Kauboji i znanstvenici

Prošlo je trinaest godina otkako je Amélie Poulain osvojila srca svjetske publike koliko svojom šarmantnom ekscentričnošću, toliko i načinom njezina prikaza. Trinaest dugih godina ispunjenih posvećivanjem posebne pozornosti žličicama za crème brûlée i neizravnim obilaženjem svijeta uz pomoć vrtnih patuljaka, ali ne baš i novim filmovima Jeana-Pierrea Jeuneta.

 

Od romantične ratne epopeje ”Zaruke su dugo trajale” prošlo je deset godina, a Jeunet nas je u međuvremenu počastio samo frankofonskom satirom ”Micmacs”.

 

Njegovoj karijeri – koja je počela slasnim crnim humorom ”Delikatesa” i ”Grada izgubljene djece”, te potom praktički okončala veliku franšizu ”Alien” četvrtim nastavkom – očito je cijelo ovo vrijeme kritički nedostajala suradnja s Marcom Carom.

Trinaest je godina prošlo otkako nas je Jean-Pierre Jeunet oduševio likom Amélie Poulain: lik maloga genijalca T. S. Spiveta na prvi pogled djeluje kao sjajan pandan šarmantno ekscentričnoj Francuskinji – ali samo na prvi pogled

 

Premda se nakon ”Amélie” činilo da je Jeunet posve samostalno sposoban za dojmljive kreativne uzlete, razlaz ovog dvojca pri radu na filmu ”Alien: Uskrsnuće” iz današnje je perspektive odgovoran za gubitak jednog od najprepoznatljivijih autorskih glasova francuske kinematografije u proteklih nekoliko desetljeća.

 

Filmom ”Mali genijalac” Jeunet ulaže dosad najozbiljniji napor da starom dopadljivošću ponovo osvoji poklonike diljem svijeta. Predložak mu je kao stvoren za izlete u maštovitost: ”Odabrana djela T. V. Spiveta”, debitantski roman Reifa Larsena iz 2009., pruža jedinstveno čitateljsko iskustvo zbog svojih formalnih odstupanja od uobičajenog predstavljanja građe. Puna “rukom” unesenih natuknica na marginama, “ručno” iscrtanih grafikona i dijagrama, te ilustracija koje nas uvode u osebujni um svojeg protagonista, Larsenova knjiga djeluje kao ”Amélie” na papiru.

 

Tecumseh Spivet, srednjeg imena Sparrow (odnosno Vrabac, što dovodi do razlike u njegovim inicijalima između izvornika i prijevoda), desetogodišnjak je koji živi na ranču u Montani, daleko od urbanih centara Amerike. Otac mu je šutljivi kauboj, “rođen sto godina nakon svog vremena”; majka mu je posvećena entomologiji i potragom za znanosti nepoznatom vrstom kukca.

Kad o drugoj zemlji pripovijeda autor čiji najuspjeliji filmovi izgledaju poput slikovnice, pa još temeljem knjige koja izgleda poput slikovnice, teško da se može očekivati rezultat dublji od slikovnice

 

Dječak ne shvaća što je moglo spojiti to dvoje posve suprotnih ljudi, ali nedvojbeno je da jesu spojeni: imaju troje djece, napokon. Uz tinejdžericu Gracie, koja sanja o izboru za Miss (i stručnjakinja je za razlike između Miss SAD-a i Miss Amerike), tu je i T. S.-ov dvojajčani brat blizanac Layton, koji se uvrgao na oca u jednakoj mjeri u kojoj je naš mladi protagonist dijete svoje majke.

 

Podvojenosti su, dakle, temelj cijelog filma: podvojenost između epske povijesti američke granice – vidljive kako u opreci braće blizanaca i njihovih roditelja, tako i u imenima samoga protagonista: Tecumseh je bio jedan od najvećih indijanskih junaka u američkoj povijesti, dok je vrabac, čiji kostur T. S. i dalje ima, navodno uginuo u trenutku njegova rođenja. I Larsen i Jeunet nastojat će nas uvjeriti da se složeno tkanje Amerike može razapeti između tako oprečnih pritki.

 

Dramaturgija priče, u mjeri u kojoj je ”Mali genijalac” uopće posjeduje, počiva na bijegu. Layton, naime, u nekom trenutku strada pri igranju puškom: ta je igra bila rijedak pokušaj blizanaca da se zbliže oko zajedničkog interesa – Laytonova kaubojskog mačizma utjelovljenog u pucanju na sve i sva, te T. S.-ove potrebe da svako životno iskustvo pretvori u znanstveni pokus. Dogodila se nesreća: prešućena je, pometena pod tepih, kako to već s američkim iskustvom igranja s oružjem biva, a obitelj se unutar svoje ruralne idile tiho raspala iznutra.

 

Kao i u knjizi, u ”Malom genijalcu” ovo je iskustvo života s oružanom tragedijom tek podtekst, prikriven raskošnim vizualizacijama T. S.-ovih racionalizacija svega i svačega oko sebe. Jeunet pronalazi cijeli niz načina da neprestano vizualno parira Larsenovoj vizualnoj inventivnosti, kako kroz interveniranje u fakturu filmske slike slično onome iz vrhunaca svoje karijere (i onome što je von Trier radio u prvom dijelu ”Nimfomanke”), te kroz izuzetno pomno kadriranje za 3D prikaz (iako nedostupan u hrvatskim kinima), tako i kroz pozamašan zamah filmske radnje, koji uglavnom izbjegava meandriranje i rastapanje narativnog sadržaja književnog predloška.

 

Svejedno, ključni problem ”Malog genijalca” ostaje onaj koji je imala knjiga: bijeg od nečega i ovdje je u prevelikoj mjeri prikriven bijegom prema nečemu. Naime, mali T. S. u obje varijante priče svoju pronicavost dovede do takve razine genija da, zamislite, s deset godina dođe do otkrića koje znanosti izmiče već tisućljećima – do perpetuum mobilea. Sâm izum predstavljen je donekle uvjerljivo, kao obrćući mehanizam utemeljen na magnetima koji se neće vrtjeti vječno, nego tek četiristotinjak godina, ali on je ovdje zapravo nebitan: bitnije je da T. S. zbog njega biva pozvan u Washington D. C. kako bi primio godišnju nagradu institucije Smithsonian.

 

Bijeg od suočavanja sa stvarnošću tragedije stvorene na simboličkoj razdjelnici dviju Amerika – one mačističke i prirodne, te one intelektualne i znanstvene (sâm ranč se, povrh svega, nalazi na vododjelnici kontinenta) ostaje tako prigušen potrebom radnje da objasni i razradi sve prema čemu se ide. Perpetuum mobile u takvoj dramaturgiji ne može biti puki MacGuffin, pa ni ono što bi za samu priču bilo mnogo zdravije, tek plod mašte mladoga T. S.-a; on mora biti i prikazan i razrađen, te mora na sebi nositi cijeli završni čin pripovijedanja.

 

Jeunet je mnogo iskusniji pripovjedač od Larsena, pa prizorima u Washingtonu uspijeva dati dinamičnost kakvu su imale i uvodna cjelina života u Montani i središnja sekvenca putovanja teretnim vlakovima; uspijeva im dati čak i svojevrsnu zaokruženost kad se, ljubaznošću nastupa na televizijskom showu zamišljenom poput nekakvog nesvetog spoja Jerryja Springera i Charlieja Rosea, T. S. napokon suoči s majkom i ocem. Na neki način, time dolazimo do katarze oko Laytonove smrti; na neki način, time ”Mali genijalac” daje čvršću inačicu priče.

 

Ipak, to ne može ukloniti dojam opće površnosti s kojom je film cijelo vrijeme koketirao: umjesto da smo trošili vrijeme na lik voditeljice Smithsonianova marketinga – banalan na način potpuno neprimjeren godinama i sposobnostima Judy Davis – mogli smo ga u cijelosti posvetiti T. S.-u. Mogli smo izbjeći stvarnost nagrade i zadržati se na poukama koje je T. S. iz putovanja izvukao.

 

U tome je ”Mali genijalac” tek nastavak problema koji francuske filmaše muči otkako su prije stotinjak godina, uslijed Prvog svjetskog rata, prestali biti dominantna kinematografija svijeta: problema odnosa prema Hollywoodu i Americi kao takvoj.

 

Praktički sva ključna mjesta njihove filmske povijesti uvjetovana su tim odnosom prema većem, a mlađem bratu, bilo formalno – od Novog vala do suvremenih izleta u vizualnim efektima posutu komercijalu – bilo sadržajno.

 

Malo je koji francuski film, ipak, do te mjere bio posvećen razmišljanju o Americi poput ovoga; a kad o drugoj zemlji pripovijeda autor čiji najuspjeliji filmovi izgledaju poput slikovnice, pa još temeljem knjige koja izgleda poput slikovnice, teško da se može očekivati rezultat dublji od slikovnice.

Ipak, mladi Kyle Catlett oduševljava svojom pojavnošću; u njemu je, slutim, konačni značaj “Malog genijalca”: u dolasku glumačke zvijezde koju ćemo još desetljećima pratiti na ekranima multipleksa

 

I dok je konačni rezultat skup nedvojbeno šarmantnih opservacija o Americi, ta Amerika nipošto nije stvarna Amerika – tek Amerika sagledana iz simpatično postavljenog rakursa jednog pisca-početnika, uobličena očima jednog vizualno izuzetno darovitog stranca. Na prvi pogled upadljivo sličan ”Amélie”, ”Mali genijalac” zapravo je antiteza tom filmu: sve što se uz Amélie Poulain činilo kao niz pronicavih uvida u posebnosti autentično francuskog pogleda na život, u T. S. Spiveta djeluje kao skup neautentičnih francuskih predodžbi o onome što bi američki život mogao biti.

 

Činjenica da čak i takav film svejedno funkcionira na većini neobvezujućih razina jednako je do Jeuneta kao i do njegove mlade zvijezde: u ansamblu koji je s izuzetkom pouzdano dobre Helene Bonham Carter uglavnom sastavljen od veterana televizijskih produkcija, mladi Kyle Catlett upravo oduševljava svojom pojavnošću, iznimnom čak i za razmjerno visoke standarde američke dječje glume.

 

U njemu je, slutim, konačni značaj ”Malog genijalca”: u dolasku glumačke zvijezde koju ćemo još desetljećima pratiti na ekranima multipleksa.

    •  Preveliki da propadnu
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Exsultate justi
    •  Sila se nudi
    •  Za Lisu
    •  Exsultate justi
    •  Uzurpiranje revolucije
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Važno je imati žicu
    •  Grimizna glina

> Svi tekstovi ovog autora