novinarstvo s potpisom
Društvenim mrežama proteklih tjedan dana kruži fotomontaža potpisana sa Kerummarko, “mitsko biće iz Sabora za koje svi vjeruju da postoji, ali ga još nitko nije vidio, jer u godinu dana odradi radnih sati kao običan radnik u sedam dana”. Predsjednik oporbenoga HDZ-a Tomislav Karamarko na fotografiji ima Kerumovu, već ćelavošću dobrano načetu afrofrizuru.
Mada je autor fotomontaže, pretpostavljam, ciljao na iz proračuna Republike Hrvatske skupo plaćen nerad te dvojice saborskih zastupnika, meni je fotografija govorila nešto sasvim drugo… Za mene je ona možda ponajbolja anticipacija onoga što nas uskoro čeka ukoliko dubokom krizom ohrabreni HDZ preuzme vlast na parlamentarnim izborima potkraj godine…
Kerummarko, ova fotokarikatura meni nepoznata autora (dobila sam ju od Perom u oko), zastrašujuće je upozorenje na ono što nas čeka. Ono što zasad tek slutimo, i to od noći u kojoj je Kolinda Grabar Kitarović slavila tanku pobjedu nad protukandidatom Ivom Josipovićem. Od noći prepune egzaltiranosti, nesnosne nacionalističke dernjave i već odavno zaboravljenih obrijanih glava (tipa one ”tko je jamijo jamijo je”), kojima bi, da je pravde i prava u ovoj državi, prije bilo mjesto u Remetincu negoli u izbornom stožeru buduće predsjednice.
Za nas nešto starije bio je to čisti vremeplov. Povratak u prošlost. Noć iz ranih devedesetih. Takvih pijanih noći mnogo je tada bilo. U njima su uzurpirani državni simboli, u njima je glazba treštala do daske, odzvanjala k’o u kavanama na periferiji gradova. I u pobjedničkoj noći svatko se sa svakim urlajući nadvikivao, a nitko nikoga nije čuo.
Po meni ta noć, taj preslik devedesetih govorio je onome tko slušati zna, a nije “zna se”, znatno više od fraze na frazu u govorima Tomislava Karamarka, koji je, kao što je red u patrijarhalnom društvu, prvi zgrabio mikrofon – i Kolinde Grabar Kitarović – koja je Kerummarka dugo, prisno i sa zahvalnošću grlila kao da siroti Jakov Kitarović nije tridesetak centimetara od nje, kao da u Bruxellesu čuva djecu.
Predsjedničin suprug u noći uzavreloj od emocija pokazao je nevjerojatnu dozu tolerancije, toliku da sam na trenutak poželjela da je on kandidat umjesto izabrane mu supruge. Strpljiv, dobroćudan, samozatajan, očito emancipiran u tolikoj mjeri da je vlastitu karijeru podčinio supruzinoj utoliko da kuha, sprema, brine o djeci. Ali to nije sve, rekli bi na prodajnim TV kanalima; u nekom od medija sam ovih dana naišla na podatak da se u HDZ upisao tek prije nekoliko godina…E, to se zove ljubav!
No, dirljiva, nesebična ljubav Jakova Kitarovića prema novoizabranoj predsjednici bila je te večeri i jedino lijepo u Hypo centru. Sve drugo bilo je likovanje, prijetnja, podjele i onda vrhunac – šovinistički primitivizam glumca Božidara Alića. Taj je čovjek na neku foru zapeo u vremenu i prostoru, pa je u mikrofon HTV-ove novinarke, razgaljen pobjedom stranačke kandidatkinje, a neki vele i maliganima, sasuo repertoar uvreda, koje su se u devedesetima prosipale iz te iste stranke na dnevnoj bazi, i to po svima koji su mislili imalo različito.
Nismo, dakle, dočekali ni inauguraciju, a već smo dobili jasnu poruku o vraćanju u dane mraka. Povratak će zdušno povesti, ako ne bude Milanovićeva lijeka za sveopću amneziju, upravo ekipa koja je zdušno urlajući slavila u Hypo centru. Lica koja su neki od nas željeli zauvijek zaboraviti, fizionomije koje smo zbog proživljene traume potisnuli negdje duboko, duboko…
I onda su nam, barem meni, Alićeve bljuvotine prizvale sjećanja. Vratile slike, ne samo slike svih onih obrijanih glava od kojih ni najfinija odijela, ni najskuplji automobili i satovi, ni jezici popabirčeni na bauštelama i autobusnim kolodvorima njemačkih gradova ne mogu mimikrirati sirovi primitivizam, koji ne trpi ništa i nikoga različitog od sebe i svojih.
Razarajući i kradući sve što se ukrasti moglo, takvi su nam likovi čitavo jedno desetljeće propisivali količinu mahanja zastavom, imena nogometnih klubova primjerena Hrvatskoj, glazbu (nikako muziku) kakvu pravi Hrvat sluša. Glazbu koja u sebi uvijek mora imati kamena, maslina i vina, Boga, sinova i nešto majki (kćeri ni od korova), puno, puno geografije (pardonček zemljopisa) Like, Slavonije i Dalmacije i najbolje da ju uvijek potpisuje čovjek koji se zove, kako drugačije nego k’o puška!
Tko se formule striktno pridržavao mogao je živjeti u srpskim stanovima, kupovati hotele i tvornice za kunu, biti biran u Sabor, zauzimati najviše položaje u javnim tvrtkama i ustanovama…I mnogi su ljubeći zastavu, kao što reče najpoznatiji HDZ ćelavko, jamili poprilično!
Svi drugi morali su biti kuš, jer bi im u protivnome mnoštvo Alića zalijepilo etiketu. Ma što etiketu, čitav arsenal diskvalifikacija koje su život neistomišljenicima činile nemogućim. Vidjeli smo i u ove postizborne dane da ih HDZ i nadalje brižno čuva, pazi i održava kako bi za njima u svakom trenutku mogao posegnuti.
Raspon je golem, ovisan o grijehu! Kreće se od četnika i četnikuša, komunjara i komunista, orjunaša i jugonostalgičara koji se, eto, ni dvadesetak i kusur godina od osamostaljenja ne mogu pomiriti s gubitkom Jugoslavije i samostalnošću HDZ-u toliko mile Hrvatske, toliko lijepe i drage da su je do gole kože ogulili i onda ju tako sirotu, golu i siromašnu na četiri godine isporučili neprijateljima komunjarama i orjunašima. Valjda da bi ju malo refali, oporavili za ponovnu hadezeovsku ljubav, koja pjesmom kao kakvog saučesnika u zločinu Boga priziva da Hrvatsku čuva dok joj prazne džepove…
Protekloga tjedna pala je i prva žrtva postizbornoga razdoblja. Novinarka Tatjana Jurić zbog krajnje benignog komentara na društvenoj mreži o pobjedi Kolinde Grabar Kitarović, u kojoj joj savjetuje da se distancira od dijela ljudi u stranci, počašćena je prijetnjama smrću, ali i svim već ranije spomenutim diskvalifikacijama i, naravno, čitavim arsenalom uvreda i prostakluka koje nije pristojno izgovarati ni u spomenutim kavanama na periferiji gradova…
Kerummarko i mnoštvo kerummarkića koji svoj izbor u javnosti skrivaju k’o zmija noge otpočeli su s djelovanjem (oni to zovu priprema za parlamentarne izbore), a naši mediji ubiše se od prozivanja premijera za nepristojnost….
I zato što drugo reći do: Spašavaj se tko može. Strašno mitsko biće ipak postoji, kandidirat će se na predstojećim parlamentarnim izborima.