Ustaško Kazalište (1)

KAZALIŠNI UMJETNICI U NDH – IZMEĐU TOTALITARIZMA, SPEKTAKULARIZACIJE I UMJETNOSTI

 Za cijelo vrijeme trajanja NDH, od travnja 1941. do svibnja 1945., veliku važnost u prezentaciji Pavelićeve moći i vlasti, kao i njezine pozicioniranosti na domaćem i stranom terenu predstavljala je kultura.

U tom korpusu djelovanja, iznimno važnog za realizaciju i napredak novog poretka, zagrebački je teatar (dalje: Kazalište) zauzimao središnje mjesto. Kao i cjelokupna društvena djelatnost u državi, čiju je uspostavu Slavko Kvaternik u proglasu od 10. travnja 1941. usporedio s uskrsnućem Božjeg sina, tako je i svaka kulturna ustanova morala biti uređena prema Načelima ustaškog pokreta, temeljnom programatskom dokumentu koji je 1933. u emigraciji sastavio sam Ante Pavelić a čija je okosnica bila ekstremna suprotnost od težnji “protunarodnog” jugoslavenskog režima.

Bit njegove kulturne politke sastojala se u provođenju tzv. duboke kulturne revolucije pod čime se mislilo na ideološku preobrazbu nacionalnih kulturnih institucija kao glavnih nosilaca programa ustaštva na području Kulture novog poretka.[1]

Cilj Ante Pavelića i njegovih ideologa prosvjete i kulture, bio je ostvarenje potpunog prevrata na području duhovnog, moralnog i intelektualnog života hrvatskoga naroda. U sklopu zamišljene kulturne politike preoblikovanja starih i stvaranja novih ljudi, ustaški je režim nastojao posebnu ulogu namijeniti kulturnim institucijama, među kojima se Hrvatsko državno kazalište zbog svojeg prosvjetnog i propagandnog karaktera u neposrednom utjecaju na veliki broj ljudi nalazilo na visokom mjestu prioriteta sveopće preobrazbe novoga društva

Cilj Ante Pavelića i njegovih ideologa prosvjete i kulture, bio je ostvarenje potpunog prevrata na području duhovnog, moralnog i intelektualnog života hrvatskoga naroda. U sklopu zamišljene kulturne politike preoblikovanja starih i stvaranja novih ljudi, ustaški je režim nastojao posebnu ulogu namijeniti kulturnim institucijama, među kojima se Hrvatsko državno kazalište zbog svojeg prosvjetnog i propagandnog karaktera u neposrednom utjecaju na veliki broj ljudi nalazilo na visokom mjestu prioriteta sveopće preobrazbe novoga društva.[2]

Osim što je Kazalište kulturno-politički, a u skladu s Pavelićevim credom moralo biti reprezentativno “pred cijelim svijetom koji sada gleda u nas”[3], očekivalo se da bude i prostor za proslave brojnih događanja u NDH kojime će se uzvisivati ustaštvo i slaviti taj isti “novi duh”.

Izvan tog početnog “izjašnjavanja” o smislu i zadaći  Kazališta, Ante Pavelić je u odnosu prema kulturnim sadržajima bio potpuno nezainteresiran, osim ako se nije radilo o kulturi povezanoj s narodom i selom jer je NDH i programski bila određena kao država primarno seljačkog duha.

Potaknuto takvim “inputom”, Kazalište u travnju 1941. odabire put lojalnosti “novom duhu”: sve do svibnja 1945. nastojat će održati vratolomni ritam produciranja skupih i spektakularnih predstava eskapističkih određenja koje su potencirale usustavljene mitove o čistoj naciji, iskonskom tlu i vjekovnoj tradiciji.

Tako uz svoj redoviti dramski, operni, operetni i rjeđe baletni program, Kazalište postaje prizorište brojnih, obimom i sadržajem različitih proslava, svečanosti i manifestacija na kojima se, u stotinama programa slavljeničkog karaktera, trebala manifestirati moć svih institucija Pavelićeva režima i njega samoga.

Jedan od dominantnih elemenata koji je morao biti uključen u svaki od sadržaja bio je upravo novi duh društva. Od najspektakularnijih obljetnica preko grandioznih međunarodnih gostovanja pa do ustaških prigodnica i običnih kazališnih jubileja – režim i njegova načela bili su središnji motiv, cilj i smisao tih programa. Njihov sadržaj obavezno je bio impregniran vjekovnom slavom hrvatstva, uskrsnućem NDH, dolaskom Poglavnika i uspostavom njegova pokreta.

Unatoč takvim prigodnim slavljeničkim sadržajima, uskoro se glomazni i skupi kazališni mehanizam prepun umjetnika koji se opiru na razne načine, pobunio protiv proklamiranih zahtjeva politike. Postupno se sve više, unutar ideološke i političke ovisnosti, borio za autonomiju svog umjetničkog creda. U silaznoj fazi ustaške države (nakon rujna 1943.), sve su te manifestacije “vrhunaravnog duha hrvatstva” uz ”šablonizirano nekritički primljene krilatice” ukazivale na terminalnu fazu bolesti cijeloga društva koja je kulminirala Pavelićevim bijegom iz države koju je samouvjereno i uz pomoć drugih stvorio, autokratski vodio i logično izgubio, pretvarajući cjelokupno društvo u ”u gramofon, koji nema druge zadaće nego svirati stare otrcane šlagere“

Kakvi god bili – komorni ili spektakularni, prigodni ili rjeđe – tradicionalni, maksimalno su zapošljavali svaki unutrašnji mehanizam Kazališta, kako onaj upravni, tako i umjetnički, administrativni i tehnički, iscrpljujući njegove ljudske i materijalne resurse.

Kazalište je bilo idealan prostor u distribuciji enormne, ”lažne vedrine” (B. Gavella, 1944.) koju je nametala vlast, a u njezinim pompoznostima i ispraznim umjetničkim sadržajima vidjelo je ono prečesto i svoj interes: od takvih je programa blagajna bivala sve punija, a društveni utjecaj s jedne te zaštita pojedinaca s druge strane, sve veći.

Unatoč takvim prigodnim slavljeničkim sadržajima, uskoro se glomazni i skupi kazališni mehanizam prepun umjetnika koji se opiru na razne načine, pobunio protiv proklamiranih zahtjeva politike.

Postupno se sve više, unutar ideološke i političke ovisnosti, borio za autonomiju svog umjetničkog creda.

U silaznoj fazi ustaške države (nakon rujna 1943.), sve su te manifestacije “vrhunaravnog duha hrvatstva” uz ”šablonizirano nekritički primljene krilatice” ukazivale na terminalnu fazu bolesti cijeloga društva koja je kulminirala Pavelićevim bijegom iz države koju je samouvjereno i uz pomoć drugih stvorio, autokratski vodio i logično izgubio, pretvarajući cjelokupno društvo u ”u gramofon, koji nema druge zadaće nego svirati stare otrcane šlagere.“[4]

Kako je više puta isticao Mile Budak – samo nakratko najbliži Poglavnikov čovjek i vodeći kulturno-politički ideolog u NDH – uporedo s političkim i gospodarskim sređivanjem Hrvatske, trebalo je ”brinuti za hranu tjelesnu, kao i za hranu duševnu.“ Pri tom je često izjavljivao da mu je kazalište kao “hrana duha, vedrine, zanosa, plemenitosti i čovječtva” prvo ”kulturno mezimče,“[5] ali  je i sam ubrzo uvidio da kazališni poslovi u sebi nose i nešto drugo osim spektakularne političke prezentacije, vedrine i zanosa, a to su – uz svojeglavost umjetnika –  enormni troškovi programa i čitavog kazališnog pogona.

Naime, na usko determiniranom putu prema uspostavi novog, revolucionarnog duha, ustaškoj vlasti su se (uz turbulentne političke) ispriječile i teške gospodarske prilike koje su sve četiri godine bile najsnažniji generator kompliciranog funkcioniranja zagrebačkog Kazališta.

Zbog svoje glomazne produkcijske strukture, ono je bilo najskuplja kulturna ustanova u NDH  pa se može ustvrditi da je u tom pogledu doista bilo ogledalo tadašnjeg društva: brojne financijske (ne)prilike u NDH direktno su utjecale na njegovo poslovanje, pa time i na njegov program i općenito organizaciju.

Na usko determiniranom putu prema uspostavi novog, revolucionarnog duha, ustaškoj vlasti su se (uz turbulentne političke) ispriječile i teške gospodarske prilike koje su sve četiri godine bile najsnažniji generator kompliciranog funkcioniranja zagrebačkog Kazališta

U tom segmentu, za Kazalište nije bilo nikakve slobode djelovanja jer direktna ovisnost o moći pojedinih političara s jedne te nepovoljan položaj prema Državnoj riznici[6] s druge strane, svjedoče koliko je ustaški režim po pitanju kulturne politike za čitavog trajanja bio ekstremno autoritaran, no istovremeno i nedovoljno djelotvoran. Iz tog razloga nije bilo lako dvojici intendanata (Dušanu Žanku i Marku Soljačiću) voditi željene repertoarne politike u kojima su morale prevladavati jake nacionalne i osovinske odrednice.

Zato je, s jedne strane zbog konstantnog nerazumijevanja Državne riznice za  potrebe kazališne proizvodnje, a s druge strane zbog sve manjeg priliva novca u državnu blagajnu, nesmetani umjetnički rad i iz financijskog aspekta bilo nemoguće ostvariti.

Kao što je notorna činjenica da je gospodarstvo NDH ponajprije moralo udovoljavati znatnim obvezama prema svojim zaštitnicima – Njemačkoj i Italiji, tako je i Kazalište bilo primorano slušati brojne kulturno-političke subjekte vlasti od kojih je na kraju Državna riznica ipak imala zadnju riječ.

Ako se izuzme apsolutna vlast utjelovljena u jednom čovjeku koji je nerijetko bio inspiracija mnogim događanjima u Kazalištu, njime je svakodnevno i vrlo rigidno gospodario jedan drugi, vrlo strogi ”glavar“ – onaj u liku često neimenovanog činovnika Državne Riznice. Njegova bi revnost u dodjeljivanju sredstava, ali i kontroli njihova trošenja često dovodila obje uprave do ruba izdržljivosti i tjerala ih na posve neuobičajene postupke, od kojih je najupečatljivije bilo ukidanje pretplate za sezonu 1943/44, tradicionalno neupitnog i do danas najunosnijeg sustava uprihođenja vlastitih sredstava HNK.

Naime, od jeseni 1943., upravo kao i cijela ustaška država, Kazalište kao najreprezentativnija kulturna ustanova novoga duha koji je ”uskrsnuo“ u travnju 1941., tonula je nezaustavljivo u ponor u koji je na proljeće 1945. konačno upala i cijela ustaška država.

    •  Trg je Titov, ali je još više naš!
    •  O “izlascima” zagrebačkog HNK
    •  Ustaško Kazalište (2)
    •  Hrvatska kultura i EU (2)
    •  Hrvatska kultura i EU (1)

> Svi tekstovi ovog autora