Karamarku ne pakovati!

Prije stanovitoga vremena u okviru ove kolumne smo, pod naslovom “Naš Or-ban”, Tomislava Karamarka najavili kao vedetu predstojećega hrvatskog fašističkog preporoda. Konstatirali smo kako on raspolaže s dovoljno potencijala da udovolji kriterijima prosječnoga ovdašnjeg crnokošuljaša i nametne se kao odgovarajući lider za novo doba, te upozorili da su “HDZ-ova obuzetost vrlinama nacije i retroaktivna mistifikacija komunizma” – pod njegovim premudrim vodstvom – “u izravnoj službi instaliranja fašizma”.

 

Nedavno se šef najveće opozicijske partije potrudio opravdati naša očekivanja i predstaviti metodologiju buduće vladavine na eksplicitan način. Dvije rečenice što ih je, na jednom od redovitih HDZ-ovih derneka, isporučio članstvu željnom političke akcije, dovoljno su osvještavajuće da ih citiramo u cijelosti. Dakle:

Bez osobitog pretjerivanja može se tvrditi da šef HDZ-a samo zagovara kaznenopravnu finalizaciju projekta na kojemu zdušno radi više-manje kompletan hrvatski politički pogon

 

“Svatko u svojoj sobi, dvorištu i kući može misliti što hoće, ali na javnoj sceni sigurno ne. Morat će poštovati vrijednosti na kojima se temelji hrvatska država, a to su Domovinski rat, naši branitelji i poginuli, te politička doktrina Franje Tuđmana i veliko djelo Gojka Šuška.”

 

Zbog te izjave Karamarko je ovih dana izložen salvama kritika s lijevo-liberalnog krila političke i medijske scene, s punim pravom je optužen kao nacionalni fanatik koji želi dokinuti demokraciju, zatrijeti slobodu govora i – kako stoji u naslovu jednoga dnevnog lista – “sve nas natjerati da uvjerenja ostavimo kod kuće”, pa je čak i zagovornik ideoloških restrikcija privremeno sklonio pendrek u ladicu, pravdajući svoj istup emotivnošću, povećanim adrenalinom i sličnim razlozima nadražajnog tipa.

 

No budući da smo kod prvoga grla opozicije na vrijeme prepoznali visoke čizme, kožni opasač i mrku uniformu koju, umjesto donjega rublja, skriva pod ambalažom od konvencionalnog štofa, ovdje nam se ipak čini produktivnijim zaviriti u motive usplahirenih kritičara. Već i blagi potkožni uvid, naime, pokazuje da Karamarkov mitomanski fašizam sasvim lijepo korespondira s mitologijom koju predano opslužuju njegovi aktualni oponenti.

Tabui su, dakle, davno oglašeni – vode se pod šiframa “Domovinski rat”, “branitelji” & “Franjo Tuđman” – i sadrže nepisane upute da s istima valja oprezno baratati ukoliko želite izbjeći neugodnosti i rizike: o njima je dopušteno slobodno govoriti dok god se govori ono što je dopušteno reći. U naputcima, jasno, stoji i dodatak da zakonska ograničenja nisu jedini oblik represije

 

Ostavimo li načas po strani uljeza u liku Gojka Šuška, činjenica je da su “vrijednosti” koje Karamarko planira zakonskim putem zaštititi – zabranom da se o njima javno iznosi negativan sud – već sada u najvećoj mjeri intaktne; obaveza njihova “poštivanja” neizostavan je element normalnoga građanskog ponašanja, ugrađen u tipski profil normalnoga hrvatskog građanina, dok svako odstupanje od norme podrazumijeva navlačenje nevolje na vrat i izlaganje skoro sigurnim optužbama za ekstremizam ili izdaju. Bez osobitog pretjerivanja može se tvrditi da šef HDZ-a samo zagovara kaznenopravnu finalizaciju projekta na kojemu zdušno radi više-manje kompletan hrvatski politički pogon.

 

Skarednost njegove izjave u tome je što bi, radi učinkovite obrane “vrijednosti na kojima se temelji hrvatska država”, on i formalno ukinuo demokratsko načelo slobode govora; većina njegovih kritičara tome se protivi upravo stoga što znaju da je u postojećim okolnostima demokratsko načelo slobode govora formalne naravi. I to je to prokletstvo koje proizlazi iz mentalne skučenosti fašista-početnika: zahtjevom za formalnim ukidanjem demokracije pokazuju da ne shvaćaju kolika je moć demokracije kao formalnosti.

 

Stvarni izvor nesporazuma, prema tome, jeste u načinu na koji se ima obaviti tabuiranje najsvetijih mjesta hrvatskog državotvorstva, oko čijeg izbora – međutim – nema nesuglasica. Vođa desnice drži kako to treba učiniti suspenzijom demokracije, umjesto da, kao sav prosvijećeni politički svijet, upravo u demokratskim pravilima igre prepozna osnovno oruđe manipulacije. Paradoks leži u tome što kritika Tomislava Karamarka – polazeći od kolekcije “vrijednosti” čiji kult on želi staviti pod zakonsku zaštitu – takozvanoj umjerenoj političkoj struji u Hrvatskoj pruža priliku za perverzan užitak: da se ostrvi i na krajnje konzekvence vlastitih težnji.

U znak sjećanja na mrtvog državnika, možda bilo primjereno reći: Karamarku ne pakovati! Sjekira kojom tako mahnito vitla i prijeti konačnim ukidanjem prava na mišljenje jeste u njegovoj desnici, no ideali koji ga pokreću već duže vrijeme predstavljaju opće dobro

 

Tabui su, dakle, davno oglašeni – vode se pod šiframa “Domovinski rat”, “branitelji” & “Franjo Tuđman” – i sadrže nepisane upute da s istima valja oprezno baratati ukoliko želite izbjeći neugodnosti i rizike: o njima je dopušteno slobodno govoriti dok god se govori ono što je dopušteno reći. U naputcima, jasno, stoji i dodatak da zakonska ograničenja nisu jedini oblik represije.

 

Ukaz u vidu saborske “Deklaracije o Domovinskom ratu”, primjerice, gotovo da ima pravnu snagu kaznenih mjera što ih Karamarko priziva, ali, mnogo važnije, duh toga dokumenta kola društvenim krvotokom kao kondenzat čistog straha, toliko da svaki državljanin osjeća duboko u kostima kako je najveća istina o “domovinskom ratu” to da se o njemu ne smije istinito svjedočiti. Branitelji su, shodno tome, proglašeni ekskluzivnim dijelom zajednice, a ni jednoj upravljačkoj garnituri, pogotovo onoj lijevih pretenzija, ne pada na pamet lišiti ih privilegija i obustaviti izrabljivanje ostatka populacije.

 

Liku i djelu Franje Tuđmana političkim je konsenzusom zajamčen spomenički status (pa će i SDP-ov gradonačelnik Splita, recimo, poduprijeti izgradnju njegove brončane statue u centru grada), što se ponajbolje ogleda u odluci vlasti da arhiv s ostavštinom pokojnog diktatora ostane zatvoren za javnost: tamo se čuva fama o dragom državotvorcu i samo bi još falilo da neodgovorni povjesničari krenu otkrivati kakve su sve svinjarije ugrađene u “temelje države”.

 

Ostaje jedino Šušak kao točka provizornog razilaženja između ljevice i desnice, lik iz tradicionalne hrvatske fantazije o tome kako djela velikana bivaju oskvrnuta zahvaljujući izboru loših suradnika.

Činjenica da je “Deklaracija o Domovinskom ratu” – kao ordinarna krivotvorina, besramna državna laž ukrašena pečatom i crvenim voskom – provučena kroz parlamentarnu proceduru i usvojena praktički jednoglasno, upućuje na zaključak da su među fašistoidnim mrakovima najzlokobniji oni s demokratskim alibijem

 

Kolumnistica Jutarnjeg lista tako Karamarka proziva ne samo zbog diktatorskih ambicija, nego i zato jer bivšega ministra obrane “postavlja rame uz rame prvom predsjedniku”. “Dovoditi ih u istu ravan bezočan je falsifikat”, grmi autorica i sriče jednu od tipičnih lauda lijeve inteligencije Franji Tuđmanu, stilski posve nalik onom umjetničkom naklonu Ive Josipovića pred grobom Oca Države.

 

Šušak je, veli komentatorica, “svakako zaslužan za organizaciju hrvatske obrane”, ali je u isto doba bio i “najistaknutiji akter one politike koja je dijelove susjedne Bosne i Hercegovine vidjela u granicama Hrvatske”.

 

Koja je to politika? I čija je ona bila? Šuškova, a ne Tuđmanova? Ima nečeg uistinu jadnog u tako odlučnoj namjeri da se Tuđmanova desna ruka prikaže univerzalnom inkarnacijom zla, koja će onda pridonijeti nasilnome humaniziranju samoga “prvog predsjednika”. S druge strane, teško se oteti dojmu da je Šuškova ekstremistička figura u službi “normalizacije” Tuđmana na vrlo sličan način kao što Karamarkovi neprihvatljivi protudemokratski zahtjevi trebaju učiniti prihvatljivim domoljubni dogmatizam što kulja iz političke zone koja sebe krsti liberalno-demokratskim atributima.

 

Stoga bi, u znak sjećanja na mrtvog državnika, možda bilo primjereno reći: Karamarku ne pakovati! Sjekira kojom tako mahnito vitla i prijeti konačnim ukidanjem prava na mišljenje jeste u njegovoj desnici, no ideali koji ga pokreću već duže vrijeme predstavljaju opće dobro.

 

Činjenica da je “Deklaracija o Domovinskom ratu” – kao ordinarna krivotvorina, besramna državna laž ukrašena pečatom i crvenim voskom – provučena kroz parlamentarnu proceduru i usvojena praktički jednoglasno, upućuje na zaključak da su među fašistoidnim mrakovima najzlokobniji oni s demokratskim alibijem.

 

(Prenosimo s portala tjednika Novosti).

    •  Rent-a-Franjo
    •  Proljev oko curenja
    •  Mlazni progon
    •  Zbogom EU!
    •  Kritika čistog zuluma
    •  Tirada bogalja
    •  Šaka puna jaja
    •  PEN & drek
    •  Veličina maloumlja
    •  Glup kao moć

> Svi tekstovi ovog autora