novinarstvo s potpisom
Ovih dana oprostili smo se od fra Luke Markešića, rođenog u Rami 23. prosinca 1937., u mjestu Proslap kraj Prozora. Krsno ime bilo mu je Mirko. Najveći dio života proveo je u Sarajevu, u kojem je i umro u četvrtak, 7. kolovoza 2014. Njegova subraća ispunila su mu želju da bude ukopan u mjestu svoga življenja, u Sarajevu, na gradskome višekonfesionalnom groblju Bare, u grobnici bosanskih franjevaca. Bilo je to u utorak, 12. kolovoza.
Najprije su se od njega na misi zadušnici u prepunoj crkvi sv. Ante na Bistriku, uz koncelebraciju velikoga broja svećenika, svojim prigodnim govorima oprostili kardinal Vinko Puljić, nadbiskup vrhbosanski koji je i predvodio misno slavlje, fra Lovro Gavran, provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene te fra Tomislav Brković, gvardijan ramskoga samostana kojemu je fra Luka pripadao po mjestu rođenja.
O fra Luki, njegovu životu općenito, te posebno o njegovu svećeničkom, odgajateljskom, obrazovnom, starješinskom, znanstvenom, teološkom i društvenom djelovanju tom prigodom govorio je fra Ivan Šarčević, gvardijan samostana sv. Ante na Bistriku u kojem je u posljednje vrijeme boravio i fra Luka. Rekao je da je bio istaknuti franjevac, optimist i borac protiv rata i ratnih događanja u Bosni i Hercegovini, te uz to posebno istaknuo sljedeće fra Lukine značajke:
“Fra Luka, zajedno s glavnim tokom bosanskoga franjevaštva u drugoj polovici XX. stoljeća sve do ratnih ’90-ih, aktivno sudjeluje u promjeni paradigme u odnosu Crkve prema državi i društvu što izaziva negodovanje pa i osude od strane tvrdih ljudi iz Crkve a najviše poslije pada komunizma od strane zagovornika političkoga katolicizma i u naše vrijeme pohrvaćenog katolicizma.
Svojim odgojnim i teološkim radom kao profesor na Franjevačkoj teologiji (od 1972) i kao provincijal Bosne Srebrene (1982-1991) fra Luka ne pripada antimodernističkom modelu isključivosti i apriorističke osude socijalističkoga režima od strane Crkve, niti oportunistički prihvaća vulgarni ateizam od strane partijskoga režima. On zastupa životni model uvažavanja i dijaloga s modernim svijetom i društvom. (…)
Fra Luka je bio prirodan, elementaran čovjek, nekada djetinje zaigran i opušten, a nekada nepopustljiv i tvrd. Čovjek samostalan i samosvjestan do mjere da je vlastita stajališta izdizao na razinu neupitnog stava i zaogrtao ih ruhom objektivnosti i opće istine koju bi i drugi, smatrao je on, trebali bez kalkulacija i dvoumljenja prihvatiti jer je ta istina očigledna, utemeljena i na vjeri u Boga. Bio je spreman gubiti, biti ismijavan i izrugivan, ostajati sam, ali ne izdati hrabrost ni cilj vlastitoga poslanja. (…)
Jedna od fra Lukinih odgovornosti od rata naovamo bila je cjelovita Bosna i Hercegovina, domovina i država svih njezinih naroda i građana, domovina i država oslobođena nacionalističkog zla i mržnje, osobito hrvatskoga nacionalističkog pristajanja uz velikosrpsko prekrajanje granica i projekt takozvanog ‘humanog preseljenja’. Cilj mu je bio da u BiH nitko ne smije biti žrtva očišćenoga teritorija.”
Rijetko je tko bio tako dosljedan u kritici loše, nacionalističke hrvatske politike u BiH kao fra Luka. I rijetko se tko tako nepotkupljivo, bez kompleksa precjenjivanja ili podcjenjivanja, dostojanstveno i sa samopoštovanjem smatrao bosanskim Hrvatom u svojoj državi. (Više u: www.prometej.ba)
Fra Lukin ”ramski gvardijan” fra Tomislav Brković tom prigodom je istaknuo: ”Fra Luka je za naše društvo učinio velike stvari od povijesnog značenja. Bio je svjestan da zbog protivljenja zvaničnoj politici, poglavito kod Hrvata, i protivljenja službenom, propisanom mišljenju, nije prihvaćen niti shvaćen upravo među mnogima kojima je otvarao oči i ukazivao na pogrešnost projekata koje slijede. Bio je smetnja onima koji nemaju realne viziju kako bi BiH trebala izgledati i koji su stvarni interesi svih bosanskohercegovačkih Hrvata.
Zbog toga je proročki neumorno radio na tom planu, tražeći nove putove i nova rješenja. Vjerovao u čovjeka bez obzira koje vjere ili narodnosti bio. Nije tražio jeftinu i prolaznu slavu. Zbog svojih životnih principa i uvjerenja ponekad nije bio prihvaćen ni od pojedinih crkvenih velikodostojnika niti od članova zajednice. Ipak, jedan je od onih koji može stajati rame uz rame s velikanima bosanskoga franjevačkog reda, počevši od fra Anđela Zvizdovića, fra Josipa Markušića, fra Ljube Lucića, fra Petra Anđelovića.” (više u: www.rama.co.ba)
Nakon misnog obreda od fra Luke se pred velikim brojem rodbine, prijatelja i onih koji su ga poznavali kao nepokolebljivog pronositelja istine u ime Franjevačke teologije u Neđarićima, u ime njezina dekana, profesora i studenata, na groblju Bare oprostio fra Mile Babić. Prigodnim riječima okupljenima su se i ovdje obratili fra Lovro Gavran, fra Ivan Šarčević te fra Tomislav Brković.
Fra Luka je pokopan u grobnicu bosanskih franjevaca na groblju Bare u podnožju brda Hum, zajedno sa značajnim bosanskim franjevcima fra Karlom Karinom, fra Vitomirom Jeličićem i fra Bonifacom Badrovom. Bio je to ispraćaj čovjeka koji je dao veliki osobni doprinos izgradnji Provincije Bosne Srebrene, podizanju njezina pomlatka, traženju i iznalaženju modaliteta življenja i djelovanja kako same Provincije, tako i Crkve kao cjeline bez obzira na sustav u kojem se živjelo: onaj raniji – samoupravni socijalistički ili ovaj današnji – kvazidemokratski nacionalistički.
Zajednički iskaz svih onih koji su ga poznavali može se sažeti u riječi fra Tomislava Brkovića: ”Dragi prijatelji, odlazi još jedan čuvar Bosne. Odlazi čuvar njezine povijesti, kulture i državnosti. Franjevac i Hrvat u njoj.”
Mnogi od njegove subraće, ali i druge kolege teolozi zacijelo će imati prigodu (pro)govoriti o njegovu doprinosu suvremenoj teološkoj misli, posebno u području dogmatike, ekleziologije, mariologije i drugih teoloških disciplina. A da je učinio mnogo, vidljivo je iz njegove biobibliografije: www.prometej.ba/markesic-fra-luka-mirko.
A kako je fra Luka veći dio svoga svećeničkog života posvetio stvaranju uvjeta za što primjereniji život ljudi u ovome svijetu, u ovome ću se tekstu samo nakratko osvrnuti na njegov doprinos izgradnji suvremenoga bosanskohercegovačkog društva i to od početka devedesetih godina 20. stoljeća, posebno od utemeljenja Hrvatskoga narodnog vijeća Bosne i Hercegovine (HNVBiH), koje se zbilo na Prvome općem saboru Hrvata Bosne i Hercegovine, 6. veljače 1994., u opkoljenome Sarajevu, o čemu sam napisao i knjigu ”Kako smo sačuvali Bosnu i Hercegovinu.
U povodu desete obljetnice Hrvatskoga narodnog vijeća Bosne i Hercegovine 1994-2004” (Synopsis, Sarajevo 2004.), za koju je fra Luka pripremio i odgovarajući predgovor.
Fra Luka je u svojstvu člana, a potom i predsjednika Hrvatskoga narodnog vijeća BiH u ovih posljednjih 20 godina napisao mnoštvo članaka, dao velik broj intervjua i osobnih analiza o društvenim, religijskim i političkim prilikama u Bosni i Hercegovini kao istinskoj domovini njezinih građana i naroda, a time – naravno – i domovini hrvatskoga naroda.
No, ono što ga je posebno ”nosilo” u tome žaru borbe za opstojnost hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini nisu bile toliko nacionalno-nacionalističke politike bošnjačkih i srpskih političkih lidera, koliko nacionalno-nacionalistička politika onih hrvatskih lidera koji su si uzimali, i još uvijek si uzimaju pravo, reći da jedino oni predstavljaju ”prave” interese hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini. A sve su te hrvatske nacionalističke politike, kako je često isticao, vodile ne uzdizanju, nego nestanku hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini.
Kad je u pitanju Bosna i Hercegovina, na raspolaganju nam stoje mnogi njegovi tekstovi. Neki od njih, oni najnoviji, od 2012., mogu se naći na službenim stranicama HNVBiH (www.hnv.ba). U nastavku feljtona ću navesti tek samo neke od ”bosanskohercegovačkih tema” kojima se fra Luka bavio u svojim knjigama i člancima.
(Nastavlja se)