Kardinalova nada

Olivier Legendre umro je 20. listopada ove, 2014. godine. Ostavivši za sobom svoju suprugu, petero djece i čitatelje koji su u brojnim njegovim tekstovima – posebice u dvjema knjigama: Kardinalove ispovijesti (Confession d’un cardinal, 2007.) i Kardinalova nada (L’espérance du cardinal, 2011.), što su postigle rekordnu nakladu i ne samo u Francuskoj – prepoznali vlastite nade za Katoličku crkvu.

 

Olivier je odrastao u tipičnoj katoličkoj obitelji, štoviše pohađao je i katoličku školu: Notre Dame Sainte-Croiy u Neuuillyju, molio spuštene glave i sklopljenih ruku u crkvi te kao mladić razmišljao o svećeničkom pozivu. Ne usudivši se masturbirati jer će ‘‘od toga oslijepiti“, ušao je u brak bez prethodnih seksualnih iskustava. Sa svojom ženom imao je petero djece, kako i priliči ‘‘dobroj katoličkoj obitelji“. Među utemeljiteljima je Scouts unitaires de France (SUF), jednog od najvećih katoličkih udruženja mladeži u Francuskoj. Bio je katolički novinar, dobro je, iznutra poznavao život crkvene hijerarhije, pa i vatikanske.

Kako piše u svojoj knjizi Zašto vjerujem (Pourquoi je crois, 2014. ) Olivieru je kako je sazrijevao u vjeri postalo tijesno biti katolik. Jednoga dana rečenica iz Evanđelja: ‘‘Ti si sin moj ljubljeni“ dotakla ga se iznutra: prepoznao se u tom sinu kojem se Bog obraća i to je promijenilo njegov život. S Bogom više nije imao religijske odnose, nego odnose povjerenja i ljubavi

 

Kako piše u svojoj knjizi Zašto vjerujem (Pourquoi je crois, 2014. ) Olivieru je kako je sazrijevao u vjeri postalo tijesno biti katolik. Jednoga dana rečenica iz Evanđelja: ‘‘Ti si sin moj ljubljeni“ dotakla ga se iznutra: prepoznao se u tom sinu kojem se Bog obraća i to je promijenilo njegov život. S Bogom više nije imao religijske odnose, nego odnose povjerenja i ljubavi. I tako je od katolika postao i postajao – kršćaninom. Biti katolik pitanje je pripadnosti, biti kršćanin pitanje je učeništva.

 

‘‘Kardinala“ iz svojih knjiga, čovjeka koji voli svoju Crkvu i stoga može o njoj kritički i otvoreno govoriti, sreo je uz Poov ležaj. Poo je bio siromašan čovjek u posljednjem stadiju side, umirao je. Kardinal je pozvao Oliviera da mu se pridruži u posjeti mu. Sjedili su šutke uz Pooa, kardinal ga držao za ruku.

 

Kasnije je pitao Oliviera: ‘‘Znate li zašto sam vas poveo Poou?“. ‘‘Jer ste mi htjeli pokazati ljudsku nesreću?“ Nikako!“ ‘‘Jer ste mi htjeli pokazati kako koga usmjeriti prema Bogu?“ ‘‘Još manje! Zvao sam vas jer je to njemu, Poou važno. Njemu je potrebno znati da je njegov život dragocjen te da vi i ja zbog toga nalazimo vremena boraviti s njim“.

Olivier je tada shvatio da je nama kršćanima upravo tu mjesto, da bi tu trebala biti Crkva : zajedno s onima koji trpe, ne zato da im činimo dobro, nego da im dopustimo da ga oni čine nama – da nas evangeliziraju.

 

Poput Ilije, razumjeti nam je da Bog ne progovara u buci i u oluji, nego u blagom lahoru. Ne u masovnoj religiji i kolektivnom ‘‘mi“, nego u osobnom traganju za vjerom. Ne u nametanju jedne jedine interpretacije kao ‘‘prave“, nego u konfliktnoj produktivnosti sukobljenih interpretacija. Ne u moćnoj, nego u poniznoj Crkvi.

Kardinal iz Legendreovih knjiga najvjerojatnije nije stvarna osoba, ili barem ne utjelovljena u određenoj osobi imenom i prezimenom, nego izražava razmišljanja, želje i nade onih kardinala, dakle ne samo vjernika laika, pa ni samo svećenika, koji se ne zadovoljavaju dogmatskom i identitarnom zatvorenošću Vatikana u njegovoj reakciji na zbilje trećega milenija i njegovih novih izazova

 

Upravo nas najslabiji dio nas samih jedino istinski evangelizira.

 

Kardinal iz Legendreovih knjiga najvjerojatnije nije stvarna osoba, ili barem ne utjelovljena u određenoj osobi imenom i prezimenom, nego izražava razmišljanja, želje i nade onih kardinala, dakle ne samo vjernika laika, pa ni samo svećenika, koji se ne zadovoljavaju dogmatskom i identitarnom zatvorenošću Vatikana u njegovoj reakciji na zbilje trećega milenija i njegovih novih izazova. Stoga, kada je izabran kardinal Jorge Mario Bergoglio za papu, mnogi su pomislili: ‘‘Pa to je izabran Legendreov kardinal!“ Po mnogočemu doista mu je nalik, a karakteristike njegova kardinala prepoznajemo i među kardinalima koji su se na Sinodi o pastoralu obitelji opredijelili za neisključivost.

 

Olivierov kardinal zalaže se za promjene u Crkvi: za rasterećenje od doktrinarnoga tereta, za dijalog i traženje načina na koji kršćanska vjera i u naše vrijeme može biti živom, za pravo i svećenika i laika da govore o svojoj Crkvi otvoreno, da svi zajedno tražimo nove načine vjerovanja.

 

Kršćanska kultura tzv. Zapada – kaže kardinal – kultura je oblikovana pod utjecajem institucionalne Crkve više nego pod izravnim utjecajem Evanđelja. A ta Crkva je, nažalost, nametanjima svojih pravila, moralističkim jadikovanjima nad svijetom, kadikad priječila Evanđelju izravan put do ljudskoga srca. Crkva je izgubila svoju sposobnost da privlači ljude, ne zato jer je svijet postao lošijim nego što je bio ranije, nego zato što ona sama nije živjela dostatno i jasno prema Evanđelju niti ga je umjela interpretirati njim samim. No, kriza je prilika za ‘‘novu evangelizaciju“ same Crkve.

Željeti je da Crkva prigrli svoju vlastitu nemoć kao svoj istinski zavičaj, mjesto gdje boravi Bog, kako bi mogla naviještati moć nemoći kakvu je živio Krist. Željeti je da dopusti da kršćanstvo kakvo poznajemo umre kako bi se obnovilo u duhu Blaženstava

 

Kriza vjere i kriza morala neće jenjavati, postajat će sve težima sve dok se povijesno klatno toliko ne udalji od svojega središta da će se neminovno morati vratiti k njemu. Samo, pod koju cijenu?! Hoće li se Crkva i dalje baviti samom sobom, svojim utjecajem, brojem, a ne Isusovom porukom? Hoće li se i dalje nalagati svijetu da se mora promijeniti, umjesto da se počne baviti onim što sama može pružiti svijetu.

 

Željeti je da Crkva prigrli svoju vlastitu nemoć kao svoj istinski zavičaj, mjesto gdje boravi Bog, kako bi mogla naviještati moć nemoći kakvu je živio Krist. Željeti je da dopusti da kršćanstvo kakvo poznajemo umre kako bi se obnovilo u duhu Blaženstava.

 

Nije riječi o tome da se umjesto desnima, konzervativnima da za pravo lijevima, progresivnim katolicima, ili obrnuto, nego da se svi zajedno i jedni druge, bez obzira na naše različitosti u stavovima i načinu življenja vjere, prepoznamo kao članove iste Crkve.

 

Crkva je zajednica ne-moćnih ljudi koji dopuštaju da preko njih Bog iskazuje svoju žudnju za dobrom svih ljudi i svih stvorenja. I upravo na tome počiva Olivierova, kardinalova i uopće i kršćanska i ljudska nada.

    •  Papa Franjo nas poziva: ''Činimo sve dobro koje možemo!''
    •  Britanska monarhija, Crkva i sinodalnost
    •  S odlaskom profesora Žmegača otišao je cijeli jedan svijet
    •  Želim li da se svijet promijeni?
    •  Prostor za trećeg(a) - opće dobro - u dijalogu
    •  Antisemitizam u Hrvatskoj i dalje je prisutna anomalija
    •  Susret s Irinom iz Mariupolja
    •  Bio nam dobar Prelazak!
    •  Refleksija uz rat u Ukrajini: što znači – biti za mir?
    •  Thich Nhat Hanh – učitelj za 21. stoljeće

> Svi tekstovi ovog autora