Hrvatski premijer Vučić

Ni gotovo punih dvanaest godina nije haškom sudu bilo dovoljno da presudi Vojislavu Šešelju: premalo je valjda bilo vremena da se pretrese i dokaže ono što je sam huškački vojvoda javno u novinama izjavljivao devedeset prve, pa časni sud zatražio stanku.

 

Ili je to, ili su se uplašili da će im nakon Đorđa Đukića, Slavka Dokmanovića, Milana Kovačevića, Momira Talića, Milana Babića, Miroslava Deronjića i Slobodana Miloševića umrijeti još jedan srpski optuženik, pa su teško bolesnog Šešelja, najvećeg redikula među ratnim zločincima i najvećeg ratnog zločinca među redikulima, pustili iz pritvora da se liječi kod kuće.

 

Već i visoki mortalitet srpskih optuženika – samo jedan haški pokojnik nije bio Srbin, a od devet onih koji su umrli prije nego su stigli do Sheveningena čak je sedam srpskih optuženika – u Srbiji je gotovo općeprihvaćen kao dokaz za teoriju belosvetske zavere protiv Srba. Šešelj na slobodi pri tom nije iznimka koja potvrđuje teoriju, čak ni dok je živ: nije to, naime, jedina antisrpska zavjera.

Već i visoki mortalitet srpskih optuženika – samo jedan haški pokojnik nije bio Srbin, a od devet onih koji su umrli prije nego su stigli do Sheveningena čak je sedam srpskih optuženika – u Srbiji je gotovo općeprihvaćen kao dokaz za teoriju belosvetske zavere protiv Srba. Šešelj na slobodi pri tom nije iznimka koja potvrđuje teoriju, čak ni dok je živ: nije to, naime, jedina antisrpska zavjera. Najnovija takva općeprihvaćena teorija belosvetske zavere kaže tako da je haški sud četničkog vojvodu Šešelja pustio zapravo da – sruši vladu Aleksandra Vučića

 

Najnovija takva općeprihvaćena teorija belosvetske zavere kaže tako da je haški sud četničkog vojvodu Šešelja pustio zapravo da – sruši vladu Aleksandra Vučića.

 

Beogradski mainstream mediji na daljinskom upravljaču srpskog premijera već danima tako objašnjavaju kako iza odluke Raspravnog vijeća haškog tribunala stoje Amerikanci – u fusnoti ove teorije stoje Wikileaksovi dokumenti o washingtonskoj kontroli UN-ovog suda za ratne zločine – koji su, nezadovoljni vazalnom politikom srpske vlade prema svom generalnom sponzoru Vladimiru Putinu i Majčici Rusiji, Srbiji pripremili ”ukrajinski scenarij“, sa Šešeljom kao vođom pobune.

 

Aleksandar Vučić tako bivšeg kuma koristi kao idealnog neprijatelja, točno onoliko bezopasnog koliko i korisnog za jednokratnu upotrebu u unutrašnjoj politici, za saniranje štete od iznuđene kooperativne europske politike.

 

Teorija je uobičajeno kretenska, mada je njena najtanja karika zapravo jedina jaka: ona po kojoj bi stratezi američke vanjske politike, CIA i skupština stanara Bijele kuće morali biti potpuni imbecili da srpsku vladu s najjačom podrškom još od Miloševićevih vremena ruše pomoću takvog teškog bolesnika kakav je Vojislav Šešelj. Koji se pri tom još i teško razbolio.

 

Teoriji beloameričke zavere protiv Srba to bi bio upravo krunski argument: inteligencija i mudrost – poznata je stvar – oduvijek su krasili američku vanjsku politiku, osobito onu intervencionističku. Ako, naime, bolesnog Šešelja u Beograd i nije poslala CIA, vjerojatno se Obamin genijalni obavještajni kružok u Ovalnom uredu sad lupa po čelu kako im to nije palo na pamet prije nego Vučićevim spin-lekarima.

Teorija je uobičajeno kretenska, mada je njena najtanja karika zapravo jedina jaka: ona po kojoj bi stratezi američke vanjske politike, CIA i skupština stanara Bijele kuće morali biti potpuni imbecili da srpsku vladu s najjačom podrškom još od Miloševićevih vremena ruše pomoću takvog teškog bolesnika kakav je Vojislav Šešelj. Koji se pri tom još i teško razbolio

 

Uistinu, među svim onim ekscentricima, šarlatanima, konjokradicama i ubojicama koje je američka vlada proteklih pedesetak godina naoružavala za atentate, državne udare i ”ukrajinske scenarije“ diljem Trećeg svijeta, nije bilo mnogo bolesnika i redikula većih od Vojislava Šešelja.

 

Bilo bi to, najzad, sasvim u skladu s nadaleko poznatom inteligencijom i mudrošću američke intervencionističke politike: nakon nekoliko mjeseci pomnog planiranja svome su igraču položili ”jamčevinu“ za liječenje sa slobode kako bi destabilizirao jednu sigurnosno interesantnu državu, a ovaj već sutradan destabilizirao susjednu.

 

Prvog dana na slobodi – kad je dakle mobilizacijski kapacitet povratka iz zatvora najveći – Vojislav Šešelj je okupio jedva par hiljada svojih redikula, pardon radikala, od kojih je, nota bene, dobar broj autobusima stigao iz radikalskih vukojebina Republike Srpske: već sutradan ”revolucionare“ je velikosrpskim i maloumnim doskočicama zapravo više uveseljavao nego dizao na bunu, i do subote su ga na političkom ga životu u Beogradu držali još samo Vučićevi medijski aparati.

 

Umjesto Srbije, Šešelj je tako za tih par dana mobilizirao – Hrvatsku.

 

Sve od njegova slijetanja na beogradski aerodrom, cjelokupno vojno sposobno pučanstvo Hrvatske – predsjednik Republike, premijer, ministri, opozicijski lideri, generali, novinari, politički analitičari, branitelji, biskupi, navijači, pjevači, manekenke i anonimni komentatori – podignuto je na uzbunu.

I vlast i opozicija u Hrvatskoj, jednako kao i hrvatska parapolitika, koriste tako četničkog huškača puštenog iz haške vremenske kapsule kao idealnog neprijatelja, točno onoliko bezopasnog koliko i korisnog za jednokratnu upotrebu u unutrašnjoj politici, za saniranje štete od iznuđene kooperativne europske politike

 

Sirene, međutim, ne tule zbog skandalozne odluke Raspravnog vijeća haškog suda da jednog od najgorih ratnih huškača iz krvavih devedesetih pusti kući, već zavijaju – opću opasnost.

 

I vlast i opozicija u Hrvatskoj, jednako kao i hrvatska parapolitika, koriste tako četničkog huškača puštenog iz haške vremenske kapsule kao idealnog neprijatelja, točno onoliko bezopasnog koliko i korisnog za jednokratnu upotrebu u unutrašnjoj politici, za saniranje štete od iznuđene kooperativne europske politike.

 

Vojislava Šešelja ozbiljno su na kraju shvatili samo Hrvati i Aleksandar Vučić, koji se u stvari preporučuje kao upravo savršen predsjednik hrvatske Vlade. Od svih Srba, najzad, Šešelja je najozbiljnije shvatio predsjednik Hrvatske stranke prava.

 

Danijel Srb je tako na konferenciji za novinare mrtav ozbiljan izjavio kako Hrvatska uz granicu sa Srbijom hitno treba rasporediti vojsku, upozorivši kako će – ogluši li se Vlada na sirenu za opću opasnost – HSP na granicu pozvati dragovoljce. Za jednog Srba, argument mu je možda i odveć očekivano srpski: ”povratak Vojislava Šešelja dio je pažljivo planiranog projeta ukrajinizacije Srbije“, ponavlja Danijel Srb od slova do slova tezu Vučićevih teoretičara belosvetske zavere, preporučujući se premijeru Srbije kao upravo savršen ministar odbrane.

 

A u Ovalnom uredu lupaju glavama kako se svaki Srb toga sjetio prije njih.

 

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

    •  Stanite, ljudi, šta to radite!? Ima li u ovoj zemlji zakona?
    •  U vrtlogu izazova i strasti
    •  Mjesto prebijanja
    •  Haos u kafani "Kod Herodota"
    •  Blitvari i Scouseri
    •  Finsko pitanje u BiH
    •  Genocidnost palanke
    •  Croatian Independent Army
    •  Čekajući drugi broj
    •  Nevjerojatna priča gospodične Ane

> Svi tekstovi ovog autora