Suvremene umjetnosti nema

Čitam izvještaje o kontinuiranom padu interesa zagrebačke i hrvatske umjetničke publike za sadržaje koji se svakog dana osim ponedjeljka nuđaju u Muzeju suvremene umjetnosti, i znate što mi prvo na um pada: pa da, Milan Bandić je u pritvoru!

 

Neki dobro obaviješten izvor u mojoj glavi šapuće mi da bismo, da gradonačelnik nije tamo gdje jest, pisali kako interes publike raste i posjetitelja je sve više. Zašto? Pa zato što je upravo Bandić rukopoložio gospođu Pintarić da u još jednom mandatu bude ravnateljica, a sad kada njega više nema u kancelariji, možda je zgodna prilika da kažemo istinu o njezinoj upravi. Iako, tko kaže da ne bi mogla biti istina i ono drugo: gužve pred muzejom sve su veće, publike k’o na naplatnim kućicama oko Velike Gospe? Istina je i jedno i drugo, jer je u hrvatskim okolnostima istina relativna i ovisi samo o jednome – tko je u pritvoru, a tko nije.

Muzej suvremene umjetnosti ima tvorničku grešku. Ama da je gospođa Pintarić zainteresirana i upućena, pa još i obrazovana i poletna kao Nada Beroš, ne bi mogla napraviti mnogo. Osim što je ružan, muzej je golem i skup za održavanje. Hrvatska bi morala biti sretna i bogata zemlja, morala bi biti zemlja živih kulturnih tradicija, pa da MSU može proizvoditi sadržaje po mjeri svoje veličine i povijesnog značaja

 

Muzej suvremene umjetnosti arhitektonski je promašaj. Dobro izgleda samo noću i izvana, kada po prozorskim oknima igraju pokretne slike. Ovih dana gledali smo štakore kako trče u beskrajnom nizu. To je, valjda, dio nekoga umjetničkog projekta, iako je i životno aktualno: uslijed kiša i nadirućeg siromaštva, po ulicama hrvatskih varoši ove jeseni puno je štakora.

 

Muzej suvremene umjetnosti ima lošu upravu. Možda ne lošu, nego pogrešnu. Gospođa Pintarić upravljala je Augustinčićevom spomen-galerijom u Klanjcu. To je njezino iskustvo sa suvremenom umjetnošću. Pred reizbor, imala je vrlo ozbiljnu protukandidatkinju. Učenu, upućenu i zainteresiranu, ženu koja kulturi pristupa s nužnim viškom entuzijazma, ali džaba joj to, ama da jeAchille Bonito Oliva u suknji i da su joj preporuke četveroručno pisali Braco Dimitrijević i Marina Abramović a nadgledao ih Ješa Denegri, ništa joj ne bi pomoglo.

 

Samo u jednom bi slučaju Nada Beroš postala ravnateljica Muzeja suvremene umjetnosti: da je gradonačelnik prethodno završio u pritvoru. Izabrali bi je plahi gradonačelnikovi pomoćnici, u strahu da ih tko ne poveže sa njim. Treba razumjeti ljude. Svatko može završiti u pritvoru. Istina o svemu u Hrvatskoj je relativna.

 

Muzej suvremene umjetnosti ima tvorničku grešku. Ama da je gospođa Pintarić zainteresirana i upućena, pa još i obrazovana i poletna kao Nada Beroš, ne bi mogla napraviti mnogo. Osim što je ružan, muzej je golem i skup za održavanje. Hrvatska bi morala biti sretna i bogata zemlja, morala bi biti zemlja živih kulturnih tradicija, pa da MSU može proizvoditi sadržaje po mjeri svoje veličine i povijesnog značaja.

 

Ovako, njegovo postojanje svodi se na održavanje hladnoga pogona, na uzaludnu borbu kustosa s odbojnim prostorom i na pojedinačne herojske činove, kakvim bi se mogle smatrati izložbe Josipa Vanište i Julija Knifera. Ali da bi Muzej suvremene umjetnosti bio doista i muzej i suvremen, trebalo bi mu nešto što nisu i ne mogu biti Vaništa i Knifer. A trebalo bi mu i zraka, širine, kosmopolitskoga duha… Svega onog čega u Hrvatskoj, općenito više nema.

Bez prava na provokaciju, onu koja će do izbezumljenja dovesti čuvare ćudoređa i istine o nacionalnoj intaktnosti i posvemašnjoj nevinosti, suvremene umjetnosti nema. Nema je, i tačka. Možda je nekada u Hrvatskoj mogla postojati, ali danas ne može. Ili kako je to prije nekoliko dana u intervjuu Dobroslavu Silobrčiću neočekivano šokantno formulirao redatelj Ognjen Sviličić: “Nacija smo iza koje ne ostaje glazba nego gomila leševa.” Nadajmo se da se redatelj Sviličić neće kajati zbog izgovorenih riječi

 

Zato, možda je gradonačelnik Milan Bandić učinio najpametniju moguću stvar kada je bez razmišljanja reizabrao Snježanu Pintarić. Ona je, u ovakvoj duhovnoj i političkoj klimi, stečajna upraviteljica Muzeja suvremene umjetnosti. Kakva Nada Beroš, ona bi u najboljem slučaju postavljala izložbe koje bi iritirale javnost.

 

A tko je pa ta javnost? Zna se tko je javnost. Javnost vazda za dom spremna. Eno je na primanju i kisdihantu kod velečasnog Bozanića. Zašto bi Nada Beroš iritirala “javnost”? Zato što je iritiranje u prirodi njenog pozvanja.

 

Evo kako to ide u suvremenoj umjetnosti. Naši su internetski tabloidi prenijeli vijest o mini skandalu usred kojeg se našao hrvatski kustoski kolektiv WHW. Možda ste i vi čuli za njih, Europa sigurno jest: četiri dame koje se zadnjih godina kreću europskom i svjetskom scenom suvereno kao vi po svome predsoblju. Ako su u Istanbulu, Berlinu, Veneciji ili Madridu po dobru čuli za Hrvatsku, vrlo je vjerojatno da su čuli po njima. Naravno, govorimo o obrazovanom i kulturnom svijetu, a ne o vozačima kamiona i stadionskim huliganima. Ako nam je, pak, do njihovog mišljenja stalo, da, oni za Hrvatsku znaju po Davoru Šukeru.

 

U Madridu WHW su izložile rad argentinske aktivističko-umjetničke skupine Mujeres Públicas, naslovljen: “Mala kutija šibica”. Na kutiji je, uz prigodnu ilustraciju, citat oca modernog anarhizma Petra Kropotkina: “Jedina crkva koja osvjetljava je crkva koja gori.” Rad je načinjen i izložen u sklopu borbe zs slobodu ženskog izbora, iliti prava na pobačaj. Načinom na koji Crkva tretira njihova tijela, argentinske umjetnice su tretirale Crkvu. Ništa drugo, ništa više od toga.

 

Naravno, pobunile su se pojedine katoličke udruge u Španjolskoj, ali da se oni nisu pobunili, ovakav bi rad bio promašan i besmislen. Španjolska je, međutim, takva zemlja u kojoj postoji ravnoteža između onih koji bi zabranjivali, razapinjali i spaljivali – crkve ili vještice, kako kad i kako koji – tako da će svatko prosperirati unutar vlastitog sektora, društvenog kruga, svjetonazora…

Po čemu se, osim po kvadratima prostora, Muzej suvremene umjetnosti razlikuje od Moderne galerije, koja u stalnome postavu izlaže radove hrvatskih likovnih klasika? Pa zar Vaništa i Knifer nisu klasici, i zar njihovi radovi nisu izloženi i u toj istoj Modernoj galeriji. U kojoj bi, doista, bilo tematski neprimjereno izlagati – Malu kutiju šibica. U kutiji, dakle, je razlika. Sitna i nenadomjestiva

 

Mujeres Públicas i kolektiv WHW širit će prostore slobode i učvršćivati rodnu i političku samosvijest, a crkvene će udruge snažiti vlastiti konzervativizam. U protoku vremena demokracije saznat će se koju će od dvije ponuđene istine prihvatiti španjolsko društvo. Izgubit će, pretpostavljamo, ona strana koja se plaši upravo tog i takvog protoka vremena.

 

E sad, pokušajmo zamisliti ovu vrstu provokacije u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. Nešto u vezi branitelja, NDH, poglavnika ili vrhovnika? Ili ovu istu malu kutiju šibica? Nemoguće, je li tako? Naravno da je nemoguće, i naravno da je samim tim nemoguć i besmislen svaki razgovor o brojnosti publike u Muzeju suvremene umjetnosti ili o uspjesima i neuspjesima uprave Snježane Pintarić.

 

Bez prava na provokaciju, onu koja će do izbezumljenja dovesti čuvare ćudoređa i istine o nacionalnoj intaktnosti i posvemašnjoj nevinosti, suvremene umjetnosti nema. Nema je, i tačka. Možda je nekada u Hrvatskoj mogla postojati, ali danas ne može. Ili kako je to prije nekoliko dana u intervjuu Dobroslavu Silobrčiću neočekivano šokantno formulirao redatelj Ognjen Sviličić: “Nacija smo iza koje ne ostaje glazba nego gomila leševa.” Nadajmo se da se redatelj Sviličić neće kajati zbog izgovorenih riječi.

 

Po čemu se, osim po kvadratima prostora, Muzej suvremene umjetnosti razlikuje od Moderne galerije, koja u stalnome postavu izlaže radove hrvatskih likovnih klasika? Pa zar Vaništa i Knifer nisu klasici, i zar njihovi radovi nisu izloženi i u toj istoj Modernoj galeriji. U kojoj bi, doista, bilo tematski neprimjereno izlagati – Malu kutiju šibica. U kutiji, dakle, je razlika. Sitna i nenadomjestiva.

 

(Prenosimo s autorova portala).

    •  Ovo bi bio bolji svijet kada bismo bili kao vozači kamiona
    •  Zašto nakon uvođenja eura odumiru zagrebačke tržnice?
    •  Hanka Paldum i njezini problemi na državnoj granici
    •  Kako to da nikome nije nedostajalo tih 1.334.823 eura?
    •  Lud, zbunjen, normalan
    •  Zašto Nepalci ne bi postali Hrvati…
    •  Bečki konjušari i slovenska gospoda
    •  Nikada više neću u RH kupiti ni jedan Samsungov proizvod
    •  Kakav bi mogao biti hrvatski problem sa Sinišom Pavićem?
    •  Kako se probudi stara mržnja prema Albancima

> Svi tekstovi ovog autora