Reprezentacija ne štima(c)

Ne želim nikoga vrijeđati, ponajmanje nogometnu ekipu Škotske koja rijetko pobjeđuje, a još rjeđe se može pohvaliti virtuoznošću i inventivnošću. Ali i takva ekipa u kojoj nema izvanserijskih pojedinaca, ali koja imponira kompaktnošću i moralnom snagom, za Hrvate je bila nepremostiva prepreka. Na Hampden Parku u Glasgowu Štimčeva jedanaestorica, a s njom i znatan dio naših (su)građana, izluđenih nogometom možda i više nego ćirilicom, progutali su još jednu gorku pilulu. Naravno, u sportskoj igri netko mora dobiti, a netko izgubiti.

 

I iz poraza se može izići podignute glave, iako bi se takav zaključak teško mogao odnositi na našu reprezentaciju. Još manje na njenog selektora Igora Štimca. Debakl na Hampden Parku logičan je epilog godinama pothranjivane megalomanije o našoj nacionalnoj egzemplarnosti kojoj je nogomet služio – ili još uvijek služi – kao jedna od glavnih injekcija. Naslušali smo se bajki o bogomdanim talentima, o anonimnim dječacima koji trče po seoskim gmajnama i koji su već nakon prvog oksforda proglašavani nasljednicima Pelea i Maradone.

 

U svijetu spektakla i ultimativnog profita, nogomet je jednadžba sastavljena od dviju varijabli. Jedna je rad, druga novac. Kako u radu nikada nismo pretjerivali (zato smo tu sumnjivu boljševičku imenicu izbacili iz vokabulara), a ni s novcima ne stojimo najbolje, rezultati su takvi kakvi jesu. Tako se nakon još jednog sramotnog poraza zaključak nameće sam po sebi: kakva država, takav i nogomet

 

Prije pola stoljeća moglo se još štogod ušićariti na kartu improvizacije i sirovog talenta. Ali danas je nogomet manje igra, a mnogo više strogo kontrolirani biznis u kojem su i najveći talenti podvrgnuti zajedničkom cilju. Pojednostavljeno rečeno, u svijetu spektakla i ultimativnog profita, nogomet je jednadžba sastavljena od dviju varijabli. Jedna je rad, druga novac. Kako u radu nikada nismo pretjerivali (zato smo tu sumnjivu boljševičku imenicu izbacili iz vokabulara), a ni s novcima ne stojimo najbolje, rezultati su takvi kakvi jesu.

 

Tako se nakon još jednog sramotnog poraza zaključak nameće sam po sebi: kakva država, takav i nogomet. Tamo gdje je sve prepušteno slučaju i mitomanskom busanju u prsa, tamo gdje je krunica važnija od strategije i gdje pitanja nacije pretežu nad pitanjima struke, ni igri na stometarskom travnjaku ne mogu cvjetati ruže. Koliko god gadljivo, trebalo bi krenuti otpočetka, od vremena kada je Vlatko Marković postao prvi selektor reprezentacije, a onda i čelni čovjek Nogometnog saveza u četiri mandata.

 

Više zbog političkog oportunizma, a manje zbog kompetencija Marković je bio neokrunjeni car hrvatskog nogometa, okupljajući oko sebe hrpu poslušnika pomoću kojih je nogometnu organizaciju pretvorio u svoju privatnu prćiju. U jednom periodu svoje karijere Štimac mu se pokušao usprotiviti; ali kad je shvatio da je u našoj korupcijom i prevarantstvom inficiranoj zemlji nogomet najtvrđi orah, izvjesio je bijelu zastavu. I kako to nerijetko biva, priklonio se onima protiv kojih je do jučer vodio najžešću bitku.

 

Ispalo je, poslije svega, da se borio protiv Markovića ne zato što je želio provjetriti Augijeve štale lokalnih vlastodržaca, nego zato što je i sam želio plivati na krijesti vala na kojem dobitnu kombinaciju čini nogomet združen s nacionalnim tamburanjem i nekontroliranim priljevom kapitala iz zemlje i inozemstva. Ali koga briga za pravila, još manje za Linićeve fiskalne magle, kad su posrijedi “vatreni”, kad Thompsonov glas kriješti iz zvučnika, a Madžukić gađa stativu!

 

To što se najbolji nogomet igra u najrazvijenijim zemljama europskog kontinenta, našim mudracima slaba je pouka. Istina je da platežnim mogućnostima klubova iz Njemačke, Engleske i Španjolske ne možemo parirati, ali njihovi vlasnici nisu toliko blesavi da novce bacaju u vjetar. Uspjeh tih klubova temelji se na skautskoj mreži i sustavnom radu s mladima, a tek onda i na astronomskim sumama za kupovinu internacionalnih zvijezda.

 

Dugo je Štimac umjesto stručnosti podmetao svoj patriotizam i katolički heroizam, imputirajući svakome tko bi mu štogod prigovorio da je anti-ovo i anti-ono. Najgore je to da Štimac nije iznimka u takvoj vrsti demagogije i da se ta praksa i dalje besramno krčmi. Zato ona bruka na Hampden Parku u Glasgowu nije nikakva slučajnost

 

 

Za razliku od Europe, u Hrvatskoj je nogometna asocijacija u rukama istog čovjeka koji upravlja Dinamom. Zakonom spojenih posuda, onaj isti zvižduk koji se širi s maksimirskog stadiona i koji je (više nego igračima) namijenjen Dinamovom šerifu, proširio se na reprezentaciju. Problem je jasan, ali nitko nije spreman razotkriti njegovo naličje; državna selekcija proglašena je svetinjom, što odgovara šačici uzurpatora koji na toj floskuli debelo parazitiraju, a kad (re)publika prosvjeduje, onda se njena pobuna izjednačava s huliganstvom i antihrvatstvom. Bljutavo da bljutavije teško može biti.

 

Poslije nevjerojatne pobjede nad Lihtenštajnom (!), poslije sretno izborenog remija sa Srbijom, poslije maksimirskog poraza od Belgije i poslije dva uzastopna debakla sa Škotskom, u kojima su njegovi izabranici izgledali kao amateri, Štimac je ponudio ostavku. Ali i u tom času, nakon što je prokockao sve adute, ponio se kao mistifikator, proglašavajući svoju odluku ni više ni manje nego moralnim činom. Da mu je stalo do morala, učinio bi to davno prije, a ne onda kad je reprezentacija bespovratno kompromitirana i kad je iz sveopćeg gliba može izvući samo čudo. Budući da uvijek ističe svoje nepokolebljivo katoličanstvo, možda treba vjerovati u čudo, kad već ne možemo vjerovati u njegove selektorske mogućnosti.

 

Doduše, ne znam na čemu se temeljila vjera da će Štimac voditi reprezentaciju kako Bog zapovijeda? Istina, bio je vrlo dobar nogometaš, ali to samo po sebi nije garancija da će biti i dobar trener. Helenio Herrera igrao je za Boca Juniors, iako nikada nije bio velik nogometaš. Ali je bio velik trener. Vodio je francuske, španjolske i talijanske klubove, u Interu je patentirao catenaccio, a o njegovim kvalitetama dovoljno svjedoči podatak da su ga zvali Il Mago (Čarobnjak). Veliki igrač nije bio ni netom umirovljeni Alex Ferguson, ni Tomislav Ivić, bez sumnje najveći stručnjak i nogometni inovator iz našeg dijela svijeta.

 

A kakve su onda Štimčeve kvalifikacije? Nakon završene igračke karijere, vodio je kraće vrijeme Hajduk, Cibaliju i Zagreb. Radio je i kao televizijski komentator, objašnjavajući neukom puku kako se u danom času treba postaviti branič, a kako lijevo krilo. No jedno je gledati utakmicu iz fotelje, a nešto sasvim drugo stajati nervozno uz autrihter i biti odgovoran za sve što se događa na travnjaku. Izuzimajući igračku karijeru, neki drugi podaci iz biografije nimalo ne idu u prilog Štimcu.

 

U ratnim godinama bio je sumnjičen kao asistent u podmetanju eksploziva pod lokale splitskih sugrađana inorodne nacionalnosti. Teško bi bilo pobrojiti skandale u kojima je na ovaj ili onaj način sudjelovao, dok je izgovore za arogantnu narav redovito tražio u domoljublju i demonstrativnom katoličanstvu. Legitimirao se kao član Štedulove stranke, sa svojim bratom bio je involviran u kladioničarske afere, na Bačvicama je pepeljarom gađao vlasnika betule Capo, a nakon splitske utakmice s Mallorcom fizički je nasrnuo na pomoćnog trenera gostiju Damiana Amera.

 

Tamo gdje se protiv bivšeg premijera vodi nekoliko parnica s najtežim inkriminacijama, dok prvi čovjek do aktualnog premijera sjedi u zatvoru i jedva čeka čas u kojem će sa satnijom svojih pripuznika opet okupirati vlast, tamo ništa nije nemoguće. Nije nemoguć ni selektor koji ne zna svoj posao, a na sve primjedbe odgovara jeftinim etiketiranjem

 

Nakon toga imao je petlje otputovati na uzvratnu utakmicu u Španjolsku, iako nije mogao nastupiti. Iz aviona je ponosno kročio na ibersko tlo s velikim križem na grudima. Da Španjolci shvate kako to izgledaju i kako se ponašaju hrvatski katolici koji nekim slučajem igraju nogomet, a umjesto slobodnih aktivnosti treniraju šamaranje antipatičnih frankista. Dugo je Štimac umjesto stručnosti podmetao svoj patriotizam i katolički heroizam, imputirajući svakome tko bi mu štogod prigovorio da je anti-ovo i anti-ono.

 

Najgore je to da Štimac nije iznimka u takvoj vrsti demagogije i da se ta praksa i dalje besramno krčmi. Zato ona bruka na Hampden Parku u Glasgowu nije nikakva slučajnost. Naprotiv. To je zakonita posljedica godinama prakticiranog ponašanja, u kojem su stručnost i kompetentnost zasjenjene političkom demagogijom od koje svaki pristojni građanin dobiva mučninu. I koje u europski postuliranim državama spadaju u muzej. Ali Europa je jedno, a Balkan nešto drugo.

 

Tamo gdje ministri dvije godine razvlače pitanje intendanta najvažnije kazališne kuće, tamo gdje Milanovićeva stranka vodi teške interiorne bitke, umjesto da spašava jedan karambolirani brod, tamo gdje se protiv bivšeg premijera vodi nekoliko parnica s najtežim inkriminacijama, dok prvi čovjek do aktualnog premijera sjedi u zatvoru i jedva čeka čas u kojem će sa satnijom svojih pripuznika opet okupirati vlast, tamo ništa nije nemoguće. Nije nemoguć ni selektor koji ne zna svoj posao, a na sve primjedbe odgovara jeftinim etiketiranjem. U autističnom zapomaganju nad našom nogometnom mizerijom, nitko nije bio ni toliko pristojan da čestita Safetu Sušiću i njegovim “ljiljanima” na izborenoj vizi za Brazil. Zbilja, u tužnoj i do grla dužnoj državi Hrvatskoj nešto dubinski ne štima(c).

    •  Rat kao autoimuna bolest
    •  Važno je da ste zdravi
    •  Vonj korupcije
    •  Blagdan à la Kuzmič
    •  Slon u staklani
    •  Roman rijeka o Dunavu
    •  2 plus 2 je 5
    •  Sram će spasiti Hrvatsku
    •  Kratka povijest poniženja
    •  I ministar čini što hoće

> Svi tekstovi ovog autora