Krleža i Makedonija

Hrvatsko-makedonski odnosi, povijesni, književni, jezični i kulturni dodiri potječu još iz vremena solunske braće, od kojih baštinimo i nasljeđujemo zajedničku ćirilometodsku tradiciju. I, bez obzira na to što je “legenda o svetome Ćirilu i Metodu napisana post mortem apostolorum i što nosi u sebi sve elemente najtipičnije propagandističke improvizacije da bude Rim sit i glagoljaška koza cijela s jedne strane, a da se Grci ne dosjete s druge” (Krleža: Panorama pogleda, pojava i pojmova, priredio Anđelko Malinar, NIŠRO Sarajevo-Zagreb 1975., str. 583.) – pismo glagoljica početak je naše pismenosti i duhovne pripadnosti srednjovjekovnoj Evropi.

 

Glagoljica i glagoljaši, stiješteni između latinista i grecizma, u borbi za primat između Bizanta i Rima, odigrali su odlučujuću ulogu u jačanju i konstituiranju “južnoslavljanske jezične i etničke svijesti”.

 

Makedonci svake godine 24. svibnja obilježavaju i slave kao Dan sveslavenskih prosvjetitelja. A u crkvenoj i kulturnoj povijesti Hrvata utjecaj Ćirila i Metoda bio je dvojak: oni svojim misionarstvom i pismenima ne samo što su širili kršćanstvo nego su položili temelje nacionalnom jeziku i književnosti. Štoviše, solunska braća, po uvjerenju hrvatskih glagoljaša (izraženom u Mavrovu brevijaru) najzaslužnija su što vse knigi hrvatski tlmačiše (Kulturni radnik, časopis za društvena i kulturna pitanja, Zagreb, 5/1985., str. 58. Posebno vidi: tematski blok s tekstovima Andre Mohorovičića, Eduarda Hercigonje i Bože Rudeža, posvećen tisuću i stotoj obljetnici Metodijeve smrti.).

Pismo glagoljica početak je naše pismenosti i duhovne pripadnosti srednjovjekovnoj Evropi. Glagoljica i glagoljaši, stiješteni između latinista i grecizma, u borbi za primat između Bizanta i Rima, odigrali su odlučujuću ulogu u jačanju i konstituiranju “južnoslavljanske jezične i etničke svijesti”

 

Njihovi učenici, krajem IX. stoljeća, Kliment i Naum, kao što je poznato, na Ohridu osnivaju čuvenu Ohridsku književnu školu. Na tisuće učenika te škole također je širilo (mimo sveta tri pisma: hebrejskoga, grčkoga i latinskoga!) glagoljašku pismenost i kulturu ne samo po Makedoniji i Bugarskoj nego i po hrvatskim krajevima.

 

A koliko je ćirilometodska baština inspirirala i pridonosila emancipaciji makedonske nacionalne svijesti, razabire se iz riječi Vatroslava Jagića, izgovorenih 1922., a posvećenih Klimentu Ohridskom: “On je shvatio zadaću, tako da napiše jezikom lako razumljivim i prostim načinom izlaganja… Bit će dosta velike njegove zasluge već u tome što je slavenski narod Makedonije njegovom brigom znatno odskočio u kulturi te se ne samo etničkim osobinama, već pitomošću, odvojio od istočnih oblasti bugarske države, gdje je u ono doba još bilo mnogo neslavenskoga u prvobitnom značenju bugarskog naselja.” (Blagoja Jovanovski: Hrvatsko-makedonski odnosi kroz stoljeća, izd. Zajednica Makedonaca u RH, Zagreb-Osijek, 2002., str. 15.).

 

U XIX. stoljeću za proširenje hrvatsko-makedonskih književnih i kulturnih dodira najzaslužniji je đakovački biskup, prosvjetitelj i mecena – Josip Juraj Strossmayer, koji, kao zagovornik “narodnog jedinstva”, u glagoljskom pismu vidi “zlatni most između Istoka i Zapada”.

 

U XX. stoljeću boljoj i svestranijoj makedonsko-hrvatskoj suradnji pridonosili su mnogi Makedonci na polju umjetnosti, kulture i znanosti, koji su djelovali u Hrvatskoj, i obratno: hrvatski kulturni stvaratelji (istraživači i putopisci, povjesničari i makedonisti, pjesnici i književnici, glazbenici i kazalištarci…), koji su kraće ili dulje vrijeme svog životnoga i radnog vijeka proveli u Makedoniji.

 

Sve je to Krleži bilo veoma blisko i dobro znano. Međutim, Krležin senzibilitet i naklonost, njegov polivalentni i multidisciplinarni interes za makedonsku povijest i kulturu, njegove književne i prijateljske veze s vodećim makedonskim intelektualcima i društveno-političkim protagonistima, ad personam i ad institutionem, makedonske teme i motivi u Krležinoj literaturi, čine posebno poglavlje hrvatsko-makedonskih odnosa i veza.

 

U obljetničkoj prigodi, u najkraće i kronološkim redom, podsjetimo se na te najznačajnije susrete i lajtmotive.

Makedonci svake godine 24. svibnja obilježavaju i slave kao Dan sveslavenskih prosvjetitelja. A u crkvenoj i kulturnoj povijesti Hrvata utjecaj Ćirila i Metoda bio je dvojak: oni svojim misionarstvom i pismenima ne samo što su širili kršćanstvo nego su položili temelje nacionalnom jeziku i književnosti. Štoviše, solunska braća, po uvjerenju hrvatskih glagoljaša (izraženom u Mavrovu brevijaru) najzaslužnija su što vse knigi hrvatski tlmačiše

 

Prvi put Krleža je u Skoplju 1913., i tada je “prilično duboko gledao smrti u oči”. Tu se zatekao kao bjegunac iz Ludoviceuma, bez identiteta i dokumenata, osumnjičen da je “austrijska špijunčina”. “Sa mnom to je bilo ovako – kazuje Krleža pjesniku Anti Popovskom – idete kao dobrovoljac, u Skoplje 1913. da se borite na strani srpske vojske, baš u vrijeme Bregalničke bitke. I u hotelu drugog dana dokazujete srpskim oficirima da tamo nitko ne zna srpski i čudite se kad vas sutradan uhapse (…).

 

Kao dobrovoljac stoprocentno oduševljeni, dokazujete im da tu zapravo nitko ne govori srpski i da je ovdje jezik i narod koji nije srpski i, prema tome, što mi radimo ovdje. (potc. B. R.) Oficiri, dabome, gledaju jednog majmuna i jave to načelstvu, dolaze žandari i hapse čovjeka.” (Enes Čengić: S Krležom iz dana u dan (1975. – 1977.), Ples na vulkanima, Globus, Zagreb, 1985., str. 273.). Jagić i Krleža, različitim povodima, kad se pažljivije analizira, zapravo govore o istome: o makedonskoj autohtonosti!

 

Nema dvojbe da su Balkanski ratovi trajno odredili sudbinu Makedonije, podijelivši je na bugarski, srpski i grčki dio, a Bregalnička bitka finale je tog ratnog obračuna među zemljama pobjednicama. Za Krležu i cijelu njegovu generaciju, Bregalnička bitka značila je “sudbonosni slom južnoslavenskih narodnih ideala”. “U dimu i požaru Bregalničke bitke mi smo naučili da je cinički makijavelizam malih balkanskih dinastija stvarnost, a partitura Lisinskoga ilirske fantazmagorije, đakovačka idila ili nostalgija za Prizrenom – da su pusta retorika… Bregalnica samo je posljedica proklete državotvorne logike, jer kad se bilo kakva plemenita misao pretvori u državnu politiku, ona se ostvaruje topovima i bajunetama”. (Miroslav Krleža: Zastave, knjiga 2, Jubilarno izdanje, Sarajevo 1976., str. 246.).

 

Na tome tragu, propasti svih mladenačkih ideala i oslobodilačkih zanosa, Kamilo Emerički, glavni lik Krležinih Zastava, rezignirano će, regnikolarcu i ratnom profiteru Amadeu Bogoljubu Trupcu, čiji je životni ideal “otvoriti kartašnicu na Margitszigetu” – izložiti turobnu i mračnu sliku ondašnjeg svijeta i konstelacija snaga: “Ta, uzmite, molim vas, na primjer, sve narode u Austriji, sve narode na Dunavu, na Karpatima, na Balkanu, s onu stranu Karpata, od Finske do Estonije, pa sve do Albanije, do Arnautluka, po čitavoj Evropi, sve zajedno primitivna glupa sinagoga, svi larmaju, svi se nadvikuju istim frazama o tradiciji, o rasi, o poslanstvima, o narodnoj duši, svi imaju svoje narodne genije i svoje tambure i gusle i poeziju i historiju i barjake, a ovo naše današnje bezidejno brbljanje o Kosovu, o caru Lazaru, o Meštroviću, o Vidovdanskom Hramu, o belim orlovima, o ikonostasima, o kraljevima, sve mi izgleda, oprostite, nedostojno zdrave pameti, prosto bezidejno, glupo, dosadno, da, upravo izazovno dosadno, bespredmetno, da, više od toga, slaboumno, a pogotovo danas, suočeno s makedonskim događajima…” (Isto, str. 251. i posebno poglavlja: “Večera kod starog Kamaratha”, “Zbogom mladosti”, “Zov carske trube”.).

Krležin senzibilitet i naklonost, njegov polivalentni i multidisciplinarni interes za makedonsku povijest i kulturu, njegove književne i prijateljske veze s vodećim makedonskim intelektualcima i društveno-političkim protagonistima, ad personam i ad institutionem, makedonske teme i motivi u Krležinoj literaturi, čine posebno poglavlje hrvatsko-makedonskih odnosa i veza

 

O Krležinu drugom posjetu Makedoniji 1937. godine Stanko Lasić u knjizi Krleža – Kronologija života i rada bilježi: “Sedam dana nakon osječke premijere Krleža je stigao u Skoplje. I tu se pripremala premijera drame U logoru. Krleža je prisustvovao nekim probama, razgledavao grad. Želio je prisustvovati glasovitim borbama gusana u ciganskoj mali.

 

Ali borbu nije vidio jer je znameniti gusan Megdandži – Musa bio obolio. Dok su on i prijatelj čekali na meč, Krležu je zainteresirala jedna ciganska ikona. Primitivnost tog crteža toliko je zainteresirala g. Krležu, da je zaželeo da dobije jedan takav. Durmiš mu je to obećao i ispunio obećanje. (Ljub. M. Dobričanin, Sa g. Miroslavom Krležom po Skoplju, Pravda, 11588, 25. I. 1937., str. 6).

 

Drama je imala veliki uspjeh, kazalište je bilo dupkom puno. Ali valja istaći da je predstava izazvala kod publike oduševljenje, koje je raslo naporedo sa rastenjem napetosti i zbivanja u komadu… (Kad je pala zavjesa, oduševljenju nije bilo kraja), ali se Krleža nije pojavio na bini. (Ljubomir M. Dobričanin, Veliki uspjeh premijere komada U logoru od g. Miroslava Krleže u Skoplju, Pravda, 11586, 23. I. 1937., str. 10.)” (Stanko Lasić: Krleža – Kronologija života i rada, GZH, Zagreb 1982., str. 263-264. ).

 

U pismu Beli Krleža piše: “Ovdje tu predstavu smatraju najboljom skopskom predstavom (od početka svijeta), a uspjeh kao premijerni uspjeh najvećim skopskim uspjehom. Provale temperamenata i vikanja, upravo urlanja, bilo je gotovo više nego u Osijeku”. (Katalog NSK, iz ostavštine Miroslava Krleže, Zagreb 2003., Pismo Beli iz Skoplja 1937. (1440).).

 

Godine 1950. Krleža je zaokupljen monumentalnom Izložbom srednjovjekovne umjetnosti naroda Jugoslavije, održanoj u Parizu, s Krležinim predgovorom u katalogu. Nadzirao je i pripremne radove u kojima je sudjelovalo stotinjak likovnih stručnjaka. Osim predgovora katalogu napisao je i esej Povodom izložbe jugoslavenskog srednjovjekovnog slikarstva u Parizu, s namjerom da bude “ductus generalis pariške izložbe”, a objavio ga je u Republici (1950., br. 6).

30. siječnja 1968. Krleža piše “prijateljski, u četiri oka (diskretno)” Blaži Koneskom da bi bilo dobro da se “konzultira s drugovima Crvenkovskim i Minčevim” te da se “Opća enciklopedija (u šest svezaka) štampa kao makedonska opća enciklopedija na makedonskom jeziku”

 

Zamišljen kao plaidoyer pro domo, pred Evropom, pruža obilje kulturno-povijesnih podataka za razdoblje od XIII. do XVI. stoljeća, kada su nastale izložene umjetnine. Posebnu pozornost Krleža posvećuje makedonskoj umjetnosti: freskama iz Fundusa Sv. Sofije, Ohrid i Sv. Pantelejmona (Nerezi), ikonama i ikonostasima, nakon čega je makedonska srednjovjekovna umjetnost, u punom sjaju, dočekala međunarodnu afirmaciju.

 

Krleža piše: “Tajna ovih slikara leži u tome što ljepota njihova djela i nije drugo do halucinantan doživljaj, vidovit i uvijek podjednako sugestivno neposredan upravo u onim temama koje bez njihova subjektivno nadarenog tumačenja ne bi nama danas značile mnogo, jer ne vjerujemo u istinitost biblijskih objavljenja niti smo uvjereni da je sveti Luka otac svetoga crkvenog slikarstva. Te svete slike žive su i dobre zato jer su žive, a ne zato jer su svete. One su dobre jer više nisu svete nego ljudske, i jer je čovjek koji ih je slikao prevladao u njima ono hijeratično što je bilo kanonizirano…

 

Njihova tamnoljubičasta, smaragdnozelena, pastelnozelenkasta, ultramarinska, skrletna, zlatna, pastelnoplava i cinober-paleta tajna je ovih majstora te su uspjeli da prošire škrtu i ubogu paletu Duecenta i da postignu na nekim svojim kompozicijama čistu baroknu setečentističku i najkasniju, impresionističku rasvjetu. Neke od tih slika mogao bi danas da crno-bijelo i pastozno naslika Braque, zeleno van Gogh ili bilo koji kasniji s programatskim akcentom razbarušeni pojedinac iz fovističke pariske dekadentne škole.” (Miroslav Krleža: Likovne studije, “Srpska i makedonska freska” Jubilarno izdanje, NIŠRO Oslobođenje, str. 32. i 33.).

 

Već smo u uvodu istaknuli s koliko se entuzijazma Krleža prihvatio posla na izradi Enciklopedije, okupivši najbolje stručnjake, znanstvenike, intelektualce i leksikografe. Želeći, i pariškom izložbom i Enciklopedijom, “pokazati svijetu da su Južni Slaveni još davno postojali kao vrijedan i sastavni dio evropske kulture”. (Priručnik Leksikografskoga zavoda (interno), JAZU, 1952., str. 12.).

 

U tom kapitalnom kulturnom projektu Krleža je zaokupljen idejom kako Enciklopediju objaviti kao posebna izdanja na slovenskom i makedonskom jeziku, te na srpskom i u ćiriličnoj verziji. Stoga 30. siječnja 1968. Krleža piše “prijateljski, u četiri oka (diskretno)” Blaži Koneskom da bi bilo dobro da se “konzultira s drugovima Crvenkovskim i Minčevim” te da se “Opća enciklopedija (u šest svezaka) štampa kao makedonska opća enciklopedija na makedonskom jeziku”.

 

U istom pismu Krleža sugerira da bi “u tom slučaju Makedonska redakcija trebala da vodi kontrolu nad prevođenjem tekstova, a inicijativu za taj posao mogla bi preuzeti Makedonska Akademija…. Copyright Leksikografskog zavoda neće biti u pitanju”.

 

Sličnu korespondenciju, per analogiam macedonicam, o enciklopedijskim izdanjima na makedonskom jeziku Krleža je već ranije upućivao Lazaru Koliševskom, Haralampiju Palenakoviću i Koli Čašuli. (Enes Čengić: Krleža, post mortem 2, Svjetlost, Sarajevo, 1990., str. 108. – 122.). A sve to radi temeljitoga i cjelovitog predstavljanja i boljeg poznavanja Makedonije.

 

Godine 1960. Krleža je ponovno u Skoplju, sada kao direktor Leksikografskog zavoda. Formalni povod za posjet trebao je biti razgovor s makedonskom redakcijom Enciklopedije, ali prave motive i razloge Krležina dolaska u Makedoniju objašnjava Kole Čašule u pismu Enesu Čengiću: “Odmah po njegovu dolasku u Skoplje, susreo sam se s Krležom, te smo se dogovorili da se on sastane s redakcijom i najistaknutijim suradnicima časopisa Razgledi. Dogovorili smo se, kako ne bi izazvali neka reagiranja, da se susret održi u mom stanu. Tako je i bilo…

 

Na početku razgovora Krleža je postavljao pitanja, svakome pojedinačno: Pitao ga je tko je, što je napisao, objavio i sl., a radio je to tako metodično da sam bio iznenađen, jer su to bili pretežno mladi ljudi. Zatim smo razgovarali o makedonskom modernizmu, koji se po mnogo čemu razlikovao od modernizma u drugim sredinama, upravo zato što je to bio i zahtjev za demokratizacijom, ka oslobođenju od dotadašnjih stega koje su kod nas u Makedoniji imale parohijalne metode.

”Krleža ne bi bio ono što je bio, njegova ljubav i zanimanje za Makedoniju ne bi bili to što su bili da nije proputovao i razgledao… Ponosim se prijateljstvom koje me je s njim povezivalo, što mi je njegov dom bio otvoren, kao i njemu moj, što je poznavao moju obitelj, moju djecu i što je veoma često, kad mi je to bilo potrebno ili teško, nalazio riječi podrške i okrepe. Razumijevanje i savjet”

 

I uza sve pokušaje zvaničnika da Krležinu posjetu daju što zvaničniji karakter, on je nastojao susretima s nama, razgovorima, šetnjom kroz Skoplje, pridodati karakter podrške našim stremljenjima. I to je odmah dalo odjeka.

 

Sasvim razumljivo posjet nije mogao proći bez obilaska Ohrida, putovanja kroz Makedoniju i sl. Krleža ne bi bio ono što je bio, njegova ljubav i zanimanje za Makedoniju ne bi bili to što su bili da nije proputovao i razgledao…

 

Ponosim se prijateljstvom koje me je s njim povezivalo, što mi je njegov dom bio otvoren, kao i njemu moj, što je poznavao moju obitelj, moju djecu i što je veoma često, kad mi je to bilo potrebno ili teško, nalazio riječi podrške i okrepe. Razumijevanje i savjet.

 

Ali, nezaboravno ostaje, ne samo za mene, već razgledašima, podrška koju nam je on dao tokom njegova posjeta 1960.” (Isto, str. 120., 121. i 122.).

 

Kole Čašule Krležu je doista držao svojim učiteljem i bio mu je zahvalan, jer, kako kaže, “on nas je naučio kako ostati uspravan, kako se izboriti za svoje mišljenje”!

 

O tom, trećem boravku u Makedoniji Krleža je napisao i putopisnu bilješku, koja je, kao i mnogi drugi njegovi zapisi, nažalost, ostala samo kao podsjetnik za veće studije i eseje, za nešto čime se valjalo naknadno pozabaviti i čemu se tek trebalo posvetiti. Bilješku je naslovio Viaggio in Pelagonia, 30. IV–1.V, 2.V i tako umjetnički ovjekovječio svoje makedonske putopisne impresije: “U sivoj kopreni kiše, serpentine, preko Resena i evo nas u Ohridu sa turskim doksatima od hartije. To su gradovi koji imaju svoj Bit Pazar, Cigansku Mahalu, Kuršumli – han, Bezistan, Daut Pašin hamam, džamije i tvrđave, zapravo kulise.

 

Hotel Palace ohridski kao simbol vremena. Le Corbusier sa Serafimima i Kolone, stolično metalne, od aluminija i vranjcina koji slave sreću i praznik 1. Maja. Melasa, svjetiljke od žive, rasvjeta od keja noću, a tu je ona mramorna villa o kojoj su sanjala pokoljenja. U toj mramornoj villi kao u Kranjčevićevoj poemi meni je hladno. Drugog jutra i šetnje Ohridom. Svetosavlje, Sveti Kliment, Klimentov grad sa rascvjetalim jabukama, ženevsko jezero…

“Krleža ostaje u našoj svijesti kao autor najsugestivnije književne riječi koju su poznavali južnoslavenski narodi otkad se riječ bilježi. Bio je Volter našeg vremena. Bio je višetomni kroničar svete i proklete Ilirije, bio je pisac pronicljivog uma i neimar asocijativnih pohoda golih, gladnih i bosih slavenskih putnika koji nošeni životnim elanom pješače i krstare od Samojeda i onkraj sibirskih tajgi do Splita i Ohrida…”

 

Gličica u snijegu, Sunce na brdu, deset vjekova sunca! Klimentove godine nije teško upamtiti, došao je one 886, a umro 916. Od ovog punkta do Moravije i Kijeva širio je Bizantovu i svoju moć i autokratsku viziju slavenskog govora i pisma. Galičica 2287 i Ovozemski Mokre i Drimkol i Jablanica sve oko 2200 u snijegu. Poslije podne preko Peštana do Sv. Nauma prvomajski izlet na izvor Crnog Drima…. Preko Struge i Velešta via Skopje…” (Isto, str. 109. i 110. ).

 

Nakon svega čini se da i danas stoji vrijednosni sud o Krležinoj umjetničkoj imaginaciji i njegovoj estetici, koji je izrekao Milan Đurčinov 1973.: “Traženjem i iznalaženjem pravih suodnosa, sintezom umjetnički uzbudljivoga i ljudski osebujnoga, estetski produktivnoga i progresivnoga u odnosu na ideju koja ga prožima, nepomirljivim pledoajeom za ljepotu ovozemaljsku i ljudsku, maksimalno ispunjenu životnim intenzitetima i vrelim, nesagorivim istinama, onim koje je ponekad neuputno izgovoriti, neoportuno izreći, Krleža se na vidiku naših današnjih i sutrašnjih zadataka i pregnuća ocrtava kao jedinstvena ličnost našeg podneblja, najplemenitijih uporišta i nadahnjujuće vidovitosti.” (Milan Đurčinov: Suvremeni smisao Krležinih estetičkih upitnika, Okrugli sto Odjeka, Krleža u školi, izd. Zavoda za izdavanje udžbenika, Sarajevo, 1973. Preuzeto iz Zbornika Miroslav Krleža, JAZU Zagreb, 1975, str. 105.).

 

A da je hrvatski književnik Miroslav Krleža bio i ostao Voltaire naših prostora i osvjedočeni prijatelj Makedonije, potvrđuju i riječi Gane Todorovskog na predstavljanju Krležinih knjiga na makedonskom jeziku u Skopju 1983.

 

“Krleža ostaje u našoj svijesti kao autor najsugestivnije književne riječi koju su poznavali južnoslavenski narodi otkad se riječ bilježi. Bio je Volter našeg vremena. Bio je višetomni kroničar svete i proklete Ilirije, bio je pisac pronicljivog uma i neimar asocijativnih pohoda golih, gladnih i bosih slavenskih putnika koji nošeni životnim elanom pješače i krstare od Samojeda i onkraj sibirskih tajgi do Splita i Ohrida, bio je pisac koji je dao svojevrsni pečat umjetnosti Titove Jugoslavije, književnik koji je zagovarao i pretvarao u djelo ideju vječne ljepote i apsolutne istine… Bio je i ostao veliki prijatelj Makedonije i makedonske kulture!” (Gane Todorovski: Neodložni ljubopitstva, Misla, Skopje 1987, str. 243. ).

 

(Uredništvo Autografa u ovom posljednjem nastavku feljtona fusnote objavljuje u sklopu glavnog teksta kako bi čitanje feljtona bilo lakše za naše čitateljstvo).

 

ZAVRŠETAK.

    •  In memoriam: Veljko Bulajić
    •  Na Balkanu je lakše ući u rat nego postići mir
    •  Časni čovjek hadži Salim Šabić
    •  Kaptol ga nije volio
    •  Otvoreno pismo muftiji Azizu ef. Hasanoviću
    •  In memoriam Boško Zatezalo
    •  Krleža i hrvatsko iskustvo
    •  Krležini europski horizonti

> Svi tekstovi ovog autora