autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Časni čovjek hadži Salim Šabić

AUTOR: Božo Rudež / 20.02.2021.
Božo Rudež

Božo Rudež

Neka se Allah smiluje čovjeku koji je kad govori – govori ono što je dobro – pa bude nagrađen, ili se suzdrži od ružnih riječi – pa bude spašen. /Hadis 884

Za dvadesetak godina, koliko sam poznavao, s njim surađivao i prijateljski se družio, od Salima Šabića ružne riječi čuo nisam. A po onome što je govorio i činio bio je poznat i cijenjen među ljudima koji i nisu pripadali bošnjačkoj i islamskoj zajednici.

Bio je dobrohotan i plemenit čovjek, rijetkih vrlina i sve rjeđih društvenih osobina: iskren i pošten, istinoljubiv i pravdoljubiv; skroman i susretljiv; isticao se solidarnošću i dobročinstvima; politički osviješten i društveno angažiran; ponosio se svojim bosanstvom/bošnjaštvom, poštujući Druge i Drugačije.

Na početku ovog prisjećanja s razlogom navodim njegove ljudske i društvene odlike, jer Salim Šabić nije bio samo uzorni džematlija nego i ugledni zagrebački obrtnik i narodni poslanik.

U Islamskoj vjerskoj zajednici (IVZ) obnašao je visoke i odgovorne dužnosti (između ostalih, bio je predsjednik Sabora IVZ za Hrvatsku, BiH i Sloveniju); od struke i ceha toliko cijenjen da je postao predsjednik Udruženja zagrebačkih obrtnika; a zbog dobrog glasa i građanskog ugleda među Zagrepčanima, što nije bilo ni onda ni danas lako postići, izabran je u Sabor Socijalističke Republike Hrvatske. Štoviše, ovaj saborski zastupnik bio je i hrvatski opunomoćeni delegat u Saveznoj skupštini Jugoslavije.

Salima Šabića upoznao sam osamdesetih godina kada se gradila zagrebačka džamija. Naime, u to vrijeme, Šabić je predsjednik Odbora za gradnju džamije, a potpisnik ovih redaka predsjednik je Vjerske komisije, po ondašnjoj nomenklaturi Komisije za odnose s vjerskim zajednicama grada Zagreba

Tako se zatvorio krug mladića koji je s nepunih osamnaest godina iz Gračanice doselio u Zagreb, čime, pričao mi je, hfz Muhamed i majka Hasiba i nisu bili oduševljeni, izučio je krojački zanat i osnovao višestruko nagrađivani Modni salon Šabić. Danas i ovdje, u našim čistim etničko-konfesionalnim zajednicama – složit ćemo se – nezamislivo i neostvarivo!

Koliko znam, zbog muhamedanstva nije imao neprilika.

Salima Šabića upoznao sam osamdesetih godina kada se gradila zagrebačka džamija. Naime, u to vrijeme, Šabić je predsjednik Odbora za gradnju džamije, a potpisnik ovih redaka predsjednik je Vjerske komisije, po ondašnjoj nomenklaturi Komisije za odnose s vjerskim zajednicama grada Zagreba.

U ono vrijeme, kao i danas, vjerske zajednice Ustavom su bile odvojene od države, a vjernicima je bila zajamčena sloboda vjeroispovijesti, s jednom značajnom razlikom: vjerska pripadnost i religioznost onda su bile privatna stvar svakog čovjeka, a javne poslove vodila je i artikulirala sekularna državna vlast.

Po zakonu, i onda su vjerske zajednice imale pravo na izgradnju sakralnih objekata (crkve, džamije, sinagoge…); za svoje potrebe osnivale su vjerske škole i ustanove; imale su pravo na vjerski tisak i publikacije. Tako su npr. vjerska glasila triju velikih konfesija (KC, SPC, IVZ) Glas koncila, Pravoslavlje i Preporod dosezale nakladu i do stotinu tisuća.

Svejedno, odnosi između ovih triju konfesija i komunističkih vlasti nisu bili uvijek idilični, što zbog javno proklamiranog ateizma i ideološke isključivosti, što zbog povremenih kleronacionalističkih manifestacija.

Tako ni s izgradnjom zagrebačke džamije, od ishođenja lokacijske i građevinske dozvole do svečanog otvorenja – nije sve teklo glatko i bez poteškoća.

Mnogi su u partijskim strukturama, uglavnom na zatvorenim sastancima, negodovali i kritizirali gradske vlasti ”što muslimanima izlaze ususret i ispunjavaju sve njihove zahtjeve”. U beogradskoj štampi, tendenciozno i neutemeljeno, pisalo se o ”znakovima buđenja islama”, ”panislamizmu”, ”svetom ratu i džihadu” i sl. Ovakvi islamu neskloni i ideološki motivirani napisi o ”prodiranju islama na Zapad i prijetnji kršćanskoj kulturi”, posebno su se rasplamsali nakon požara koji je za vrijeme gradnje izbio na kupoli džamije.

Da bude sve u skladu sa zakonom i Božjom zapovijedi, članovi Komisije i Odbora često su se sastajali, razgovarali i raspravljali o čitavom nizu administrativnih, urbanističkih, proceduralnih, kulturnih, političkih, društvenih i vjerskih aspekata izgradnje zagrebačke džamije. Na te službene sastanke, o kojima su se vodili zapisnici, uz Šabića redovito su dolazila još dva člana iz Odbora ili Mešihata. Sve zaključke i odluke, nakon pro i contra argumentacije, donosili smo suglasno i zajednički, u duhu međusobnog povjerenja i razumijevanja.

Šabić je bio čovjek dijaloga, staložen i razborit, uvažavajući sugovornike i respektirajući kulturnocivilizacijski i društvenopolitički kontekst u kojem niče, kako se pisalo u zemlji i svijetu, ”jedna od najljepših i najvećih džamija u Europi”. Na tim sastancima od gradskih vlasti i nadležnih tijela nije tražio ništa manje ni više nego što imaju i traže ostale konfesije, posebno KC i SPC.

U Islamskoj vjerskoj zajednici (IVZ) obnašao je visoke i odgovorne dužnosti (između ostalih, bio je predsjednik Sabora IVZ za Hrvatsku, BiH i Sloveniju); od struke i ceha toliko cijenjen da je postao predsjednik Udruženja zagrebačkih obrtnika; a zbog dobrog glasa i građanskog ugleda među Zagrepčanima, što nije bilo ni onda ni danas lako postići, izabran je u Sabor Socijalističke Republike Hrvatske. Štoviše, ovaj saborski zastupnik bio je i hrvatski opunomoćeni delegat u Saveznoj skupštini Jugoslavije

Dobro je poznavao povijest i sudbinu muslimana u hrvatskom društvu, naročito u XX.vijeku. Za razliku od onih koji su se zanosili ”muslimanima kao cvijećem hrvatskog naroda” ili ”Hrvatima islamske vjeroispovijesti”, Šabić se ponosio svojim zavičajnim bosanstvom i muslimanskim identitetom.

Često ističući primjere dobre i loše prakse, pa i činjenicu da je još 1916. godine Hrvatski državni sabor izglasao Zakon o priznanju islamske vjeroispovijesti, učinivši je ravnopravnom s kršćanstvom i židovstvom.

Isto tako, znao je da je svaka instrumentalizacija vjere u političke svrhe štetna i pogubna i za vjeru i za naciju, kao što je bila u NDH Pavelićeva naredba da se Meštrovićev paviljon, usred Zagreba, s tri minareta pretvori u džamiju. Za sve što je bilo loše i traumatično u hrvatsko-bošnjačkim odnosima i kršćansko-muslimanskim prijeporima znao je reći: ”Bilo pa prošlo, ne ponovilo se!”

Nama u Komisiji, ali i široj društvenoj zajednici bilo je poznato da su zasluge Salima Šabića za izgradnju zagrebačke džamije velike i nemjerljive: od polaganja kamena-temeljca i povelje (1981.) do prikupljanja donacija po arapsko-islamskim zemljama i svečanog otvorenja (1987.) kada mu je vrhovni poglavar Islamske zajednice reis-ul-ulema simbolički predao ključeve džamije. O svemu tome, s komentarima i analizama, redovito su izvještavali domaći i strani mediji.

Pišući ovaj tekst, pregledao sam osobnu arhivu iz tog vremena i nalazim novinske izvještaje koji bilježe da je ”svečanom otvorenju zagrebačke džamije prisustvovalo skoro stotinu tisuća ljudi, muslimanskih vjernika zagrebačkog i drugih džemata… Uz njih su bili najviši velikodostojnici Islamske zajednice i izaslanici drugih vjerskih zajednica, brojni predstavnici kulturnog, društvenog i političkog života grada Zagreba i cijele države. Svečanost su uveličali brojni ministri i uzvanici iz arapskih i drugih zemalja, diplomatski predstavnici akreditirani u Jugoslaviji.”

Po protokolu, na kraju svečanosti, u ime grada Zagreba skupu se trebao obratiti i predsjednik Komisije za odnose s vjerskim zajednicama, što sam i učinio. Međutim, tjedan dana ranije – kako je i red – upoznao sam gradske oce i partijske drugove sa sadržajem svoga govora. Imali su primjedbe, pa i oštre zamjerke, da ”govor nije u skladu s našim idejnim opredjeljenjima i programom Saveza komunista”.

Napisano nisam mijenjao, a neke moje drugove vjerojatno je zasmetalo što sam u govoru, između ostaloga, ”izrazio nadu da će zagrebačka džamija biti u neposrednoj vjerskoj funkciji i da će, u ekumenskom duhu, poticati kulturu dijaloga i suradnje u našoj sredini.”

Iskazao sam uvjerenje da izvorni islam, kao religija i socijalna doktrina, ima potencijala da sudjeluje u izgradnji multikulturalnog i multikonfesionalnog društva ljudskog bogatstva i uzajamnosti, tolerancije i mira.

Gradonačelnik Zagreba na vrijeme je dobio poziv, ali nije došao na svečano otvorenje niti se pojavio na svečanom prijemu.

Za dvadesetak godina, koliko sam poznavao, s njim surađivao i prijateljski se družio, od Salima Šabića ružne riječi čuo nisam. A po onome što je govorio i činio bio je poznat i cijenjen među ljudima koji i nisu pripadali bošnjačkoj i islamskoj zajednici

Ja sam i dalje ostao predsjednik Komisije, s blažim partijskim ukorom, mada je bilo i oštrijih zahtjeva, i za mene i za Salima Šabića, ali ovo nije ni mjesto ni prigoda da se o tome piše. Kao što bi rekao moj prijatelj Salim: ”Bilo pa prošlo!”

Danas Kongresna dvorana Islamskog vjerskog centra u Zagrebu nosi ime hadži Salima Šabića!

I nakon svečanog otvorenja džamije, devedesetih godina, kada više nisam bio predsjednik Komisije, naši osobni susreti ostali su bliski i česti, u đžamiji, u divanhanu, na simpozijima u organizaciji Mešihata, u klubovima i prostorijama bošnjačke zajednice, gdje su se održavale kulturno-umjetničke i humanitarne manifestacije.

Bilo je to vrijeme agresije i ratnih pustošenja, podjela i prekrajanja granica, osamostaljivanja i stjecanja nazovi suvereniteta, zločina i mržnje koji su rezultirali etničkim čišćenjima i humanim preseljenjima.

Otpočeo je tada, protivno ljudskom poslanju i Božjem planu, proces politizacije religije i religizacije politike, proces identifikacije vjere i nacije, i to bez ostatka, po kojem su isto hrvatstvo i katoličanstvo, srpstvo i svetosavlje, a bilo je i onih koji su između krsta i križa, Beograda i Zagreba, Istoka i Zapada, u vlastitom interesu i uz pomoć Allaha, od zemlje Bosne željeli stvoriti islamsku teokratsku državu, ovdje od medija i političara pogrešno nazvanu ”balkansku džamahiriju”.

U ono doba, na valu kleronacionalizma i revizionističke interpretacije povijesti, biva posve normalno, a nije, da hrvatski ministri naviješćuju puku radosnu vijest ”kako će doskora i Sv. Otac posjetiti katoličku hrvatsku državu”, lamentirajući u koru s militantnim klerom ”da je KC bila i ostala fidelissima advocata Croatiae”.

Srpska Pravoslavna Crkva redovito daje priopćenja i izjave o haškim uznicima, a na poziv ruskog patrijarha u Moskvu na poklonstvo putuje ”Srpska crkveno-državna delegacija”. Doživjeli smo i to da će nekoliko godina kasnije u Sarajevo doputovati turski predsjednik, koji će, pokroviteljski i u sultanskoj maniri ”ohrabriti braću muslimane, stati uz njih i podržati ih”.

Na svu tu bijedu politike i politiku bijede skladno su se nadovezale kulturne i intelektualne elite, zanoseći se nacionalnim mitovima i nacionalnim svetinjama. A poznato je da loše postaje ljudima i narodima kada sveci marširaju.

Salim Šabić bio je čovjek kojemu vjera i nacija nisu zamračile ljudske horizonte i nisu zatrle nadu da se može bolje i drugačije. Stoga se, prožet sviješću da smo svi mi, na neki način, suodgovorni za novonastalo društveno stanje, politički angažirao. Ali u politici koju je zastupao od etničko-konfesionalnog identiteta bila mu je važnija identifikacija čovjeka, naroda i države s najvišim moralnim, kulturnim, pravnim i demokratskim vrijednostima.

Do prerane smrti izdašno je i s empatijom pomagao beskućnicima i stradalnicima; u humanitarnim inicijativama i akcijama bio je primjer i ideal bezgranične solidarnosti; na ruševinama i krhotinama golog života podizao je mostove suradnje i prijateljstva.

Šabić je bio čovjek dijaloga, staložen i razborit, uvažavajući sugovornike i respektirajući kulturnocivilizacijski i društvenopolitički kontekst u kojem niče, kako se pisalo u zemlji i svijetu, ”jedna od najljepših i najvećih džamija u Europi”. Na tim sastancima od gradskih vlasti i nadležnih tijela nije tražio ništa manje ni više nego što imaju i traže ostale konfesije, posebno KC i SPC

Do kraja života ostao je posvećen dijalogu i ekumenizmu, međusobnom razumijevanju i kulturi mira, uključujući Druge i Drugačije, u suglasju s Poslanikovim moralnim imperativom: ”Propast će i na velikom gubitku bit će čovjek u čijem srcu nema ljubavi za druge ljude.” (Hadis 795)

Na vlastitoj koži (u ranim jutarnjim satima eksplozija je raznijela izlog Modnog salona Šabić) i u sudbini rodne Gračanice i zemlje Bosne, osvjedočio se što sve sa sobom nosi projekt nacionalne države. Za nacionaliste, i onda i danas, država je ”moj dom”, a manjine i stranci su gosti, a gostima nije mjesto u ”mom domu”.

Za razliku od onih koji su krojili sudbinu njegova naroda i Bosne, a o Bosni i bosanstvu nisu ništa ili su malo znali, Salimu Šabiću ”Ta Bosna/I posna i bosa/I hladna i gladna/I k tomu još/Da prostiš/Prkosna/Od/Sna” – bila je sve.

Sjećam se kako je jedne večeri u Bosanskohercegovačkom kulturnom centru nekolicini stranih emisara održao kratku lekciju o postanku Bosne, njenoj političkoj povijesti i državnosti, o toj, kako je rekao, u svjetskim razmjerima jedinstvenoj multikulturalnoj, multinacionalnoj i multikonfesionalnoj zajednici, koja je po svom geopolitičkom položaju odvajkada bila predodređena za plodan susret Istoka (islamistička tradicija i orijentalistička filozofija svakodnevnice) i Zapada (racionalizam i katolicizam koje predvode franjevci), Sjevera i Juga (čemu su znatno pridonijele trgovačke veze Bosne sa svim stranama svijeta).

Spoj svih tih kulturnih, političkih, vjerskih i demografskih komponenti čini ono što svatko za sebe osjeća i podrazumijeva pod pojmom bosanstvo. Još je dodao da to bosanstvo (nije rekao bošnjaštvo) traje vijekovima, ono je čvrsto ali i promjenljivo, u isti čas razumljivo i zagonetno, teško ga je definirati, a onaj tko pokuša izvršiti razdiobu tog pojma, tko pokuša razdvojiti boje te duge ili razmrsiti konce tog bosanskog klupka – unaprijed je osuđen na neuspjeh.

Kako sugovornicima nije trebalo prevoditi jer su, ”po prirodi svoga posla” dobro razumjeli naš jezik, dodao je da nema nikoga od ključnih aktera u srpskom i hrvatskom susjedstvu koji nisu sudjelovali u sakaćenju i čerupanju BiH. Pri čemu, dakako, velik dio odgovornosti snosi i međunarodna zajednica.

Nasuprot revizionističkoj interpretaciji zajedničke povijesti, u Zagrebu i Beogradu omiljenoj političkoj literaturi o sukobu civilizacija (Huntington), Šabić je znao da je povijesna istina u slučaju Bosne posve drukčija, gdje kršćani i muslimani, sa Židovima od XV.st., a s ostalim etničkim i vjerskim skupinama, već osamsto godina žive kulturu suživota.

Štoviše, u takvim razgovorima u kojima se raspravljalo o uzrocima i posljedicama rata, podjelama i sukobima, što nas je to u prošlosti više razdvajalo, a što spajalo, znao je podsjetiti na povijesno savezništvo između Hrvata i Bošnjaka, što se simbolički očituje i u bosanskom kraljevskom grbu Stjepana Tomaševića u kojem se nalazi ljiljanov cvijet.

Do kraja života ostao je posvećen dijalogu i ekumenizmu, međusobnom razumijevanju i kulturi mira, uključujući Druge i Drugačije, u suglasju s Poslanikovim moralnim imperativom: ”Propast će i na velikom gubitku bit će čovjek u čijem srcu nema ljubavi za druge ljude.” (Hadis 795)

Čuveni arapski pjesnik i mudrac Abul-Ala-Al-Maari podijelio je ljudski rod u dvije kategorije: ”Na zemlji obitavaju dvije vrste ljudi – oni koji imaju pamet, ali ne i vjeru; te oni koji vjeruju, ali su bez pameti.”

Posljednji naš rat pokazao je da među nama obitavaju i oni treći: ljudi koji nemaju ni pameti ni vjere! Oni su svoj trag ostavili u Vukovaru i Srebrenici, po cijelom ratištu. Na tisuće spaljenih domova, srušenih džamija i crkava, njihovo su djelo. Rijeka Šabićevih zemljaka, beskućnika i izbjeglica, gladnih i bosih slijevalo se oko zagrebačke džamije. I njima je Salim Šabić izdašno pomagao, pružao  nesebičnu pomoć pod univerzalnim humanitarnim geslom: ”Da nitko ne bude ostavljen po strani!”

Jedna od najmračnijih i najbestijalnijih pojava koja se dogodila u ovom ratu, do urbocida (”klanja gradova”, B. Bogdanović), genocida (kojeg je Berber umjetnički transponirao u likovnom ciklusu Srebrenica), ekocida i kulturocida, bilo je silovanje. Posebno silovanje žena u Bosni.

Salim Šabić i ovdje se pojavljuje kao mecena i dobri duh zagrebačkog bošnjačkog kruga. Nazvao me jedne večeri i zamolio da se sutradan nađemo s književnikom Nusretom Idrizovićem, koji je potresen sudbinom silovanih žena napisao zbirku ispovijednih i dokumentarnih eseja pod naslovom Hude sudbe – silovanje Azre. U to vrijeme zločini su se uglavnom javno prešućivali ili se od njih okretala glava. Meni su povjerili da priredim rukopis i objavim knjigu.

S pogovorom, zapravo studijom o patologiji mržnje, koju je napisao naš ponajbolji sociolog religije Esad Ćimić (Teže od smaknuća. Skica sociologijskog promišljanja silovanja) i likovnom opremom Mersada Berbera, knjiga je, zahvaljujući Šabiću, ubrzo objavljena.

Takav je bio čovjek Salim Šabić.

Jedan od rijetkih ljudi, ali ih, nasreću, još ima.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     In memoriam: Veljko Bulajić
     Na Balkanu je lakše ući u rat nego postići mir
     Kaptol ga nije volio
     Otvoreno pismo muftiji Azizu ef. Hasanoviću
     In memoriam Boško Zatezalo
     Krleža i Makedonija
     Krleža i hrvatsko iskustvo
     Krležini europski horizonti

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1

  • fraktura 2

  • fraktura 3

  • superknjizara

  • vbz 1

  • vbz 2

  • vbz 3

  • vbz 4

  • ljevak 1

  • ljevak 2

  • ljevak 3

  • ljevak 4

  • ljevak 5

  • oceanmore 1

  • oceanmore 2

  • oceanmore 3

  • oceanmore 4

  • golden marketing 1

  • sandorf 1

  • sandorf 2

  • planetopija 1

  • planetopija 2

  • srednja europa 1

  • srednja europa 2

  • srednja europa 3

  • srednja europa 4

  • durieux 1

  • disput 1

  • ks 1

  • ks 2

  • ks 3

  • meandar 1

  • meandar 2

  • meandar 3

  • biblija