Ivan Markešić: ”Sretno bi bilo umrijeti u vlastitome krevetu”

O starosti, umiranju i smrti – s razlogom. Donosimo razgovor sa sociologom religije prof. dr. Ivanom Markešićem sa Instituta Ivo Pilar i Hrvatskih studija koji je djelomice donešen u tjedniku Expressa a u cjelosti na portalu Prometej.ba.

Koje su posljedice činjenice da ljudi sve dulje žive?

Više je razloga da se u odnosu na ranija razdoblja ljudski vijek u 20. stoljeću produžio. Ponajprije, nestalo je gotovo u potpunosti nekih ranijih opakih zaraznih bolesti (kozice, šarlah, TBC), zatim došlo je do povišenja životnih, a time i zdravstvenih standarda, vidljiv je sve veći napredak medicinskih znanosti kao i mnogostrukost oblika i načina liječenja (A. Giddens). Uz to, zapaža se snažna osobna briga svakoga pojedinca za vlastito zdravlje i uredan život.

Danas je sve podređeno zdravlju, životu u izobilju svega, životu bez bolova i patnje te lijepome, mladalačkom izgledu. Ne čudi stoga što cvjeta farmaceutska industrija, zatim eko-proizvodnja, ali i prodaja bio&bio-proizvoda. No, iako ljudi umiru svakodnevno, o smrti se uopće ne govori. Nema ni posebnih tribina. Ona je tabu, o njoj se ne priča, osim kad nastupi. Nitko ne želi umrijeti.

Zašto se sve manje ljudi umire prirodnom smrću i u vlastitome domu?

U našemu vremenu umiranje i smrt izdvojeni su iz društva, marginalizirani su. Kao i rađanje, premješteni su u medicinske i druge zdravstvene i skrbničke institucije. Sve je medikalizirano. Danas ne umiru mlade i zdrave osobe, nego stariji – koji više nisu vrijedni pažnje i nikome ne trebaju – u poodmakloj su dobi. Čovjek na umoru postao je predmet medicinskog osoblja

U našemu vremenu umiranje i smrt izdvojeni su iz društva, marginalizirani su. Kao i rađanje, premješteni su u medicinske i druge zdravstvene i skrbničke institucije. Sve je medikalizirano. Danas ne umiru mlade i zdrave osobe, nego stariji – koji više nisu vrijedni pažnje i nikome ne trebaju – u poodmakloj su dobi. Čovjek na umoru postao je predmet medicinskog osoblja. O njemu se više ne brinu njegovi najbliži, nego službeno i plaćeno osoblje.

Vijest o njegovoj smrti rodbina i najbliži dobivaju od medicinskog osoblja ili preko medija. A razloga za to je više! Stare, bolesne i nepokretne osobe počinju smetati zdravim članovima obitelji u njihovu obavljanju svakodnevnih poslova i u napredovanju u karijeri. U tu svrhu smješta ih se u staračke domove (ako imaju sreću dobiti ih!), u bolnice ili hospicije. Stoga bi se moglo reći da je danas, zapravo, sretan onaj čovjek kojemu je omogućeno umrijeti u vlastitoj kući, u svome stanu, u okruženju svojih najbližih, svjestan da su uz njega oni za koje je on živio, radio i kojima je mnogo toga stvorio i darovao.

Kakav smisao vide ljudi u ”pokopu sa stilom” (lijesovi s klimom i draguljima itd.)?

Velika opasnost postoji od zloporabe legalizirane eutanazije, posebno u medicinskim institucijama. Potrebno je reći da se legalizaciji eutanazije najmanje vesele sami bolesnici. Ali, zagovaraju je društveni (zdravstveni) sustavi zbog skupoće liječenja, zatim rodbina (da im se najbliži ne bi patili) te liječnici (jer drže da će bolesnik svakako umrijeti – svejedno hoće li to biti nekoliko mjeseci ranije ili kasnije)

U modernome društvu sve je komercijalizirano, pa i sama smrt. Ali i pogreb koji postaje vidljiviji pokazatelj nečije društvene, političke, ali i ekonomske moći. Stoga su takvima proizvođači pogrebne opreme ponudili ljesove s klima-uređajima, posebno za ljetno vrijeme kada pokojnik – zbog tradicionalnih običaja – mora dulje vrijeme biti izvan rashladnih uređaja. Uz to, kao npr. u okolici Negotina u Srbiji pojedinci grade iznad grobnice svojih pokojnika velebna zdanja, male stanove u koje ostavljaju vrijedne stvari, dijamante, zlato, ali ugrađuju i interfone kako bi komunicirali s pokojnikom. Takvim ponašanjem ljudi žele pobijediti ne samo smrt nego i samu misao o njoj, misao o nestanku kako svojih najbližih tako i sebe samih.

Predstavlja li eutanazija zapravo grubo čišćenje društva od starih, bolesnih i nemoćnih? Koje su opasnosti od takvog razmišljanja?

Eutanazija u prijevodu znači ”dobra, blaga smrt“. Poznata je još iz grčkih vremena. Postoji aktivna i pasivna. Teško ih je točno razgraničiti. U ”postupku” pomaganja da netko umre bez patnje, a to znači ”blagom smrću”, uvijek sudjeluju drugi. Eutanazija je danas legalizirana u nekoliko europskih zemalja, gdje u nekima od njih cvjeta tzv. ”smrtni turizam“. Naime, u njima su utemeljene institucije u koje pojedinci dolaze da budu eutanazirani u za to odabranome vremenu – kada uvide da je, između ostaloga, njihova bolest postala neizlječiva, da su postali teret ne samo samima sebi nego i svojoj obitelji. Koji se žele na vrijeme pripremiti za eutanaziju, mogu se i učlaniti u takve institucije (mjesečna rata oko 50 eura).

Međutim, velika opasnost postoji od zloporabe legalizirane eutanazije, posebno u medicinskim institucijama. Potrebno je reći da se legalizaciji eutanazije najmanje vesele sami bolesnici. Ali, zagovaraju je društveni (zdravstveni) sustavi zbog skupoće liječenja, zatim rodbina (da im se najbliži ne bi patili) te liječnici (jer drže da će bolesnik svakako umrijeti – svejedno hoće li to biti nekoliko mjeseci ranije ili kasnije).

Hitler se dolaskom na vlast poslužio tom metodom kako bi se ”riješio” bolesnika, posebno onih u umobolnicama, ali i onih koji su bili nepokretni. Stvarali su mu velike državne troškove, a i ”Božica Nacija“ trebala je biti potpuno ”zdrava”.

Jesmo li stigli u postmortalno društvo?

Današnja Hrvatska spada u skupinu tradicionalnih društava u kojima njezini građani još uvijek nastoje, ako ništa drugo, organizirati barem dostojanstven pogreb svojih najbližih. I to bez obzira u kakvim su odnosima oni s njima do tada živjeli. Pogreb je postao medij komunikacije među rodbinom

Da. Stigli smo u društvo u kojem su se promijenili ne samo odnosi među pojedincima i načini njihova ophođenja sa smrću, nego i samo poimanje tjelesnosti, starenja i smrtnosti. Puno je ljudi koji su izloženi ”socijalnom umiranju”. Uz to, smrt više nije nešto ”sveto”, tajnovito, nepoznato, nešto čega se trebamo bojati. Ona je sekularizirana, detabuizirana, nju se shvaća kao nešto sasvim ”prirodno” i sve se više govori o pravu pojedinca na ”prirodnu smrt“.

Međutim, s druge strane teži se svim sredstvima produžiti ljudski vijek, što postaje medijski zanimljivo, pa se stoga može govoriti o medijalizaciji umiranja i smrti ali i o ‘“dekonstrukciji smrti“ (Z. Baumann). Postavlja se pitanje: kako umrijeti ”prirodnom smrću”, ako se medicinskim pomagalima produžuje trajanje ljudskoga vijeka?

Pogrebna poduzeća i starački domovi su danas profitabilna industrija. Kako to da unatoč tome, njima dajemo tako malo pažnje?

Moglo bi se reći da je danas, zapravo, sretan onaj čovjek kojemu je omogućeno umrijeti u vlastitoj kući, u svome stanu, u okruženju svojih najbližih, svjestan da su uz njega oni za koje je on živio, radio i kojima je mnogo toga stvorio i darovao

Da, u tome ste potpuno u pravu. Međutim, kako bolest i starost nisu nešto što bi predstavljalo neku važnu društvenu vrijednost, ni institucije koje se bave starim, bolesnim, nemoćnim i umrlim osobama nisu nam privlačne. Njima se obraćamo samo onda kad nemamo kud sa starom i nemoćnom, odnosno umrlom osobom. Danas u Hrvatskoj rijetko gdje možete vidjeti investiciju u gradnju dječjih vrtića. No, na sve strane imate ponudu mnogih privatnih osoba za smještaj starih, bolesnih, polu- i potpuno nepokretnih osoba. Stoga se mnogi okreću izgradnji i osnivanju staračkih domova, ali i fitness-centara, raznih vidova športskih treninga, masaža itd.

Međutim, postoje i neke institucije koje djeluju na temelju kršćanske solidarnosti kao npr. Udruga ”Posmrtna pripomoć“ Zagreb, u Ulici Gajevoj 29. Ta udruga je u ove 83 godine neprekinutog postojanja uspjela zbog godinama izgrađivanog povjerenja skupiti preko 250.000 članova kojima se nakon isteka određenog vremena članstva osigurava dostojanstven i – kad su u pitanju pogrebni troškovi – dosta jeftin pogreb. Ne čudi stoga da Udruga svoju povjereničku službu i članove ima po cijeloj Hrvatskoj.

Znate li za neke neuobičajene pogrebne običaje u Hrvatskoj? 

Iako se pod pojmom pogrebni običaji podrazumijevaju običaji ”vezani uz smrt, ukop i poštovanje pokojnika“, oni su u nekim mjestima u Hrvatskoj znali u ranijim vremenima poprimiti isvoje karikaturalne oblike. Posebno kada su babe narikače – u crno odjevene žene, plaćene da nariču po sprovodima – bile sastavni dio pogrebnih obreda.Također, postoje i ljudi koji unaprijed odrede kako će biti sahranjeni, na kojem mjestu i uz koje pjesme.

 

Iako je sve donedavno prema katoličkome, pravoslavnom, islamskom ili pak židovskom nauku bilo neshvatljivo spaljivanje/kremiranje mrtvih, ono danas kod hrvatskih građana – svejedno na njihov vjerozakon – poprima zbog povišenja pogrebnih troškova ”domaćinske” značajke.

No, današnja Hrvatska spada u skupinu tradicionalnih društava u kojima njezini građani još uvijek nastoje, ako ništa drugo, organizirati barem dostojanstven pogreb svojih najbližih. I to bez obzira u kakvim su odnosima oni s njima do tada živjeli. Pogreb je postao medij komunikacije među rodbinom.

(Prenosimo s portala Prometej.ba).

 

> Svi tekstovi ovog autora