Bozanić je nedostojan Kuharićev nasljednik

Iz vrlo dobroga komentara Marinka Čulića na tportalu ”Nikada Hrvatska nije imala jadniju elitu”, objavljenoga u srijedu 16. listopada, prenosim dio u kojem kolega kaže da se jad hrvatskih elita možda i najbolje vidi u ponašanju lidera Katoličke crkve u Republici Hrvatskoj. Nije samo po sebi skandalozno što Crkva uza sebe želi državnu vlast koja joj odgovara, tako je bilo svih ovih dvadeset i nešto godina i na to smo se nekako navikli. Ali nikada nije bilo tako da se pritom baš nimalo nisu birala sredstva. Štoviše, Kaptol se i u ratnim devedesetima čuvao da Crkvu ne preplavi val antisrpstva, a kardinal Franjo Kuharić na početku rata čak je imao petlju pozvati vjernike da na srpska ubojstva i palež Hrvati ne odgovaraju istom mjerom. Danas se ništa slično ne može čuti iz usta Kuharićeva nasljednika kardinala Josipa Bozanića i većine drugih biskupa, ali se zato može čuti da su ćirilični natpisi u Vukovaru i drugdje ”nastavak agresije na Hrvatsku”.

 

Postoji samo jedan tekst za koji bih radije da ga nisam napisao, ne pravim se važan, ali sve ostalo što sam objavio, ne povlačim. Onaj koji sam na drugoj stranici Novoga lista 1997. posvetio tada tek imenovanom nasljedniku legendarnoga i predobroga zagrebačkog nadbiskupa kardinala Franje Kuharića, dotadašnjem krčkom biskupu Josipu Bozaniću, a koji sam naslovio ”Hrvatska će ga zavoljeti”, jest ozbiljan novinarski promašaj u 34 godine dugoj novinarskoj karijeri. Znam, kazat ćete mi: ”A kako si tada mogao znati da će Bozanić toliko zabrazditi i iznevjeriti i samoga sebe, i ljude koji su ga poštovali i, što je najgore, evanđelje?!” Naravno, to niti sam znao niti sam ikako mogao predvidjeti, ali moram biti pošten prema vama i kazati da sam tim tekstom pretjerao, da sam čitatelje doveo u zabludu i da mi je zbog toga žao.

 

Događalo se i to da čujem pokoju glupost od kardinala Bozanića, da ga javno ukorim i da on shvati da sam imao pravo te da ispravi svoju pogrešku. Tako se dogodilo, na primjer, kada je predvodio misu na blajburškom polju 13. svibnja 2007. i rekao da je ”biskup Crkve hrvatskog naroda”, da ”ne smije šutjeti”, štoviše, da treba ”postavljati pitanja koja postavlja svaki čestiti čovjek prosvijetljen istinom…” I dobro je da se kardinal ispravio, da je sporne riječi ”kao biskup Crkve hrvatskog naroda” u knjizi ”Istina u ljubavi” (Glas Koncila/Školska knjiga, Zagreb, 2008.), u kojoj donosi propovijedi izrečene na Bleiburgu, u Maclju, Svetvinčentu, Vukovaru i Zagrebu, na stranici 26. preinačio u ”kao zagrebački nadbiskup” jer bi kardinal, kao magistar crkvene dogmatike i crkvenoga prava, trebao znati da takvo što ne postoji (”Crkva hrvatskog naroda”) jer Crkva ne evangelizira nacije, države ili etničke skupine, nego iz njih izdvaja pojedince i spaja ih u novu zajednicu – ”Božji narod” – koji svoju snagu ne crpi iz nacionalnog ponosa, nego iz povezanosti s Bogom i slušanjem poticaja Duha Svetoga.

 

Ali badava: kardinal Bozanić i dalje ne shvaća ni što je Crkva, ni što mu je pastoralni prioritet, ni što od njega traže znakovi vremena. U tom smislu, Josip Bozanić pokazuje se kao nedostojan nasljednik Franje Kuharića. Ovu tvrdnju treba znati argumentirati. U pismu Hrvatske biskupske konferencije o pedesetoj obljetnici završetka Drugoga svjetskog rata, koje je objavljeno 1. svibnja 1995., napisano je, između ostalog, i sljedeće: ”Mi ćemo stoga u ovoj obljetnici, ponizno pred Bogom i iskreno pred ljudima, odati kršćansku počast svim žrtvama, u prvom redu žrtvama Drugoga svjetskog rata, ali i žrtvama današnjim, kao i onima koje su prethodile Drugome svjetskom ratu na našim prostorima te ispunile krvlju i suzama gotovo čitavo naše dvadeseto stoljeće.

 

Mudri Franjo Kuharić vjerovao je da se uza spomen žrtava nužno povezuje i spomen krvnika, spomen krivaca za tako brojne žrtve. I zato je kardinal Kuharić inzistirao na tome da nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. On je vjerovao da su Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim moralnim pitanjem: Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici?

 

Molit ćemo vječni mir svima nastradalima. Pravo na život i dostojanstvo svake osobe pod Božjom je zaštitom. Stoga svakoj nevinoj žrtvi dugujemo jednako poštovanje. Tu ne može biti razlike ni rasne ni nacionalne, ni konfesionalne, ni stranačke. Temeljna jednakost u dostojanstvu svih ljudi proizlazi iz same naravi čovjeka, stvorena na sliku i priliku Božju. Pojedinačne i osobito masovne likvidacije bez ikakva suda i dokaza krivnje uvijek su i posvuda teški zločini pred Bogom i pred ljudima. Stoga ćemo se kod svetoga oltara spomenuti žrtava hrvatskog naroda i Katoličke crkve. Spomenut ćemo se žrtava srpske nacionalnosti i Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj. Spomenut ćemo se žrtava Židova, Roma i svih kod nas ubijenih u Drugome svjetskom ratu samo zato što su druge nacije, druge konfesionalne pripadnosti ili drugoga političkog uvjerenja.”

 

Mudri Franjo Kuharić vjerovao je da se uza spomen žrtava nužno povezuje i spomen krvnika, spomen krivaca za tako brojne žrtve. I zato je kardinal Kuharić, o čemu mi je govorio nebrojeno puta (autor sam i prvoga uživo emitiranoga televizijskog intervjua s kardinalom Kuharićem; 1994. na zagrebačkom OTV-u), inzistirao na tome da nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. On je vjerovao da su Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim moralnim pitanjem: Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: Kako okajati krivnju, kako zadobiti oprost Božji i ljudski, mir savjesti i pomirenje među ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini?

 

Složit ćete se da su to vrlo odgovorne, obvezujuće i ozbiljne riječi. No koliko je duha tih poruka provedeno u djelo? Kako je moguće da i episkopat i kler svih ovih godina pate od teških napadaja amnezije i ne pamte ništa što se tiče zločina koje su pak počinili Hrvati, katolici i oni koji to nisu, od raspada SFRJ naovamo? Kako je moguće da se na blajburškom polju 13. svibnja 2007. pojavi zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić (ne zaboravimo to: supotpisnik navedenoga pisma hrvatskog episkopata iz 1995.), i na sav glas kaže kako mora govoriti i svjedočiti istinu, a onda ostane bez glasa i traga kada smo sa zaprepaštenjem saznali, prateći na Županijskom sudu u Zagrebu tijek suđenja odgovornima za zločine počinjene u rujnu 1993. u akciji kod Medačkog džepa i nakon nje, da su tamošnji Srbi bili živi nabijani na kolac i bacani u bunare, baš kao i u doba NDH?

 

Je li to zato što je teško priznati da su se opet mnogi članovi Crkve, i na području RH i u BiH, zapleli u nepravdu, nasilje i u teške zločine? Je li pak zato što ni jedna kršćanska crkva nije obavila adekvatan proces suočavanja s negativnom prošlošću, kajanja i praštanja? Dakako, vjerujem da je i to posrijedi. Ali na ovaj sam se kritički osvrt odlučio jer hrvatski građani žive i odrastaju bez sustavnoga mirotvornog obrazovanja, praktično nekorisni za preoblikovanje hrvatskog društva u okolini u kojoj će se zločini pamtiti da se ne bi ponovili, u kojoj će se imena zločinaca ponavljati kako bi društvo znalo da će takvi dobiti primjerenu kaznu, ali u kojoj će se građani s poštovanjem odnositi prema svima onima koji su dali svoje živote i zdravlje za slobodu zemlje.

 

Jest, kolega Čuliću, elite su nam grozne. Ali onkraj bilo kakve rezignacije i pobožnog bježanja, tako čestoga u kršćana naše regije, ali i vjernika drugih denominacija i vjera, trezven u duhu hladne kirurške preciznosti o kojoj ovisi ugrožen ljudski život, mislim da nam ovi događaji poručuju da nećemo trebati ni genije ni cinike, ni preziratelje ljudi, ni rafinirane natjecatelje, nego priproste, iskrene, prave građane, ali spremne na kajanje i na pomirenje. Hoće li naša nutarnja otpornost biti dovoljno jaka protiv onoga što nam je nametnuto i naša iskrenost prema samima sebi dovoljno nemilosrdna da bismo opet našli put do jednostavnosti i čestitosti? To je, po meni, naše glavno pitanje, naša dilema.

 

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora