autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Na Balkanu je lakše ući u rat nego postići mir

AUTOR: Božo Rudež / 18.02.2022.

Vjekoslav Perica, ”Pomirenje i posljednji dani”, Biblioteka XX VEK, Beograd, 2021., 184 str.

Tako počinje svoju novu knjigu (”Pomirenje i posljednji dani”) Vjekoslav Perica, hrvatski povjesničar s američkom adresom od 1991., koja se nedavno pojavila u uglednoj Biblioteci XX vek.

U ovoj se Biblioteci, koju je prije pola vijeka (1971.-2021.) osnovao i urednički profilirao Ivan Čolović, objavljuju ponajbolji domaći i strani autori iz područja humanističkih, društvenih znanosti i publicistike.

U njoj su već izašle tri Peričine knjige: ”Balkanski idoli. Religija i nacionalizam u jugoslavenskim državama” (2006.), ”Sveti Petar i sveti Sava. Sakralni simboli kao metafore povijesnih promjena” (2009.) i ”Nebeska Jugoslavija. Interakcije političkih mitologija i pop kulture” (2012., u koautorstvu s Mitjom Velikonjom).

”Pomirenjem i posljednjim danima”, najavljuje Perica u predgovoru, zaključuje se njegova dugotrajna tematska preokupacija i iskustvo, ”balkanska misija”, koja je započela Fulbrightovom stipendijom i nastavila se akademskom godinom 2006/07. na riječkom Sveučilištu gdje je predavao povijest do 2020. godine.

Knjiga ima i podnaslov ”Balkanske nacije u mitovima i muzejima slave, stida i srama”, koji čitatelja uvodi u meritum i sadržaj ove povijesne studije. Riječ je ”o ratovima i međunacionalnim sukobima među narodima (Srbima, Hrvatima, Crnogorcima i Bošnjacima) koji žive u četiri države, zajednički jezik zovu različitim imenima, dijele sudbinu zajedničkog prostora i historijskog iskustva od 1918. do danas”.

Bili su to ratovi i sukobi, s izuzetkom Slovenije, koji su se vodili i još uvijek se vode, ali drugim sredstvima, ”u ime slobode i neovisnosti”, da bismo došli pod drugoga gospodara; ”u ime nacionalnog identiteta”, po načelu: država, nacija i vjera su JEDNO; ”za čiste račune i blagostanje svima, a ne samo njima”, koji su i buduće naraštaje pretplatili na dužničko ropstvo.

Gospodari rata i nacionalističke elite, uz izdašnu potporu i blagoslov Srpske Pravoslavne Crkve i Katoličke Crkve, skrojili su države po svojoj mjeri. Ratovi su prestali, a mitovi su ostali. Nastupila je era revizionističke historiografije, ratni zločinci primaju najviša državna odlikovanja, a žrtve se komemoriraju po etnokonfesionalnoj pripadnosti. Niječe se antifašizam i zatire se trag svakom jugoslavenstvu.

Nema kritičkog suočavanja s prošlošću. Rijetki, pojedinačno ili institucionalno, traže oprost ”za grijehe, propuste i zlodjela”, jer traženje oprosta znači priznanje krivnje, a bez priznanja krivnje nema ni pomirenja.

S moralnog stajališta, priznanje krivnje znak je ljudske hrabrosti i nacionalne veličine, o čemu nam svjedoči svjetski poznati primjer Willyja Brandta iz Varšavskoga geta 1970. godine. No toga nema kod nas, jer balkanskim narodima draži je ”sveti i pravedni rat” nego nepravedni mir.

Zato Perica, pišući o prvoj i o drugoj Jugoslaviji, bez pristranosti i nostalgije, kritički raspravljajući o postjugoslavenskim etnokonfesionalnim zajednicama, u fokus stavlja ”riječju i djelom počinjene zločine” i hipokriziju naših političkih, crkvenih i intelektualnih elita. A upravo te elite glavni su protagonisti ”zlog vremena” i snose najveću odgovornost za sukobe među ”balkanskim nacijama zatočenima u mitovima i muzejima slave, stida i srama”.

Unajkraće, došlo je vrijeme kada ”treba kleknuti i Bogu na istinu položiti račune, jer se više nema što ni dobiti ni izgubiti”. Već je dakle prošlo trideset godina od početka ratova, ne čine se napori da se stvori ozračje povjerenja, da se ”svaka strana suoči s vlastitom ulogom i odgovornošću, dok se godišnjice i jubileji, državni i crkveni blagdani, koriste za nacionalističku mobilizaciju i učvršćivanje autoritarnih vlasti”.

Govoreći o genocidu, u globalnom i historijskom kontekstu, autor ističe Rezoluciju EU-a kojom se na stogodišnjicu Prvog svjetskog rata osuđuje turski genocid nad Armencima. Sličnu Rezoluciju objavile su i SAD. Masakr nad 1,5 milijuna Armenaca iz 1915. nazvao je genocidom i papa Franjo. A kao ”svjetske rekordere” po broju javnih isprika za genocide i zločine, grijehe imperijalizma i kolonijalizma navodi Japan, Njemačku, Francusku i Rimokatoličku Crkvu.

U postjugoslavenskim društvima i državama, kad je riječ o kulturi sjećanja i suočavanju s prošlošću, stvari stoje posve drukčije. Ovdje se malo tko kaje ili ispričava.

Rezolucije o genocidu u Srebrenici objavile su i EU i SAD; presudama Haškog tribunala procesuirani su i kažnjeni mnogi ratni zločinci; u tim presudama utvrđena je zapovjedna i politička odgovornost gospodara rata za etnička čišćenja, humana preseljenja i udružene zločinačke poduhvate.

Ovdje se, kako kaže Bogdan Bogdanović, ”do etnocida, kulturocida dogodio i urbocid, o čemu nam svjedoči zla kob Sarajeva i Vukovara”.

Svejedno, i usprkos činjenicama, ”današnji režimi u Srbiji i Hrvatskoj poriču sve zločine genocida i ratne zločine u ime vjere i nacije, od Drugog svjetskog rata do devedesetih, iako građanska opozicija, mirovne udruge, civilno društvo i ostatak svijeta imaju dokaze da su se ovi genocidni zločini dogodili”.

I što je još tragičnije, u revizionističkoj historiografiji i dominantnom političkom narativu, za hrvatsku i srpsku stranu istina o Srebrenici, Vukovaru i Sarajevu nije ista. Branko Bošnjak u knjizi ”Filozofija istine” ovako definira pojam istine: ”Istina je to što je isto, što jezično znači istina je to što jest. Jer ako nešto ne bi postojalo ono nije ni istina”.

Valja podsjetiti da su mediji, pod kontrolom vladajućih, prednjačili u ratnohuškačkoj retorici i da su svesrdno sudjelovali u kovanju rata, da bi poslije rata ”u znak domovinske zahvalnosti” prikrivali zločine i obmanjivali javnost ”alternativnim činjenicama”. Jedno je nedvojbeno, tvrdi Perica, da su se i javni informativni servisi i religija izdašno ”koristili za psihološku pripremu ratova, da bi poslije ratova održavali politike zasnovane na eksploataciji nacionalističkih strasti”.

Tako se objavom rata dogodilo da je hrvatstvo posve zasjenilo katoličanstvo, srpstvo je kontaminiralo pravoslavlje, a domoljublje je nadjačalo čovjekoljublje. A moglo je i trebalo biti drukčije, jer po kršćanskom učenju vjerovati u Boga znači voljeti i zauzimati se za čovjeka. U tom pogledu nema razlike između ”hrvatskog nacionalnog katolicizma” i ”susjednog ortodoksnog pravoslavlja/svetosavlja”, o čemu svjedoče sljedeći primjeri.

Za rodonačelnika srpskog kleronacionalizma autor navodi vladiku Nikolaja Velimirovića, od 2003. godine sveca Srpske Pravoslavne Crkve, koji se 1945. pridružio četničkoj emigraciji u Americi, a ”najvažnijim dijelom svoga opusa nameće Hrvatima kolektivnu krivnju za ustaški genocid”.

U tekstu ”Najstrašnija inkvizicija”, objavljenom u kalendaru SPC-a za 1991. godinu, vladika ”upozorava Srpsku Crkvu i sve Srbe rodoljube da Hrvatima nije za vjerovati”, a ustaški genocid nad Srbima objašnjava biblijskim mitom o Kainu i Abelu (Avelju): ”Avelj – Srbin je Božji izabranik, Srbi su izabrani narod, junaci i kolektivni mučenici…”

Velimirovićeve ideje poslije će preuzeti velikosrpski nacionalizam, s vremenom i po potrebi, modificiran u političko pravoslavlje, a takvo političko pravoslavlje treba obuhvatiti, kako se danas kaže, ”celi srpski svet”. I ne počinje sve Miloševićevim govorom na Gazimestanu, gdje se ”zajedno vijore crkveni barjaci s krstom i komunistički sa srpom i čekićem”.

Raspadom Jugoslavije SPC donosi odluku ”da ne priznaje granice jugoslavenskih republika”, a patrijarh Pavle objavljuje u ”Pravoslavlju” proglas kojim ”Srbe u Hrvatskoj srpska država i srpski narod moraju zaštititi svim legitimnim sredstvima, uključujući i oružanu samoobranu srpskih života i svih srpskih krajina”.

Nakon toga, pohodila je Njegova Svetost spaljenu Foču, koja je preimenovana u Srbinje. O putu u Foču pisao je Mirko Đorđević, kršćanski personalist i jedan od najboljih poznavatelja crkvenih prilika u Srbiji, u knjizi ”Kišobran patrijarha Pavla – kritika palanačkog uma”, žestoko kritizirajući vezu SPC-a s nacionalizmom.

O Foči – Srbinju, don Branko Sbutega, ugledni intelektualac i svećenik, zapisao je: ”U suvremenoj povijesti domaćih zločina Foča ni prva ni posljednja. I Ahmići su Foča i Gospić je Foča i Vukovar je Foča i Štrpci su Foča, i tako bi mogao do sutra o Fočama. Ali ja neću o Fočama nego ću o Srbinju. Tko god je tiho, indiferentnošću, svejednošću, šutljivošću, dopustio da se, konačno, i korijen njegovog imenovanja Srb (Srbin) upotrijebi za imenovanje Foče, zaklao je imenom ono što nije srcem. U Srbinju zločinac je sebi podigao spomenik, lingvistički spomenik. Tko se nije aktivno uprljao krvlju u pokolju Foče, danas se pasivno prlja u šutnji pristanka.” (Vidi: ”Kurosavin nemir svijeta”, str. 204-210.).

U sablažnjivom kleronacionalističkom zanosu pjesnik i akademik Matija Bećković mitropolita Amfilohija nazvat će ”Hristovim dvojnikom”, a ovaj vladika SPC-a Crnogorce će proglasiti ”komunističkim nakotom i izdajicama Hrista”.

Na sreću, ”novi je patrijarh Porfirije, sklon reformama i suradnji s KC-om spasio obraz miroljubive i normalne Srbije koja – po građanskom aktivistu Veranu Matiću – u većini, kao i svi narodi regiona, želi pomirenje”. Na tom putu praštanja i pomirenja patrijarh Porfirije ukazuje ”sveštenicima kako je iznimno važno da u obraćanju vernicima u hramu, ali i ličnim primerom, svedoče da su svaki čovek i svaka žena, bez obzira na veru i naciju, naš bogoliki brat i sestra”.

Hoće li molitva i zavjet ovog duhovnog pastira biti uslišani, s nadom da ”spase obraz” i politiziranoj Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi, saznat ćemo u ”Vijestima iz budućnosti” na kraju knjige.

Hrvatska država i Hrvatska biskupska konferencija, s rijetkim izuzecima i simboličnim ekumenskim susretima, o genocidu i zločinima imaju svoju ”istinu”, koja se revno deklamira s trona i oltara. Među prvima ”našu, hrvatsku istinu” javno je obznanio Milan Vuković, predsjednik Vrhovnog suda, rekavši ”kako Hrvati, budući da su vodili obrambeni rat, nisu mogli počiniti ratni zločin”.

A kako se ta ”istina” prenosi na nove naraštaje i kako se inkorporira u obaveznu literaturu, katoličkom puku u Glasu koncila objasnio je jedan notorni svećenik – povjesničar s Kaptola. On naime na znanstvenom skupu o suočavanju s prošlošću tvrdi ”da je posve normalno da se udžbenik povijesti, koji će biti tiskan s odobrenjem Ministarstva znanosti i obrazovanja, piše s hrvatskoga stajališta i da se u njemu iznose hrvatske istine”. Svi zločini pripisuju se Srbima, a zanemaruju se ili zataškavaju zločini koje su počinili Hrvati u Hrvatskoj i BiH.

Povratkom političke emigracije u zemlju rehabilitira se NDH, a još jučer sarajevski nadbiskup Ivan Šarić spjevao je ”Odu Poglavniku” koja završava riječima: ”Dr. Ante Pavelić ime drago / Ima u njemu Hrvatska s neba blago”. Danas, hrvatska vlast ZDS proglasit će ”starim hrvatskim pozdravom”, a da bi se vlast sačuvala i izišlo ususret braniteljima, tom ustaškom pozdravu naknadno će se pripisati ”konotativno značenje”.

Bosanski franjevac Drago Bojić smatra da novonastalu tešku situaciju (”gnusobu opustošenja” Mt 24,15) ne treba tražiti samo u vanjskim faktorima, kojih je bilo i u ratu i u poraću, nego vidjeti ”ima li odgovornosti i na strani Crkve, koju u posljednjih 30 godina zanima isključivo novac, moć i monopol”.

Mise za blajburške žrtve koje se održavaju pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora ”razotkrivaju svu sljepoću duhovnih i političkih vođa katolika i Hrvata u Hrvatskoj i BiH”.

”Crkvi u Hrvata”, u socijalnom osvještavanju traumatične i bremenite prošlosti, nije bila bogznakako inspirirana enciklikom Shoa u kojoj ”KC izražava žaljenje što nije učinila više da pomogne žrtvama Holokausta”.

Malo joj znači i ekumenska propovijed pape Wojtyle na zagrebačkom hipodromu i poziv ”Zagrebačkoj Crkvi da preuzme odgovornost, jer sadašnje tragične podjele i napetosti ne smiju biti uzrokom zaborava da mnogi elementi ujedinjuju narode koji su danas u ratu”. Papa Franjo ide i korak dalje u suočavanju s prošlošću pa smatra da bi ”prvi korak u čovjekovu obraćenju i promjeni života trebao biti u tome da optuži samoga sebe, jer smo kao pojedinci i kao kolektivi odgovorni za vlastite propuste”.

Prvi pokušaji pomirenja i oprosta, kako se ne bi ponovile pogreške iz prošlosti, naziru se iz zajedničke izjave hrvatskih biskupa i srpskih episkopa, okupljenih u Požegi početkom 2019. godine: ”Duboko žalimo svaku nedužnu žrtvu bilo kojeg naroda, vjere ili političkog nazora iz naše nedavne prošlosti i molimo da svojim praštanjem svi budu veći od počinjenog zla koje nas je ponizilo”. Takva kultura sjećanja i ekumenski susreti, smatra Perica, bude nadu i čine mogućim ”da zajedničkim radom na pomirenju s Vatikanom i SPC-om prepozna šansu za vlastite reforme”.

Opisujući povijest zapadne filozofije kao put od vjere prema znanju i raspravljajući o ateizmu, sekularizaciji i kršćanstvu, Jürgen Habermas zapisat će ”kako sve više slabi sposobnost crkava da povezuju, što je danas vidljivo u zapadnoeuropskim i srednjeeuropskim društvima”.

Za balkanske zemlje, zaključuje Perica, prvi put poslije Francuske revolucije, religija se vraća u javni prostor i kapilarno ga zauzima, a sekularna država uzmiče. Poglavlja o genocidima i zločinima Perica zaključuje žaljenjem ”da kod nas još uvijek nema sveobuhvatne interdisciplinarne komparativne analize balkanskih genocida i etničkih čišćenja po metodama objektivne historiografije”.

Razornu kritiku nacionalizma i kleronacionalizma autor nastavlja razobličavanjem ”patriotskih”, ”državno-crkvenih” mitova, koji i danas dominiraju javnim prostorom i šire spiralu mržnje. Svim mitovima i kontramitovima (Kosovski mit, mit o srpskom Jeruzalemu, mit o žrtvama Bleiburga i Križnog puta, mit o svetom i pravednom ratu i dr.) zajedničko je da su ih ”iskonstruirali najgori sinovi naših naroda i narodnosti”, pretežno pripadnici ustaške i četničke emigracije, u kreativnoj i izvedbenoj kolaboraciji s nacionalističkim fanaticima.

Za oblikovanje mitomanske svijesti ta kolaboracija je idealna jer ”svakog nacionalista progoni vjerovanje da se prošlost može mijenjati, a neki nacionalisti nisu daleko od šizofrenije, žive sretno u snovima o moći i osvajanju koji nemaju nikakve veze sa stvarnim svijetom” (George Orwell).

Stoga bi, na ruševinama Jugoslavije, a u spomen na sve žrtve i posljedice ratnih sukoba najprimjerenije bilo ”podići zajednički međudržavni Muzej stida Zapadnog Balkana”, kako predlaže sociolog Todor Kuljić.

Za razliku od revizionističkih historičara i nacionalističkih režima koji sustavno negiraju jugoslavenski antifašistički pokret i guše sjećanje na bivšu zajedničku državu, Perica u dva poglavlja podsjeća na ”oslobodilački karakter slavne partizanske borbe i zlatno doba Jugoslavije”.

Sve ono što se danas i ovdje prešućuje i krivotvori, interpretirajući hrvatsko-srpske odnose isključivo u nacionalističkom ključu, Slavko Goldstein, kao antifašist i partizanski borac, za svjetsku javnost objasnio je svojim primjerom da je povijesna istina o Drugom svjetskom ratu na drugoj strani. Objasnio je to Goldstein na stranicama New York Timesa 2013., u polemici sa znamenitim američkim umjetnikom židovskog podrijetla, nobelovcem Bobom Dylanom.

Dylan je naime komentirao međuetničke sukobe na Balkanu kroz prizmu uvriježenog stereotipa ”o balkanskim narodima vječne mržnje” i pri tome analogno zaključio: ”Baš kao što Židovi mogu osjetiti nacističku krv, tako i Srbi mogu osjetiti hrvatsku krv”.

Goldstein mu je odgovorio: ”Ja sam hrvatski Židov, oca su mi ubili hrvatski fašisti 1941. Ja sam izbjegao progon uz pomoć dviju katoličkih obitelji… Utočište sam pronašao u hrvatskom selu. Da bi nas spasila od vjerojatne deportacije u koncentracijski logor, u svibnju 1942., majka je mene i mlađeg brata odvela u partizane. Imao sam tada 14 godina. Od tog trenutka osjetio sam slobodu. Nikoga nije zanimalo jesam li Hrvat ili Srbin, kršćanin ili Židov. Sljedeće tri godine radio sam za partizane… U sustavu vladavine koji je uspostavio maršal Tito, jugoslavenski predsjednik i vođa antifašističkog pokreta, imali smo više od 40 godina međunacionalnog mira.”

Na kraju knjige nalaze se tri dodatka.

Epilog postjugoslavenskih državica može se sažeti u jednu rečenicu: Kolektivna histerija od prije 30 godina dovela je do sveopće društvene, političke i kulturne katastrofe, koja na valu ”domovinske zahvalnosti” još uvijek traje i ne nazire joj se kraj. Sve je počelo trijumfalistički i s velikim očekivanjima, a završilo s gorkim razočarenjima. U svakoj državici formirana je korumpirana, privilegirana i bogata elita, ideologije su istrošene, većina stanovništva je osiromašila, a milijuni su se trajno odselili.

”Kronologija konflikata i pomirenja 1918 – 2021” rekapitulira mračnu stranu međunacionalnih odnosa s naizmjeničnim integracijskim i dezintegracijskim procesima.

”Vijestima iz budućnosti” Perica balkanskim nacijama, u feralovskoj intonaciji, nudi posve drukčiju perspektivu:

  • ”2023. Simbolička sahrana zajedničke države. Festival ”Sjećanje na Jugoslaviju” održan je u Ljubljani.
  • U septembru/rujnu 2023. održana je historijska komemoracija u Jasenovcu. Rimski papa i srpski patrijarh zajedno kleče i mole pred spomenikom ”Cvijet”. Mole za sve stradale i poginule, spominju posebno pravoslavne Srbe, Židove, ali i antifašističke borce raznih nacionalnosti.
  • Restauracija monarhije u Srbiji. Priznanjem države Kosovo Srbija ulazi u EU. EU i SAD, uz pristanak Rusije, napuštaju Dejtonski sporazum. Ukida se Republika Srpska. Na referendumu većina građana BiH ukida savez sekti i plemena i osniva građansku republiku.
  • U Beogradu je otkriven Spomenik Bošnjacima, a u Zagrebu je na Trgu Petra Preradovića podignut Spomenik pravoslavnoj braći (podižu katolici Hrvati).”

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     In memoriam: Veljko Bulajić
     Časni čovjek hadži Salim Šabić
     Kaptol ga nije volio
     Otvoreno pismo muftiji Azizu ef. Hasanoviću
     In memoriam Boško Zatezalo
     Krleža i Makedonija
     Krleža i hrvatsko iskustvo
     Krležini europski horizonti

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1

  • fraktura 2

  • fraktura 3

  • superknjizara

  • vbz 1

  • vbz 2

  • vbz 3

  • vbz 4

  • ljevak 1

  • ljevak 2

  • ljevak 3

  • ljevak 4

  • ljevak 5

  • oceanmore 1

  • oceanmore 2

  • oceanmore 3

  • oceanmore 4

  • golden marketing 1

  • sandorf 1

  • sandorf 2

  • planetopija 1

  • planetopija 2

  • srednja europa 1

  • srednja europa 2

  • srednja europa 3

  • srednja europa 4

  • durieux 1

  • disput 1

  • ks 1

  • ks 2

  • ks 3

  • meandar 1

  • meandar 2

  • meandar 3

  • biblija