Holokausta. Iza su, ali nikako u istoj rečenici, zločini staljinizma, koje će ekstenzivno nabrojati, ali ih neće dovesti u istu ravan s nacizmom. Slijede fašistička Italija, Francova Španjolska i Salazarov Portugal.

 

Današnja Europa stvorena je iz zajedničke pobjede nad Adolfom Hitlerom. O tome je, u svome malom pariškom stanu, pisao vedar i velik pisac Jacques Le Goff. Napisao je i u nas neprevedene memoare pod naslovom “Avec Hanka” (S Hankom). Hanka je bila Poljakinja, liječnica, njegova žena.

 

(Prenosimo s autorova portala)

    •  Crveni Štef i dolazak Donalda Trumpa na vlast u Hrvatskoj
    •  Mržnja zagrebačkog gradonačelnika prema vozačima
    •  Kratka povijest parkiranja u Zapruđu
    •  Ovo bi bio bolji svijet kada bismo bili kao vozači kamiona
    •  Zašto nakon uvođenja eura odumiru zagrebačke tržnice?
    •  Hanka Paldum i njezini problemi na državnoj granici
    •  Kako to da nikome nije nedostajalo tih 1.334.823 eura?
    •  Lud, zbunjen, normalan
    •  Zašto Nepalci ne bi postali Hrvati…
    •  Bečki konjušari i slovenska gospoda

> Svi tekstovi ovog autora