“Čelična” gotika

Na polovici radnje ”Čelične pravde” Russell Baze se doslovce nađe nad bezdanom. Dosegao je dno ionako ne naročito zahvalnog života radnika u čeličani pred zatvaranjem: upravo je odslužio zatvorsku kaznu zbog umorstva iz nehata za vrijeme koje mu je otac umro, a sad je saznao i da ga je tijekom robijanja djevojka koju svim srcem voli ne samo ostavila, nego i zatrudnjela s novim partnerom. Russell stoji sâm na pješačkom nadvožnjaku iznad pruge, naslonjen pognute glave nad ogradu, i iz cijele njegove pojave jasno je da mu pod nogama zaista zjapi bezdan.

 

U tumačenju Christiana Balea Baze je suštinski pošten čovjek, spreman shvatiti i prihvatiti tuđe odluke i kad mu nimalo ne idu naruku. Jedino što može reći svojoj ljubljenoj Leni kad sazna tu za njega nesnosno tešku vijest jest da je ta trudnoća nešto predivno i da joj želi svaku sreću: tim razumijevanjem on prešutno priznaje da je prestao biti protagonist vlastita života.

Sve do polovice svojeg trajanja “Čelična pravda” nije nimalo žanrovski film, što je za Hollywood neuobičajena promjena same narativne suštine. O kakvoj se tu strateškoj odluci radi?

 

U isti mah, doduše, on prestaje postojati kao protagonist radnje filma na čijoj smo, rekoh, polovici. Ovisno o stanovištu s kojeg shvaćate dramaturgiju Scotta Coopera, ovo je ili početnička greška u pripovijedanju ili hrabar odmak od uspostavljenih narativnih tropa Hollywooda.

 

Najlakše bi bilo reći da se Cooper nije snašao: ovo mu je, napokon, tek drugi autorski film nakon razmjerno plodne glumačke karijere. Istina, svojim je prvim redateljsko-scenarističkim djelom – adaptacijom romana Thomasa Cobba ”Crazy Heart” – donio dugo iščekivanog Oscara Jeffu Bridgesu. To bi, reći će skeptici, objasnilo kako je u ”Čeličnoj pravdi” okupio tako vrsnu glumačku postavu (uz Balea, tu su i Zoë Saldana, Casey Affleck, Woody Harrelson, Willem Dafoe, Forest Whitaker, pa čak i Sam Shepard) na temelju scenarija s očitim manjkom narativnog zamaha.

 

S druge strane, Cooper i ovdje adaptira postojeće djelo, scenarij Brada Ingelsbyja, izvorno napisan za redatelja Ridleyja Scotta i glumca Leonarda DiCaprija (koji u ”Čeličnoj pravdi” ostaju kao producenti). Recimo da takav pedigre daje razloga za pretpostavku da se ovdje znalo što se radi: da su rješenja poput dovođenja protagonista u položaj krajnje impotentnosti namjerna i da je ”Čelična pravda” oduvijek bio projekt s ambicijom da bude nešto više od filma osvete.

Slično protagonistima Ciminova klasika “Lovac na jelene”, likovi ovog filma nose se s ratnim traumama u industrijskom kraju američkih Apalača: ali ovaj se put prostor divljine nalazi na istome mjestu gdje je i dom

 

Jer, da, Russell Baze nakon ovog prijelomnog trenutka zalazi polako u situaciju žanra, gdje će biti prisiljen uzeti pravdu u svoje ruke i svetiti se – koliko za stvarnu nepravdu koja mu je nanijeta, toliko i zbog stjecanja neke mjere samopoštovanja. Ali ”Čelična pravda” sve dotad nije žanrovski film, baš nimalo, i to je ono što film čini osebujnim. Hollywood rijetko kada na taj način mijenja orijentaciju pripovijedanja usred priče: pogledajmo o čemu se tu radi.

 

Smješten u središnju Pennsylvaniju i južni New Jersey, film se u isti mah zbiva u okružju industrije koja propada i zabiti Apalačkoga gorja u koje civilizacija – barem prema uvriježenom shvaćanju –nikada zaista nije stigla. Čeličana u kojoj Russell radi slična je onima gdje su posao generaciju prije imali protagonisti ”Lovca na jelene”.

 

Lov na jelene i dalje je omiljena razbibriga u tom kraju, tvrdi ”Čelična pravda”; a predio se nosi i sa sličnim problemima reintegriranja ratnih veterana u civilni život. Jedina je stvarna promjena u tom predjelu rasna integriranost: nitko ne dovodi u pitanje boju kože likova, čak i kad se nađu na putanjama koje ih vode do sraza.

 

No dok je u Ciminovom klasiku prostor konačne konfrontacije tenzija bio negdje drugdje – na onostrano brutalnom Orijentu – Cooper svoju divljinu pronalazi na istome mjestu gdje je i dom. Odabir prostora dokida temeljna razgraničenja između onog ondje i ovog ovdje, inače tako presudno važna za mitološko poimanje prostora u američkom filmu.

 

Russellov mlađi brat Rodney vraća se početkom filma kući nakon ni više ni manje nego četiri jednogodišnje misije u američkim ratovima na Srednjem istoku. Affleck ga tumači kao izgubljenu dušu od samog početka: kad bi u njemu bilo snage da i dalje trpi zvjerstva kakva je viđao po Iraku i Afganistanu, vjerojatno bi doživotno bio vojnik.

 

Sada, kao civil, smjesta griješi: zadužuje se da bi mogao trošiti novac na kladionicama i, da bi otplatio dugove, pristaje sudjelovati u ilegalnim šakačkim borbama. Intenzitet njegova PTSP-a pritom prečesto izbija na vidjelo do te mjere da nije u stanju ispoštovati dogovoreni ishod. Poput mnogih stvarnih ratnih veterana današnje Amerike, Rodney je tempirana bomba koja otkucava pretiho da bi je i bližnji čuli.

 

Russell će, tako, obuzet vlastitim nezanemarivim problemima prekasno shvatiti do koje mjere mu je brat izgubljen – ali, što je najtragičnije, ne tako kasno da tu ne bi mogao nešto promijeniti. Njegov se propust sastoji samo u nedovoljno ozbiljno shvaćenoj dubini bratova problema, te u nemogućnosti da zaista utječe na sudbinu nekoga tko je do te mjere ranjen iznutra.

 

I u jednom trenutku, posve neizbježnom, bude prekasno. Rodney se, shvativši iz razgovora s Russellom da njegovom neukroćenom životu mora doći kraj, otiđe na završnu borbu nakon koje će se promijeniti: i, baš kao Nicku iz ”Lovca na jelene”, taj “one shot” za njega prestaje značiti jednu priliku i stječe značenje jednog metka.

 

Cooper, koji je sve dotad vodio film primarno kao socijalnu dramu, ne staje na istome mjestu gdje i Cimino. Nije mu dovoljno ispričati priču o braći iz radničke klase koji ne mogu ne postati žrtve okolnosti izvan svojeg utjecaja – jedan usprkos svoj svojoj toleranciji i pristajanju na prihvaćanje udaraca koje mu život donosi, drugi usprkos svoj svojoj neusklađenosti i sklonosti zadavanju udaraca. Ono što je u prvom dijelu trajanja bila priča o malim ljudima koje industrija – bilo teška i čelična, bilo ratna – prožvače i ispljune bez naročite samilosti, u drugom dijelu prerasta u, kažem, film osvete.

 

Ali ne osvete sustavu, stvarnom negativcu koji je još prije početka filma oduzeo Rodneyju budućnost, a do sredine ubio nadu i Russellu: ”Čelična pravda” ne usuđuje se do te mjere zaći u anarhizam. Ne, negativac kojeg film doslovce od uvodne scene nameće kao antagonista potječe s posve drugog kraja spektra zla – s kraja dosad uobičajenog u američkoj gotici, podvrsti horrora posvećenoj mračnim atavizmima koji još opstaju u SAD-u.

 

Harlan DeGroat vjerojatno je najgori lik kojeg je Harrelson tumačio u karijeri ne baš lišenoj potretiranja negativaca. Potpuno sadistički nastrojen, on je diler droge i organizator borbi u koje je zabasao Rodney.

 

On je, istovremeno, pripadnik famoznih incestuoznih brđana koji se drže zajedno do te mjere da snage reda i zakona o njima imaju informacije tek iz druge ruke: ovako shvaćeni, oni su sličniji negativcima iz, recimo, filma strave ”Brda imaju oči” Wesa Cravena nego stvarnim današnjim stanovnicima Apalača. (Vrijedi zapaziti da se u stvarnosti radi o malenoj indijanskoj zajednici od jedva dvije tisuće stanovnika koja je zadržala izvjestan identitet kroz stoljeća postkolonijalnih miješanja: pripadnici nacije Ramapough Lenape tužili su producente zbog ovako negativnog prikaza u filmu.)

Sprežući socijalnu dramu s tropima horrora i, u konačnici, vesterna, “Čelična pravda” pronalazi vlastiti put prema žanru posvećenom atavizmima koji opstaju u SAD-u – američkoj gotici

 

”Čelična pravda” možda zaista postaje čudna smjesa socijalnog komentara i čistog horrora u trenutku kada Russell Baze preuzima pravdu u svoje ruke i odluči se na suočavanje s DeGroatom, ali prava snaga filma potječe iz žanra koji je u stanju upiti ova dva: vesterna.

 

Naime, partner s kojim je Lena zatrudnjela i tako Russellu oduzela budućnost mjesni je šerif, inače solidan i pošten čovjek koji shvaća do koje mjere novonastala situacija Russellu teško pada. “Nema vatre, nema plamena”, prizna mu Whitaker kao šerif Barnes prirodu njihove veze.

 

Cooper tu izvlači dvojaku poantu. Nema ničega što Russell tu može učiniti da bi se izvukao iz bezdana u kojem se našao ondje, na nadvožnjaku: šerif je do te mjere postiđen situacijom s Lenom i tragedijom koja je snašla Rodneyja da svoj odnos prema Russellu prvenstveno doživljava kroz tu osobnu prizmu.

 

No to ujedno znači i da kad Rodney napokon uzme DeGroata na nišan svoje puške za jelene, šerif ga neće imati snage u tome spriječiti ni riječima, a ni metkom: premda nije imao snage ustrijeliti pravog jelena kad je mogao, Rodney će naći u sebi snage da ustrijeli DeGroata – i tako se suočiti s dotad nijekanom neminovnošću svoje sudbine u crnilu koje ga s krajem filma potpuno oblijeva.

 

Kao priča o nehotičnim zločinima koji se okajavaju robijanjem i hotimičnim umorstvima koja se mogu okajati samo duboko u sebi, ”Čelična pravda” uza sva svoja žanrovska meandriranja uspijeva pronaći put do samog crnog srca američke gotike.

    •  Preveliki da propadnu
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Exsultate justi
    •  Sila se nudi
    •  Za Lisu
    •  Exsultate justi
    •  Uzurpiranje revolucije
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Važno je imati žicu
    •  Grimizna glina

> Svi tekstovi ovog autora