autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Krleža i hrvatsko iskustvo

AUTOR: Božo Rudež / 24.04.2014.

Miroslav KrležaKada je pak riječ o hrvatskim duhovnim horizontima, onda se može kazati da hrvatska kultura, od svojih davnih početaka, ne poznaje književnu riječ koja je tako moćno utjecala na njezin život, na njenu sudbinu, kao što utječe riječ Miroslava Krleže. Njezin plodonosni utjecaj odrazio se jednakim intenzitetom na hrvatsku književnost i onda kada je ta riječ prokazivala naše slabosti, rušila lažne idole, rastakala mitove i iluzije. I onda kada je ta riječ svojom žestinom i sugestivnom snagom otvarala perspektive i gradila mostove prema budućnosti. Zato je naraštajima Krležina riječ bila i ostajala jedini svjetionik, kriterij i kompas, naročito u vremenima pomrčina, sumnji i kriza. Nakon Krleže, doista, u hrvatskoj književnoj republici ništa ne ostaje ondje gdje je prije bilo.

 

Sve o čemu i o komu je Krleža pisao i govorio u svojim polemikama, kritikama, razgovorima i dnevnim zapisima, od Pijane novembarske noći (1918.) do posljednjeg teksta iz 1981., sve njegove slutnje i dijagnoze, lucidne prosudbe i poruke – i danas su podjednako aktualne, štoviše, veoma bliske i prepoznatljive novim naraštajima čitatelja.

 

Od one “da je došlo vrijeme da se spali i uništi i razbije laž hrvatske književnosti” (1919.); da “Evropa za nas ionako već ima pripremljen štrik” (1933.); strahujući od toga hoće li ga progutati endehazijski mrak (1941. – 1945.); jer, u konačnici i trajnom obračunu vlasti s intelektualcima i ljudima duha – piscu je “svejedno od koga će stradati: od Dide ili Đide”; uz opomenu šezdesetosmašima “da će i oni jednoga dana doživjeti ostvarenje svojih ideala”; a proljećarima “da među Hrvatima nije zahvalno svjedočiti istinu” (1971.); dok je svima ostalima, na odlasku 1980., poručio: “Tito je učinio za položaj Hrvata više nego itko ikada u njihovoj povijesti. U nekoj ne znam koliko dalekoj budućnosti, doći će vrijeme kada će biti objektivno valoriziran i kada će mu se priznati velike zasluge.”

Sve o čemu i o komu je Krleža pisao i govorio u svojim polemikama, kritikama, razgovorima i dnevnim zapisima, od Pijane novembarske noći (1918.) do posljednjeg teksta iz 1981., sve njegove slutnje i dijagnoze, lucidne prosudbe i poruke – i danas su podjednako aktualne, štoviše, veoma bliske i prepoznatljive novim naraštajima čitatelja

 

Da je Krleža danas u prilici sagledati “turobno stanje kulturnih, društvenih i političkih fakata” u Hrvatskoj i svijetu, vjerojatno bi ponovio, po tko zna koji put: “Glupost je svemirska sila.” A možda bi, s tridesetgodišnje distance i dodao: Glupost i svemir su doista beskonačni. Ali za ovo drugo više nisam siguran!

 

Čengićevi dnevni zapisi, kronika jedne epohe S Krležom iz dana u dan autentična su svjedočanstva jednoga književnika, njegova burnog života, enciklopedista i angažiranog intelektualca o najznačajnijim pojavama, događajima i ličnostima XX. vijeka. S velikom erudicijom i slobodom iskaza u knjigama se autentično očituju Krležina intima, emotivnost, artističke sklonosti, intuicija i refleksija, ljudi i događaji, a također i niz iskaza o nepoznatim ili manje poznatim privatno-biografskim činjenicama. Čengić je, suradnički i urednički, družeći se i prijateljujući s Krležom, uspio zabilježiti sve njegove misli, meditacije i nedoumice, monologe i dijaloge, iz širokog registra umjetničkih, kulturnih, društvenih i političkih tema.

 

Jedno je sigurno: Nitko se, prije i poslije Krleže, nije tako strasno i s takvim stilom uhvatio u koštac s našim fatalnim nesporazumima i razdorima, palanačkim mentalitetima, tromostima duha i mitovima. Svaka stranica ove knjige izraz je i glas intelektualne i moralne savjesti, koja tako nedostaje danas i ovdje.

 

Pred nama je opet erudit i polihistor Krleža, sa svim svojim senzibilitetima i otvorenim ranama, mudrošću i lucidnošću, prokletstvima i protuslovljima, preokupacijama i artističkim sklonostima. Iz dana u dan svjedočimo Krležinim monolozima i dijalozima, sa živima i mrtvima, ponovno smo s Krležinom literaturom i Krležinom epohom. I ovi dnevnički zapisi pokazuju da sve ljubavi i mržnje Krležijane plamte prekogrobno.

 

Hrvatska je bila Krležina sudbina, a on je bio njezin usud. Ali nikada nije bilo dobro, nikada nije bilo preporučljivo Krležu voljeti javno. Jer, kako ističe Mladen Kuzmanović, predstavljajući šesterosveščanu Krležologiju:

“Krležijanstvo je bilo mnogo više od izbora pisca, ono je bilo izbor svijeta. Ponekad je značilo i izbor smrti i umiranja, a uvijek je svjedočilo stil, ukus i pogled na svijet. Krleža je Hrvatsku volio bez stida, bez iluzija, bez uljepšavanja, krastavu, gladnu, nepismenu i provincijalnu, obožavao ju je nemilosrdno i bez praštanja (prašta se naime samo djeci i slaboumnicima) i to mu Hrvati tu i takvu njegovu ljubav hrvatske stvarnosti, hrvatske istine, nikada nisu oprostili.”

Da je Krleža danas u prilici sagledati “turobno stanje kulturnih, društvenih i političkih fakata” u Hrvatskoj i svijetu, vjerojatno bi ponovio, po tko zna koji put: “Glupost je svemirska sila.” A možda bi, s tridesetgodišnje distance i dodao: Glupost i svemir su doista beskonačni. Ali za ovo drugo više nisam siguran!

 

Pa, ako bismo razdoblje od prvih Krležinih javnih nastupa s početka XX. vijeka do njegove smrti, u dijaloško-polemičkom smislu, mogli svrstati pod Moj obračun s njima, onda bismo sve ono što se događa s Krležinim imenom i djelom od njegove smrti do danas po crti hrvatske prosvjetne, kulturne i državne vlasti – mogli nazvati Njihov obračun s njim.

 

A sve je počelo ceremonijom pokopa na zagrebačkom groblju Mirogoj, gdje mu je priređen “državnički sprovod uz počasne plotune i vojne počasti, govore najviših partijskih i državnih funkcionera”. Bože, kakva li paradoksa i ironije sudbine: zakletog antimilitarista i velikana pera na posljednji počinak ispraćaju počasni plotuni. Čast i dostojanstvo kulturne Hrvatske tada je spasio pjesnik Jure Kaštelan koji se od Krleže oprostio riječima: “Veliki brate, svih nas koji držimo pero u ruci, stojim pred vama u nekoj čvrstoj vjeri da vi niste mrtvi. To uvjerenje nije privid. Vi ste sugestivnom snagom pjesničke riječi prevladali granice vremena i prostora i uspostavili razgovor mrtvih i živih i onih budućih.”

 

Sljedećih deset godina pisalo se i pričalo po zagrebačkim kulturnim krugovima tko je sve i zbog čega provaljivao i krao rukopise iz Krležinih zapečaćenih ormara u Leksikografskom zavodu, kojem je Krleža od osnutka bio glavni ravnatelj i glavni urednik. Krešo Vranešić, Krležin nasljednik i uz Enesa Čengića izvršitelj Krležine Oporuke, navodi da je “ormar, kad su ga došli službeno zapečatiti, u Krležinu uredu bio potpuno prazan, a njegova je gornja ploča čak bila odvaljena pajserom”.

 

Dolaskom HDZ-ove vlasti, od 1990. do 1997. u Hrvatskoj nije tiskana ni jedna Krležina knjiga (!), a saborski zastupnici ultimativno traže da se Leksikografskom zavodu oduzme ime Miroslava Krleže. (!!!) Štoviše, sa znanjem i odobrenjem glavnog ravnatelja Leksikografskog zavoda i glavnog urednika Općeg religijskog leksikona, otisnuta je i imprimirana denuncirajuća, osvetnička i herostratska natuknica KRLEŽA, u kojoj se za toga hrvatskog prvosvećenika književnosti kaže da je “najradikalniji osporavatelj religije” (Apage Satanas!), te da je “Krleža u estetizmu našao nadomjestak za religioznu duhovnost, a u pozitivizmu i evolucionizmu dogmatsko uporište svog svjetonazora, u komunističkoj revoluciji i Partiji potražio je surogat za izgubljenu vjersku zajednicu”.

Jedno je sigurno: Nitko se, prije i poslije Krleže, nije tako strasno i s takvim stilom uhvatio u koštac s našim fatalnim nesporazumima i razdorima, palanačkim mentalitetima, tromostima duha i mitovima. Svaka stranica ove knjige izraz je i glas intelektualne i moralne savjesti, koja tako nedostaje danas i ovdje

 

I ne samo to, pakuje ovaj Religijski leksikon, “da je Krleža pjevao hvalospjeve totalitarnim diktaturama… i da je svojim antireligioznim stavovima snažno obilježio liberalnu građansku i komunističku inteligenciju te neosporno pridonio protukatoličkoj kampanji u komunističkom poraću.”

 

Pravu i iskrenu mjeru hrvatstva Krleža je iskazivao često i na različite načine, a za ovu prigodu citirat ćemo samo jednu Krležinu “propovijed” i jedan Krležin “blagoslov”.

 

“Hrvatstvo nije Jedno Jedinstveno Hrvatstvo kao Takvo, i to je osnovno kod ovog razmatranja. Biskup grof Drašković, koji potpisuje smrtnu osudu Matiji Gupcu, hrvatski je feudalac, a Gubec hrvatski kmet. Nema hrvatstva koje je u stanju da pomiri hrvatskoga kmeta sa hrvatskim grofom. Ja, dakle, hrvatstvo biskupa i grofa Draškovića ne priznajem za svoje hrvatstvo, i takvo feudalno hrvatstvo, stoljećima kulturno jalovo, a politički parazitsko i renegatsko, ja izrazito poričem, što još uvijek ne znači da sam i negator ‘hrvatstva kao takvog’, kao da biskup i grof Drašković ima monopol na svoje biskupsko i grofovsko hrvatstvo, a ja na svoje pučko i narodno nemam.

 

Hrvatstva ‘kao takvog’, hrvatstva an sich, hrvatstva po sebi uopće nema, i bilo bi dobro da se u uvodu ovog razmatranja sporazumijemo o vrijednosti i o smislu nekih pojmova. Ničeg na ovoj planeti ‘kao takvog’ ili ‘po sebi’ nema, pa čak ni naše planete ‘kao takve’ – po sebi same. ‘Po sebi’, ovo naše hrvatstvo ne postoji, jer nije balon da lebdi nad vremenom i nad prostorom, a nije ni Platonska Ideja da bi naše misli o njemu bile tek božanski odraz jednog vrhunaravnog pojma.

 

Hrvatstva u prošlosti bilo je čitav niz, jer ta hrvatstva u neprestanom protjecanju vremena i sama protječu u trajnoj fluktuaciji pojmova i odraza, i, prema tome, protječući, ta su hrvatstva u prelijevanju uvijek druga i druga, jedno na drugo nalik, ali nikad podudarna, u sukcesivnom nizu i sama samo odrazi okolnosti i prilika kroz koje se probijaju.”

“Hrvatstvo nije Jedno Jedinstveno Hrvatstvo kao Takvo, i to je osnovno kod ovog razmatranja. Biskup grof Drašković, koji potpisuje smrtnu osudu Matiji Gupcu, hrvatski je feudalac, a Gubec hrvatski kmet. Nema hrvatstva koje je u stanju da pomiri hrvatskoga kmeta sa hrvatskim grofom. Ja, dakle, hrvatstvo biskupa i grofa Draškovića ne priznajem za svoje hrvatstvo, i takvo feudalno hrvatstvo, stoljećima kulturno jalovo, a politički parazitsko i renegatsko, ja izrazito poričem, što još uvijek ne znači da sam i negator ‘hrvatstva kao takvog’, kao da biskup i grof Drašković ima monopol na svoje biskupsko i grofovsko hrvatstvo, a ja na svoje pučko i narodno nemam…”

 

“I postoji li u našoj historiji lice koje je prošlo svijetom kao simbol hrvatstva, to je bio ovaj ingeniozni dominikanac, Juraj Križanić, koji je petnaest godina jalovo pročamio u Sibiriji, pod ljagom da je Latin, a koji je u Rimu pao u nemilost pod sumnjom da je slavenofil, koji se priklanja šizmi.”

 

Na dvadesetu godišnjicu Krležine smrti, 2001. godine, u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci, u prisutnosti “hrvatskog državnog vrha” i kulturne vlasti, svečano se otvaraju, po Krležinoj Oporuci, na dvadeset godina zapečaćeni sanduci s Krležinim rukopisima, mapama, skicama, pismima i marginalijama. Krešo Vranešić, očevidac, koji je zajedno s Enesom Čengićem, uz službene predstavnike Ministarstva pravosuđa i Ministarstva kulture, spremao i pečatio ostavinsku rukopisnu građu, opet je primijetio da je netko otvarao sanduke i radio inventuru. Preciznije: “Na četrnaest zapečaćenih sanduka nije više bilo ni jednog pečata, nekoliko konopa je pokidano ili presječeno, vijci su odšarafljeni, a poklopci deformirani…” (Čovjek iz Krležine mape, str. 235.)

 

Prije nekoliko godina HAZU, čiji je dugogodišnji potpredsjednik bio Miroslav Krleža, u suradnji s jednom zagrebačkom izdavačkom kućom, pokrenula je projekt Kritičkog izdanja Sabranih djela Miroslava Krleže u šezdeset svezaka. Izišla su samo tri kola (dvadeset i dvije knjige) i stalo se. Muk, nitko ništa ne pita, zašto je i gdje zapelo?! A knjige iz prva tri kola mogu se naći i kupiti samo kod tog izdavača – knjižara, i to povremeno i na hrpi, rasprodaji i akciji pod modernim marketinškim sloganom: “Uzmi 3 – plati 2.”

 

Na tridesetu obljetnicu Krležine smrti, u prosincu 2011., u organizaciji Društva hrvatskih pisaca priređen je znanstveni simpozij na kojem su sudjelovali naši najeminentniji krležolozi, redom sveučilišni profesori, šefovi katedri, akademici, vrsni publicisti i ugledni nakladnici, svi jedinstveni u ocjeni da je “Krležino djelo i danas podjednako aktualno”; da je “Krleža arhitekt nove kulturne paradigme”; da je “Krleža bitna, ako ne i najbitnija karika u nacionalnom književnom i intelektualnom kanonu XX. stoljeća”, ali da mu se, nažalost, “vodeće nacionalne institucije, kako za života tako i postumno, nisu primjereno odužile, štoviše, neke su ga zatajile, neke ga ustrajno niječu, a neke mu, latentno i manifestno, zatiru svaki trag”, izbacujući ga iz hrvatskoga javnog života.

 

U čemu su uglavnom i uspjeli, usprkos nacionalnom anketama jednog zagrebačkog tjednika koje Krležu svrstavaju među “najveće Hrvate i najcjenjenije hrvatske pisce”. Čak je jedan od sudionika simpozija postavio nimalo retoričko pitanje: “U ime čega se i zašto hrvatska ljevica i hrvatska socijaldemokratska misao, ergo, hrvatska Vlast i Država odriču svojih protagonista i velikana: Josipa Broza Tita i Miroslava Krleže?!”

 

Čini se ipak da je Krležinu duhovnu baštinu u toj prigodi najlucidnije rekapitulirao Zdravko Zima, ustvrdivši: “To što su hrvatski narod i hrvatska inteligencija i dalje tako manihejski podijeljeni u odnosu na jednog pisca može značiti samo dvoje: (1) da je u ovom dijelu svijeta vrijeme stalo, fiksirano u mitovima i stoljećima sedimentiranim obmanama ili (2) da je Krležina dimenzioniranost takva da ga Hrvati u svojoj nacionalno i povijesno determiniranoj skučenosti nisu u stanju apsolvirati.”

Prije nekoliko godina HAZU, čiji je dugogodišnji potpredsjednik bio Miroslav Krleža, u suradnji s jednom zagrebačkom izdavačkom kućom, pokrenula je projekt Kritičkog izdanja Sabranih djela Miroslava Krleže u šezdeset svezaka. Izišla su samo tri kola (dvadeset i dvije knjige) i stalo se. Muk, nitko ništa ne pita, zašto je i gdje zapelo?! A knjige iz prva tri kola mogu se naći i kupiti samo kod tog izdavača – knjižara, i to povremeno i na hrpi, rasprodaji i akciji pod modernim marketinškim sloganom: “Uzmi 3 – plati 2”

 

A da je u ovom dijelu svijeta doista za mnoge hrvatske intelektualce vrijeme stalo i da Hrvati još uvijek nisu u stanju apsolvirati Krležine “europske horizonte” (Žmegač) i njegovo značenje za nacionalnu pismenost i kulturu, potvrđuju i aktualne, žučne rasprave o hrvatskom pravopisu, hrvatskom pismu i jeziku, kako bi ga se, održalo “čistim” i pod svaku cijenu sačuvalo od raznih internacionalnih kontaminacija ili, bože te sačuvaj, “istočnih inačica”.

 

O tim hrvatsko-srpskim, srpsko-hrvatskim jezičnim pitanjima Krleža je govorio, a Čengić bilježio: “Hrvatski ili srpski su jedan jezik, koji su Hrvati uvijek nazivali hrvatskim, a Srbi srpskim… otkako pišem, pišem hrvatski, upravo tako kao što svi srpski književnici pišu srpski. (…) držim da jezik nije stvar administrativnog dogovaranja nego je on živa materija koja ne može biti predmetom nekog propisa i zakona. (…) što ne znači da o svemu tome ne bi trebalo progovoriti sa svom naučnom i književno-historijskom nepristranošću.”

 

(…) “Ali, kad smo već kod jezika, sjetih se da mi je Krleža na Brionima pričao o raspravi koju je s Aleksandrom Belićem vodio o nazivu jezika.

 

Kako je Belić inzistirao na nazivu srpskohrvatski, odnosno hrvatskosrpski, na koncu ga je Krleža upitao:

 

– Na kojem vas je jeziku majka odgajala?

– Na srpskom, odgovorio je.

– E, pa mene je moja mati odgajala na hrvatskom, rekao je tad.

 

Kad je Krleži trebao biti dodijeljen Zlatni vijenac Struških večeri poezije neki pjesnici postavili su poznatom profesoru književnosti dr. Haralampiju Polenakoviću pitanje:

 

– Zašto baš Krleži, kakve on veze ima s Makedonijom!

 

Odgovorio im je protupitanjem:

– Jeste li čitali njegove Zastave?

– Nismo.

– E, pa pročitajte ih. U tih ćete pet knjiga naći brojne stranice koje govore o Makedoniji.

 

Dakle, ljudi zapravo ništa ne čitaju.” (Enes Čengić: Krleža, post mortem 2, str. 117.).

Čini se ipak da je Krležinu duhovnu baštinu najlucidnije rekapitulirao Zdravko Zima, ustvrdivši: “To što su hrvatski narod i hrvatska inteligencija i dalje tako manihejski podijeljeni u odnosu na jednog pisca može značiti samo dvoje: (1) da je u ovom dijelu svijeta vrijeme stalo, fiksirano u mitovima i stoljećima sedimentiranim obmanama ili (2) da je Krležina dimenzioniranost takva da ga Hrvati u svojoj nacionalno i povijesno determiniranoj skučenosti nisu u stanju apsolvirati”

 

Zato je od osamostaljenja Hrvatske, dakako, uz izdašnu državnu potporu, tiskano nekoliko razlikovnih rječnika, pravopisa i pravopisnih priručnika koji izluđuju djecu u vrtićima i njihove roditelje, učenike i nastavnike, lektore i korektore, a u medijima (radiju, TV, novinama, časopisima) i izdavačkim kućama uvedeni su “politički komesarijati koji nas štite od istočnih inačica”. Pa zar Krleža nije imao pravo kad je 1956. na redakcijskom kolegiju enciklopedijskih izdanja zagrmio: “Treba vidjeti što je nivo naših intelektualaca. Kad bih ja publikovao 5 % primjedbi na njihove dopise (članke) oni bi svi otišli”!

 

Ali ništa bolje od Krležina misaonog i duhovnog nasljeđa nije se obrela ni Krležina materijalna baština, koja bi nas trajno podsjećala na ovog književnika. Naime, u “sjeni smrti” (1980.), pita Čengić Krležu što će biti s ovim stanom nakon njegova odlaska. Krleža odgovara: “A što se ovoga stana tiče, tolika je masa stanova u historiji koji su razoreni i koji su bili nerazmjerno važniji nego moj i Belin dom. U čudnim našim prilikama, održavanje ovog stana znači veliku investiciju, a takva faktora tko bi to financijski izveo, u mom slučaju teško da ima. Ali ako je nekome stalo da sačuva uspomenu na jednog pjesnika i jednu glumicu koji su tu živjeli tri decenije, neka to načini.”

 

Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja ipak je na prijedlog Sabora i Skupštine Grada Zagreba 1987. formiran Odbor za uređenje Krležina Gvozda u kojem su bili ugledni krležijanci i krležolozi: Jure Kaštelan, Saša Vereš, Andre Mohorovičić, Božidar Gagro, Milivoj Solar, Božidar Rašica, Rade Šerbedžija i Krležini nasljednici Krešimir Vranešić i Enes Čengić, a vodio ga je potpisnik ovih redaka. Odbor je 1990. izradio integralni projekt KRLEŽIANUMA, kulturno-umjetničkog i znanstveno-istraživačkog centra (zgrada, u kojoj su Bela i Miroslav Krleža imali stan, s četiri etaže, ukupne površine 1300 m2 i okolnog perivoja od 5000 m2).

 

Bila su prikupljena i dostatna sredstva za adaptaciju, kanili smo ga svečano otvoriti na Krležin rođendan 7. 7. 1991., ali nova vlast je projekt obustavila, a Odbor raspustila. U međuvremenu je Grad Zagreb (Muzej grada Zagreba) u Krležinu stanu uredio Memorijalni postav Bele i Miroslava Krleže, koji je otvoren dva puta tjedno po dva sata, po dogovoru i unaprijed najavljenom posjetu! U ostatku zgrade na Krležinu Gvozdu 23 stoluju predstavnici nekih multinacionalnih kompanija, a neko vrijeme tu je bilo sjedište pet trgovačkih društava koja, koliko mi je poznato, s kulturom i književnošću nemaju nikakve veze.

 

Književnik Saša Vereš u programskoj knjižici o integralnom uređenju KRLEŽIANUMA zapisao je:

 

Miroslav Krleža HOR“Za ovaj grad i za ovaj narod od posebna je interesa da bude sačuvan Krležin dom na Gvozdu, kuća koja je u mnogočemu i zrcalo Krležine intime. Pisac koji je godinama bio smioni negator svega mračnjačkog, neskladnog, provincijalnog i egoističnog, enciklopedist i snovač koji razlistava naše autentične stjegove, Krleža je tijesno povezan s radničkim pokretom, revolucionar prijemljiv i za Erazmovu riječ… Kuća na Gvozdu bila mu je ne samo ona posljednja luka i posljednja štacija nakon svakojakih seoba već i sigurno utočište, majstorska radionica, hiža u kojoj se osjećao bez ostatka – kod kuće.

 

I dok je za sve Krležine prijatelje ova kuća bila slična svjetioniku u kome velebnik pera i snovač otkriva neslućeno suglasje, za Krležu je ovo mjesto predaha i planiranja, kreiranja i kontemplacije, mjesto neke idealne distance da se sagleda sve dramatičniji svijet… Ono što je Francuzima dom Balzacov, što su za Ruse tako idealno sačuvani Tolstojev dom u Jasnoj poljani, ili pak stan Dostojevskog, Ostrovskog, Majakovskog i još nekih drugih velikana, za nas bi morao biti Krležin dom na Gvozdu, mjesto dinamičke strukture i pozornica permanentnih okupljanja.”

 

No ostavimo po strani memorabilije i sentimentalne uspomene “na jednog pjesnika i jednu glumicu”, možda se ulaskom Hrvatske u EU nađe “faktor” koji će dovršiti ovu “investiciju”, i vratimo se Krležinu književnom opusu.

 

Krleža, stalno je govorio: “Ja nemam djece, knjige su moja djeca; i najviše je što se za jednog pisca može učiniti to je da se njegove knjige štampaju i čitaju.”

 

Enes Čengić, od 1956. godine, kada upoznaje Krležu, i otkada vodi dnevničke zapise, postaje Krležin bliski suradnik, a poslije, kao urednik i izdavač, postaje Krležin prijatelj i osobni tajnik. Čengić je pokretač i urednik 20 svezaka Izabranih djela M. Krleže tiskanih 1973., u povodu osamdesete obljetnice autorova života. Pokretač je Panorame, pogleda, pojava i pojmova u djelu Miroslava Krleže u pet tomova (1975.). Također je pokretač projekta šest knjiga školske lektire pod nazivom “Krleža u školi” (1976./77.).

Krleža me nekako upitno pogledao, kao da se čudi da ja to ne znam, malo zaklimao glavom, i bez razmišljanja odgovorio ”Gospodine moj, Enes Čengić je plemić, da, da, plemić ne samo porijeklom nego i po duhu. Čengići su plemići, koljenovići koji drže do svog dostojanstva, ali boga mi i do dostojanstva drugih. Radi toga je Čengić čovjek moga povjerenja i moj prijatelj

 

Od 1975. do 1988., na Čengićevu inicijativu i u njegovim zalaganjem, objavljena su, najzad, Sabrana djela Miroslava Krleže u 50 svezaka, pa su Krležina djela tiskana i rasprodana u višemilijunskoj nakladi. Nažalost, Krleža za života nije dočekao izlazak svojih Sabranih djela. Samo treće kolo, komplet od 15 knjiga, koje je Čengić donio Krleži na bolnički krevet, tjedan dana prije smrti.

 

Čengić napušta bolnicu, a Krležin liječnik, primarius Ivo Mlinarić pita odlazećeg pisca: “Pa dobro, recite mi, gospodine Krleža, tko je ovaj Enes Čengić u koga imate toliko povjerenja da vas može posjećivati kad god on zatraži?” Krleža me nekako upitno pogledao, kao da se čudi da ja to ne znam, malo zaklimao glavom, i bez razmišljanja odgovorio ”Gospodine moj, Enes Čengić je plemić, da, da, plemić ne samo porijeklom nego i po duhu. Čengići su plemići, koljenovići koji drže do svog dostojanstva, ali boga mi i do dostojanstva drugih. Radi toga je Čengić čovjek moga povjerenja i moj prijatelj.

 

Što hoćete više, ako vam kažem da je onda kad je Krleža kao pisac bio potisnut sa svrhom da se zaboravi i on i njegovo djelo, taj isti Čengić našao snage da uz sve rizike bude urednik mojih Sabranih djela? On je tako u pravi čas uskočio u brod koji je bio zadobio bezbroj rupa i kad mu je prijetilo potonuće. On je taj brod spasio i osposobio za plovidbu. Vi, dragi moj, ne znate što znači za jednog pisca kad se njegovi radovi ne štampaju i ne čitaju. Težak je to osjećaj biti zaboravljen. Ja nikada nisam želio utjehu, ali sam očekivao da se prizna ono što sam zaslužio. To je najbolje shvatio Enes Čengić i ja sam mu zahvalan ne samo kao uredniku nego i čovjeku koji je prema meni nastupio s puno takta i poštovanja, a ja moram priznati da imam tešku narav, u što ste se i sami mogli do sada uvjeriti.”

 

U Zagrebu je za 120. obljetnicu Krležina rođenja jedan krležijanski glumac, entuzijast i fantast, Goran Matović, organizirao Drugi festival Miroslava Krleže pod sloganom: “Zagreb ima Sljeme i ima jednu spiritualnu, artističku planinu. Ta druga planina je Miroslav Krleža.” Festival je smjestio na Krležin Gvozd (kao i 2012.), što se pokazalo sretnim susretištem Krleže, umjetnika i publike. Preko Krleže opet je uspostavljen novi i živi dijalog sa svijetom, i to uz sudjelovanje prvaka hrvatskoga glumišta, teatrologa, redatelja, sineasta i glazbenika, krležijanaca i krležologa.

 

Prve večeri, u režiji Zlatka Svibena s blistavom Brankom Cvitković i glumcima Žarkom Potočnjakom, Franjom Kuharom i Mladenom Vujčićem – izveden je Krležin kolaž Evropa danas: glasovi, pojave, lica, osobe. Cjelina se Krležina eseja Evropa danas (1933.) dopunjala rečenicama iz Glembajevih, Na rubu pameti, iz Zastava i stihovima Balada Petrice Kerempuha. Predstava nas je podsjetila kako je Krleža još davne 1933. u ovom čuvenom eseju radikalno zasjekao u rak-ranu suvremene rascijepljene Evrope; one na vrhu piramide ogrezle u luksuzu i moći i one u podzemlju koja se valja u blatu siromaštva i društvene nepravde.

Nad Festivalom zastor se spustio, a Krleža je ostao ono što je i bio: “Za Hrvate sam od početka bio Srbin i unitarist. Za Srbe frankovac i ustaša, a za ustaše opasan marksist i komunist, za neke marksiste salonski komunist, za klerikalce i vjernike antikrist koga treba pribiti na sramni stup. Za malograđane poslije rata sam kriv da je do svega ovoga došlo, za partijce zato što nisam došao u partizane, za vojnike zato što sam antimilitarist, a za antimilitariste što sam boljševik” (M. Krleža, 1973.)

 

Apokalipsa lažnih vrijednosti i pobunjeni pojedinac u temeljima su njegove ideje književnosti kao radikalne negacije postojećeg svijeta. Krleža je pisac tog fatalnog dvojstva suvremenoga doba, što podjednako vrijedi za naše provincijalne komplekse hrvatske kulture na rubu Evrope kao i za univerzalna pitanja slobode, istine i pravednosti, kako je istaknuo domaćin večeri Žarko Pajić.

 

Za drugu je večer Mani Gotovac, uz tonske zapise i ulomke iz filmova, osmislila umjetnički projekt Gospoda Glembajevi, s naglaskom na trećem činu predstave i sudbini barunice Castelli, Krležina lika “demonske žele”. A ta barunica, “koja se rodila s nevjerojatno mnogo životnog talenta nije samo subjektivno držala da je žensko tijelo važna tema za žensku pamet već je tvrdo i po iskustvu nepokolebljivo znala da od kakva provincijalnog biskupa pa do bezobraznog onog kelnera sva ta gospoda vjeruju i misle da je isključivo tijelo i tjelesno ono što ženu čini ženom…”

 

Treće večeri nastupili su gosti iz Srbije. Redatelj Jovan Ćirilov i dramaturg Miroslav Belović s izvrsnim glumcima, priredili su Izlet u Rusiju, kao odgovor na posttranzicijske izazove u regiji.

 

Kazalište Petöfi iz Budimpešte gostovalo je s drugom dramom iz glembajevskog ciklusa, U agoniji, Krležinom najizvođenijom dramom, u kojoj se ljubavni trokut (barun Lenbach – Laura – pl. Križovec) iskazuje kao Laurina anatomija poniženja. Blistava predstava mađarskog ansambla koja je popraćena burnim ovacijama.

 

Pa kad se tim kazališnim predstavama dodaju dvije tematske izložbe: Europski Krleža (u NSK koja pokazuje Krležin kozmopolitizam i širinu Krležinih intelektualnih interesa za europske teme), Portreti Miroslava Krleže (Antuna Augustinčić, Ljubo Babić, Josip Vaništa, Mersad Berber, Marija Ujević i dr.) glumačka magija Pere Kvrgića i Rade Šerbedžije, znanstveni simpozij i Serbus Krleža (dokumentarni film Željka Senečića), uz veliku posjećenost i oduševljenje razdragane publike – može se reći da je Drugi festival Miroslava Krleže razbudio velik interes za tog umjetnika riječi.

 

Svi Krležini tekstovi, davno pisani, kao da su napisani danas jer toliko su suvremeni i aktualni.

 

Nad Festivalom zastor se spustio, a Krleža je ostao ono što je i bio:

“Za Hrvate sam od početka bio Srbin i unitarist. Za Srbe frankovac i ustaša, a za ustaše opasan marksist i komunist, za neke marksiste salonski komunist, za klerikalce i vjernike antikrist koga treba pribiti na sramni stup. Za malograđane poslije rata sam kriv da je do svega ovoga došlo, za partijce zato što nisam došao u partizane, za vojnike zato što sam antimilitarist, a za antimilitariste što sam boljševik” (M. Krleža, 1973.).

 

(Uredništvo Autografa prihvatilo je, iako zbog toga žali, prijedlog autora feljtona da ne budu objavljeni i svi točni i stručno navedeni, bogati citati i druge reference u fusnotama, a sve kako bi čitanje feljtona bilo lakše za naše čitateljstvo).

 

(Nastavlja se)

Još tekstova ovog autora:

     In memoriam: Veljko Bulajić
     Na Balkanu je lakše ući u rat nego postići mir
     Časni čovjek hadži Salim Šabić
     Kaptol ga nije volio
     Otvoreno pismo muftiji Azizu ef. Hasanoviću
     In memoriam Boško Zatezalo
     Krleža i Makedonija
     Krležini europski horizonti

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1

  • fraktura 2

  • fraktura 3

  • superknjizara

  • vbz 1

  • vbz 2

  • vbz 3

  • vbz 4

  • ljevak 1

  • ljevak 2

  • ljevak 3

  • ljevak 4

  • ljevak 5

  • oceanmore 1

  • oceanmore 2

  • oceanmore 3

  • oceanmore 4

  • golden marketing 1

  • sandorf 1

  • sandorf 2

  • planetopija 1

  • planetopija 2

  • srednja europa 1

  • srednja europa 2

  • srednja europa 3

  • srednja europa 4

  • durieux 1

  • disput 1

  • ks 1

  • ks 2

  • ks 3

  • meandar 1

  • meandar 2

  • meandar 3

  • biblija