Osvit ”Planeta majmuna”

I dogodi se tako da je novopridošla zajednica na američkom kontinentu bila otpornija na zarazu. Nakon dugih stoljeća uzdizanja svoje visoke civilizacije starosjedioci padaše kao pokošeni pred naletom nove pošasti, sve dok im sâm opstanak ne bi ugrožen, sve dok im se samo ime ne nađe na pragu zaborava. A onda novopridošlice posegnuše za još ubojitijim oružjem, štapovima iz kojih riga vatra, i šačici preživjelih domorodaca doista zaprijeti posvemašnje izumiranje…

 

Da, dobar dio originalnosti filma ”Planet majmuna: Revolucija” leži u apokaliptičnim paralelama između stvarne američke povijesti i njezine alternativne budućnosti koju ovaj serijal opisuje. Genetski modificirani čovjekoliki majmuni koji su na kraju filma ”Planet majmuna: Postanak” pronašli utočište u šumi Muir sjeverno od San Francisca više nisu puka šačica laboratorijskih životinja kojima se omaknuo bijeg u prirodu i pokušaj preživljavanja u njoj.

Dobar dio originalnosti filma “Planet majmuna: Revolucija” leži u apokaliptičnim paralelama između stvarne američke povijesti i njezine alternativne budućnosti koju ovaj serijal opisuje

 

Ne, oni su praktički preko noći postali starosjedioci svojeg novog domicila zahvaljujući drugom organizmu koji je zajedno s njima pobjegao iz bioteholoških pogona preambiciozne tvrtke Gen-Sys. Virus ALZ-113, kojim je dr. Will Rodman (Larry Franco) u ”Postanku” nastojao izliječiti Alzheimerovu bolest, pokazao se pogubnim za čovječanstvo, po kojem ga je u dojmljivo rječitoj odjavnoj špici tog filma raznio zlosretni Rodmanov susjed pilot.

 

”Revolucija” nas smjesta vraća u svijet filma koji nas je tako ugodno iznenadio u ljeto 2011. kad u svojoj uvodnoj sekvenci ponavlja grafički prikaz širenja virusa putem mreže zrakoplovnih linija svijeta. Samo, ta je vizualizacija ovaj put popraćena kontekstom alternativne povijesti postanka Planeta majmuna: a ta povijest kaže da se negdje krajem prvog mandata Baracka Obame virus “majmunske gripe” oteo kontroli i poharao čovječanstvo.

 

Slično kao kod virusa H5N1, zvanog “ptičja gripa”, koji nas je strašio prije desetak godina, naziv je postao sinonim za nadolazeću prijetnju čovječanstvu. I zato, kad na početku ”Revolucije” malobrojni preživjeli ljudi susretnu začudno razvijenu i vidljivo opasnu zajednicu majmuna u divljini, tek jedan čovjek zbroji dva i dva i ustrijeli čovjekolikog suparnika. I taj pucanj se razlegne šumom i nastavi odjekivati.

Oba suprotstavljena plemena, i ljudsko na svojem zalasku i majmunsko u svojem usponu, doći će u situaciju odabira između izricanja povijesnog “Da” i povijesnog “Ne” mogućnosti suživota koja se pred njima našla

 

Zgodna stvar u scenariju Ricka Jaffe i Amande Silver – koji su napisali i predložak za prvi film, dok im ovdje ispomaže Mark Bomback, scenarist vrlo dobrog ”Wolverinea” iz 2013. – jest ta ideja da je čovječanstvo dulje od desetljeća umiralo od posljedica vlastitog rada na GMO majmunima, ali s njima samima suočava se tek sada. Nije ni čudo da je prva reakcija na njih slična onoj koju bi svatko od nas imao pri susretu s inkarnacijom kuge, AIDS-a ili, jasno, Alzheimerove bolesti; istinski je dojmljivo, pak, što većina ljudi uspijeva potisnuti taj početni nagon. Premda suočeni s krajem vlastitog svijeta, ljudi su u ovoj priči još u stanju protegnuti svoju ljudskost izvan sebe.

 

A protežu je na zajednicu koja je došla do stadija nas samih u prapovijesnom dobu lovaca-sakupljača. Čopor iz prvog filma još uvijek je na broju; u njemu su i predvodnik čimpanza Caesar i istraumatizirani bonobo Koba, i mudri orangutan Maurice, ali drugi naraštaj već je stasao do zrelosti. Njihov modificirani DNK, za kojeg smo u prvom filmu saznali da je prenosiv, omogućio im je da stvore naselje značajno složenije od svih životinjskih nastambi. Ovo malo pleme na dobrom je putu zauzimanja mjesta čovjekovih nasljednika na planetu, koliko god toga zasad ne bilo svjesno.

 

Komunikacija im je još uvijek utemeljena na znakovnom jeziku, ali govor više nije Caesarova iznimka. Nakon njegova povijesnog “Ne” iz prvog filma progovorila ih je još nekolicina, uključujući i potomke. A oba plemena, i ljudsko na svojem zalasku i majmunsko u svojem usponu, doći će u situaciju odabira između izricanja povijesnog “Da” i povijesnog “Ne” mogućnosti suživota koja se pred njima našla.

 

Svi ovi pomno postavljeni čimbenici radnje daju ovom nastavku majmunske snage specifičnu snagu koja usložnjava uloge iz priča o sukobu civilizacija poput ”Pocahontas” ili ”Avatara”: ni ljudi ni majmuni ovdje nemaju matičnu civilizaciju kojoj bi se mogli vratiti, domicil iz kojeg jedni odlaze u kolonijalno osvajanje, dok se drugi brane. ”Revolucija” je priča o dvije podjednako ugrožene strane u borbi za puko preživljavanje – borbi koja se, kako će pronicaviji sudionici svake od njih shvatiti, zapravo ne vodi protiv one druge strane, nego protiv ratobornih frakcija unutar svoje.

 

Još jedna činjenica ide na čast scenaristima: pomno razlaganje i obrazlaganje poteza koje će ljudski, odnosno majmunski parovi mirotvorca i ratnog huškača tijekom radnje vući, te njihovo prelamanje kroz modalitete aktualnih debata o sukobima civilizacija, od Huntingtona naovamo. Najveća koncesija dramaturškoj konvenciji ovdje je dragocjeni resurs koji se nalazi na teritoriju jedne od suprotstavljenih strana – ali ovdje nije riječ o metalu kojim se kolonizator želi obogatiti, kao u uobičajenoj varijanti ovakvih priča, nego o hidroelektrani koja ugroženijem plemenu znači jedinu preostalu nadu u opstanak na iole civiliziranoj razini.

 

Ako su, dakle, preživjeli Amerikanci ovdje stavljeni u situaciju američkih domorodaca s početka priče o europskom naseljavanju kontinenta, majmuni ipak nisu stavljeni u položaj kolonizatora; svaki impuls prema agresivnom zatiranju suprotne strane neće se temeljiti na pohlepi, nego na čistom preživljavanju.

 

Među ljudima predvodnik zajednice Dreyfus (Gary Oldman) živi u onome što se izgubilo: dane provodi u pokušajima da uspostavi vezu s ostacima ljudske civilizacije koji će značiti ne samo nadu nego i vojnu silu, te u prisjećanju na voljene kroz fotografije na ekranu iPada. I za jedno i za drugo treba mu struja, struja koju još može dati samo hidroelektrana. Njegov suradnik Malcolm (Jason Clarke) može uspostaviti primirje i osposobiti elektranu ne zato što i sâm nije pretrpio bolne gubitke tijekom zaraze, nego zato što je pronašao snage da započne iznova kroz novu vezu i novu obiteljsku zajednicu.

 

Sličan pandan odnosu prema prevladavanju gubitka, odnosno življenja uz kivnju, tvore Caesar (Andy Serkis) i Koba (Toby Kebbell) unutar majmunske zajednice. Njihov je odnos prema ljudima zacrtan iskustvima iz vremena kad su bili laboratorijske životinje: ako smo na kraju ”Postanka” bili uz Kobu kad je usmrtio pohlepnog šefa Gen-Sysa bacanjem s mosta Golden Gate, ”Revolucija” nam otkriva kamo takav osvetnički put neizbježno vodi. Ali dok je Koba od samog početka vođen ratobornim nepovjerenjem, Caesar je taj koji tek tijekom radnje ovog filma osvješćuje upitnost svojeg temeljnog šovinizma prema majmunskoj strani.

 

Političke alegorije nikad nisu bile strane ovom serijalu, ali kroz ”Revoluciju” se provlače na dosad najsuptilniji način. Odustajanjem od jasnih pozitivaca i negativaca ovaj film uspijeva svoju političnost utemeljiti na iskustvima povijesti – kako davne, tako i one koju proživljavamo sada, u vremenskom slijedu što teče naporedo filmskome nakon tog račvanja iz 2011. Odluke koje četiri glavna lika ovdje vuku prije su primjenjive na slične historijske situacije nego što im žele biti izravan znanstvenofantastični pandan: a to je otprilike najbolje što se od žanra može i očekivati.

 

Ako postoji slaba točka ”Revolucije”, onda je to doista slabašna slaba točka. Tamo gdje je ”Postanak” bio brz i besprijekorno ispripovijedan, pun ideja i emocija do te mjere da zadržava intrigantnost kroz nebrojena gledanja, ”Revolucija” zna biti ležerna i predana sitnim trenucima između likova koji do te mjere zaokupe redatelja da načas iz vida izgubi širu sliku priče. Utoliko se osjeća izostanak Britanca Ruperta Wyatta, kojemu je ”Postanak” bio tek drugi film u karijeri i koji je i dalje jedna od najvećih nada komercijalne kinematografije.

Ovo je priča o dvije podjednako ugrožene strane u borbi za preživljavanje – borbi koja se, kako će pronicaviji sudionici svake od njih shvatiti, zapravo ne vodi protiv one druge strane, nego protiv ratobornih frakcija unutar svoje

 

”Revoluciju” potpisuje Amerikanac Matt Reeves, cijenjeni profesionalac koji je karijeru započeo na televiziji kao tvorac serije ”Felicity” (otud Keri Russell u filmu, a otud i sklonost melodramatskim trenucima), da bi se žanrovski dokazao kroz kaiju-kvazidokumentarac ”Cloverfield” i cijenjenu horor-preradu ”Pustite me unutra”. Koliko god Reevesova režija bila najčvršća dosad, dvadeset i pet minuta dulje trajanje ovog filma otkriva razliku u pristupu između Britanca i Amerikanca: nitko ne može ozbiljno reći da ”Revolucija” ima radnju čija bi složenost zahtijevala toliko produljenje.

 

S Reevesom se ipak moramo pomiriti – uspjeh ovog filma već ga je doveo na redateljsko mjesto nastavka, predviđenog za ljeto 2016. Bit će zanimljivo vidjeti kamo namjerava odvesti radnju nakon točke gdje završava ”Revolucija”.

 

Majmuni nakon ovog filma moraju prestati biti lokalni i postati zaista globalni fenomen: moramo doći do Planeta majmuna obećavanog kroz ova dva nastavka čak i ako to znači dolazak na situaciju iz prvotnog filma Franklina J. Schaffnera iz 1968. (jer, začudo, jedino ova franšiza u današnjem Hollywoodu još pretendira na kontinuitet kroz gotovo pet desetljeća postojanja).

Političke alegorije nikad nisu bile strane ovom serijalu, ali kroz “Revoluciju” se provlače na dosad najsuptilniji način u pripovijedanju priče primjenjive na sve aktualne debate o sukobu civilizacija

 

A ako nas zanima što će biti dalje, pogledajmo samo naznake skrivene u imenima majmunskih likova – jedinih koji se provlače iz filma u film (čak i ako ih, zahvaljujući podatnosti vizualnih efekata, ne moraju uvijek tumačiti isti glumci).

 

Agresivni Koba, recimo, nosi nadimak koji je Josif Visarionovič nosio prije nego što si je pronašao bolji: u ”Revoluciji” on proživljava sudbinu svih revolucionara kojima je genocid draži od snošljivosti. A koliko god naspram njega djelovao trockistički, predvodnik Caesar ne može u završnici ovog filma izbjeći aluziju na rimskoga vojskovođu koji je pristao postati car: njegova apoteoza u svevladara majmunske zajednice pred kojom je osvajanje svijeta tek zbog trijumfalne glazbe Michaela Giacchina djeluje kao epski sretan svršetak.

 

U svemu ostalome ”Planet majmuna: Revolucija” donosi prebogat niz paralela između onoga što je današnja Amerika bila, što jest i što će tek biti. Vidjet ćemo hoće li se željno očekivani treći dio zadovoljiti dolaskom do situacije u kojoj nam iz svemira stiže Charlton Heston ili će radije odlučiti kazati koju o alternativnoj povijesti američkog imperija.

    •  Preveliki da propadnu
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Exsultate justi
    •  Sila se nudi
    •  Za Lisu
    •  Exsultate justi
    •  Uzurpiranje revolucije
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Važno je imati žicu
    •  Grimizna glina

> Svi tekstovi ovog autora