novinarstvo s potpisom
Za razliku od prošlog tjedna recenzirane Igre oponašanja, tek nazivno britanskog simulakruma povijesti sročenog za pogađanje progresivnih pravovjernika u Akademijin glasački listić, Teorija svega zaista je dobar film. Nije nikakvo remek-djelo koje redefinira odnose slike, prostora, boje, šuma i pokreta, da se razumijemo: to je naoko samo još jedan biografski film u ovom ćoravom dobu godine kada svatko, ali svatko objavljuje biografske filmove, ne bi li se kvačenjem na nečiji bitan život domogao sebi bitne nagrade.
Oscar je takva budala, je li: nije nominirao ni Nestalu, najvažniji film 2014. o odnosu spolova, za svoje najvažnije priznanje, niti je za njega nominirao Interstellar, najvažniji film 2014. o odnosu čovjeka prema onostranome.
Nominirao je, doduše, ovaj mali i iskreno skromniji film. U njemu Kip Thorne, teoretski fizičar koji je sazdao dušu Interstellara, nije tvorac iza scene, nego lik u njoj: član komisije koja glavnome liku filma, vidno oboljelome studentu s Cambridgea po imenu Stephen Hawking, omogućuje obraniti doktorski rad. U njemu lik supruge nije Čudesna Amy, osviještena feministica koja ide u svojem osvješćivanju ide par koraka predaleko, nego mnogo čudesnija Jane Wilde, žena koja je odlučila zavoljeti, i nastaviti voljeti, oboljelog Stephena koji će uskoro prestati koračati.
Teorija svega nije film o Stephenu Hawkingu, ma kako ga izvrsno utjelovljavao Eddie Redmayne (a Eddie će – koliko god žalio zbog toga što nije zadržao scensko ime Edward – nakon ovoga postati megazvijezda).
Redmayne je nedvojbeno fantastičan kao Hawking. Od minuciozne rekonstrukcije ALS-a (zvanog “bolest motoričkih neurona” u ono vrijeme, a danas poznatog kao bolest zbog koje su si ljudi u ljeto 2014. izlijevali hladnu vodu na glavu) od kojeg je taj genijalni fizičar obolio u vrijeme studiranja, do pronalaženja načina da prikaže smirenu hrabrost kojom je prihvatio neizlječivu bolest i duhovite iskričavosti koja ga nikad nije napustila (što doista nije lako u tijelu koje jedva funkcionira), Redmayne je vjerojatno najbolji mogući filmski Hawking.
Kako to da onda ovo nije film o njemu?
Tako što je ovo film o Jane Wilde, ženi koja je zavoljela Stephena Hawkinga prije nego što je postao sjena sebe prikovana uz kolica, ženi koja je rodila i othranila troje djece tom čovjeku prije nego što je shvatila da on u duši nije njezin, nego je vara. Sa svemirom.
Izabirući njezinu točku gledišta kroz adaptaciju autobiografske knjige Travelling to Infinity, scenarist Anthony McCarten mudro izbjegava potrebu za izravnim bavljenjem orijaškim (i još živućim) Hawkingom i daje nam njegov prikaz kroz oči možda nimalo manje, ali svakako nama umnogome sličnije Jane.
Kao Jane Wilde, Felicity Jones napokon prestaje biti dugogodišnja miljenica posjetitelja art-kina i također kreće put crvenih tepiha i zvjezdanog glamura koji je dobrano zavrijedila. A koliko god da je svojom ženstvenom, djevojačkom pojavom u stanju utjeloviti Jane još od studentskih dana, Jones je iskusna glumica čiji se puni raspon razotkriva doslovce u svakom kadru Teorije: ona ovdje nema nijedan rekvizit na koji se Redmayne može osloniti, ako oprostite na ironiji.
Ondje gdje je Hawking svjetski znamenit, Jane je mahom neznana, kao što to biva s većinom ne samo supružnika slavnih osoba, nego i skrbnika za invalide. Ako je tema Hawkingova rada otkrivanje naravi onih najzatajenijih i najteže shvatljivih vidova svemira – crnih rupa, tamne tvari, čestica i zračenja čije postojanje može naslutiti samo teorija, ona najveća, objedinjujuća teorija svega – tema Teorije svega je otkrivanje naravi onih koji u svagdašnjici ostaju najzatajeniji. A iz kadra u kadar, kroz svaki pogled, gestu i suspregnutu emociju, Felicity Jones ostaje vjerna točnom, nesentimentalnom portretiranju baš takve osobe.
I u tome je osnovna poanta ovog suštinski britanskog filma: u tom understatementu kakav Amerikancima jednostavno ne može poći za rukom.
Dok pripovijeda fascinantnu istinitu priču o znanstveniku koji je u tako suverenoj mjeri nadišao svoja brutalna tjelesna ograničenja da ga javnost već desetljećima shvaća kao nešto samo po sebi razumljivo (pa će vjerojatno tek nakon ovog filma shvatiti da distrofičar koji govori putem automata ima doktorat iz fizike i neumorno piše vrhunske knjige nije samorazumljiva pojava), McCarten ni trenutka ne poseže za falsificiranjem svojih likova ne bi li došao do dramskog sukoba.
Kao što je rekao Hawkingu kad ga je zamolio za dopuštenje da napiše scenarij, Britanci će stoički susprezati čak i najdublje emocije: Amerikanci će razmetljivo iskazivati čak i one koje ne osjećaju.
James Marsh u sličnoj je poziciji kao njegov glavni glumački par: iako je već godinama znan kao solidan autor (čak i dobitnik Oscara za dokumentarac Čovjek na žici), tek ovdje pronalazi projekt nakon kojeg će njegovo ime postati nezaobilazno među britanskim filmašima našeg vremena – poput, recimo, Joea Wrighta.
Umnogome kongenijalan McCartenovu spisateljskom pristupu, Marsh režira Teoriju na zasadama snimateljskih, montažnih i glazbenih tradicija vlastite igrane kinematografije, ne trudeći se ni trena praviti nešto slično američkom filmu – ne zalazeći pritom ni u suprotnu, ekstravagantnu krajnost kao neki njegovi kolege, što je istinsko osvježenje.
Odmjereno tempiran i duboko human, Teorija svega ujedno je i jedini od četiri velika biografska filma u našim multipleksima ove sezone koji odbija završiti tekstualnim epilogom. Ne, McCarten i Marsh ne redefiniraju odnose slike, prostora, boje, šuma i pokreta ovim filmom, ali nas bar podsjećaju na zrelije načine na koje se oni mogu rabiti unutar konteksta biografskog filma.
I za kraj: nadam se da će na svakog gledatelja koji nakon ovog filma dobije želju pročitati knjigu Jane Wilde Hawking – ili neko od majstorskih popularnoznanstvenih djela Stephena Hawkinga – doći i gledatelj koji će promijeniti svoje gledanje na ljude koji su zbog ove ili one životne nedaće – bilo bolesti, bilo rata – ostali istinski hendikepirani. Priča o Jane i Stephenu mogla bi ih ponukati da preispitaju svoju definiciju herojstva.