novinarstvo s potpisom
Ne znam jeste li primijetili, ali na ekranima naših multipleksa pušu vjetrovi zime. Ne zato što je vani proljeće, i to neočekivano blago za ovu eru klimatskih promjena, nego zato što je praktički cijeli repertoar komercijalnih kina takav da će, ako vam i ne smrzne mozak već pri prvom gledanju, ispiriti kroz njega kroz koji tjedan, ne ostavljajući opaziv trag.
Lanjski su snjegovi pojam istrajnosti naspram ovoga čime nas veliki studiji odskora šopaju. Kao da im se repertoar ove godine, sve do prestižne jesenske sezone nagrada, sastoji isključivo od vulgarnih komedija, plitkih melodrama i onog najjezovitijeg dijela ponude Hollywooda, franšiza.
Koliko god nikome nije drago što stari, da znate da sam sretan što sam bio klinac kad su u kina dolazili prvi Ratovi zvijezda, prvi Pobješnjeli Max, prvi Terminator, čak i prvi Poltergeist. Sve ćete njihove nastavke ili prerade (ili nastavke koji su ujedno i prerade) gledati u multipleksima ove godine, uz birane ine nastavke i/ili prerade recentnijih franšiza kakve su Brzi i žestoki, Marvelovi Osvetnici ili Foxova (i ujedno Marvelova) Fantastična četvorka, popraćene rajcanjem na Jamesa Bonda kroz Kingsmana, Špijunku i petu Nemoguću misiju, sve dok na velike ekrane potkraj godine po tek 24. put ne stigne sâm Bond u filmu SPECTRE.
Uglavnom, 2015. u masovnim je kinima žešća koma. Svjedočit ću joj, da, ali dopustite mi sada malu digresiju prema televiziji. Ondje se ionako zbiva glavnina inovacija u mediju pokretnih slika od početka ovog desetljeća, a nijedna od njih nije do te mjere inovativna kao ona dostojna prikazivanja u kinima – čak i, ponegdje, u IMAX-u.
Igra prijestolja, započeta 2011. i predviđena za sedam sezona trajanja, iz niza je razloga postala najgledanija serija u povijesti kuće HBO. Sada se našla pred dvostrukim raskrižjem i odlučila poći objema račvama, neustrašivo: putem izbavljenja knjiga Georgea R. R. Martina od samoga sebe kao njihova neodlučnog tvorca, te putem izbavljenja hrvatskoga gospodarstva kao takvog.
Ovo drugo je istinski postavljena hipoteza, ali ne moja, pa krenimo od prvog.
Za Martinovu književnu “Pjesmu Leda i Vatre”, prema čijem je prvom nastavku HBO-ova serija dobila ime, znali su svojedobno samo oni dovoljno hrabri da si daju truda čitati strahovito debele knjige sa strahovito mnogo likova smještenih u strahovito nestvaran svijet – drugim riječima, ljubitelji fantastike, žanra iz očitih razloga namijenjenog osebujnima.
Tek nakon što su David Benioff i D. B. Weiss – obojica iskusni scenaristi i, štoviše, književnici – pristupili adaptaciji kroz prvu fantastičku seriju rađenu s ozbiljnošću jedne Prstenove družine (sjećate se, valjda, doba prije nego što je Peter Jackson vjerovao da zna bolje od Tolkiena), običan je svijet dobio priliku otkriti o čemu to Martin tako naširoko piše.
A piše o moći, u svim njezinim oblicima: ne moći zbijenoj u jedan prsten, ili potekloj iz planine pune zlata, već o moći prepoznatljivoj svakom od nas. Smještena poglavito u svijet ekvivalentan kasnom europskom srednjevjekovlju – uz drugačija društva na marginama, od robovlasnika na istoku do egalitarnih neolitičara na sjeveru – Martinova “Pjesma” izbjegava sve trope zbog kojih je žanr nakon Tolkiena postao ozloglašen. Dapače, zlurado ih podriva gdje god stigne, odlazeći pritom do postmoderne krajnosti potkopavanja melodrame kao takve. Ispravnost nečijeg cilja ovdje ne znači automatski sretan svršetak; odbojnost nečijih postupaka ne znači da se u dotičnome liku ne može pronaći tona ljudskosti, čim se zagleda malo dublje pod površinu.
Martin je suštinski postmoderan i u načinu na koji oblikuje svoje djelo. Cijelu radnju pratimo samo kroz gledišta pojedinih likova, znajući što oni znaju, sjećajući se čega se oni sjećaju, videći što oni vide (i, mnogo važnije, primjećujući samo što oni primjećuju). Poglavlja su redovito strukturirana na prepoznatljiv način: lik se nalazi u situaciji A, prisjeća se dijela goleme povijesti što sebe, što okolnog svijeta, dogodi se nešto, te se nađe se u situaciji B, koja pak često završi nekim posve neočekivanim, premda u retrospekciji obrazloženim obratom.
Ta tehnika spaja Martinova iskustva iz pisanja za televizijske serije s bogatim nasljeđem kako povijesne i fantastičke fikcije, tako i poststrukturalističke teorije. Sumnjam pritom da je čovjek zvan GRRM naročito pomno iščitavao autore poput Deleuzea, Barthesa, Guattarija i/ili Lacana, ali njegovo je šire pripovijedanje posve na njihovu tragu propitivanja stvari koje se u kontekstu djela shvaćaju označenima: identiteti, jednako kao i planovi, uporno prolaze preobražaje u suočavanju s neočekivanim. Martin je jedan od najvećih pjesnika čovjekova nošenja s kontigencijama još od Stanleyja Kubricka.
Kao malo koja proza pisana u naše vrijeme, “Pjesma” se hvata u koštac s onim što nas stvarno zanima i stvarno muči: gdje moć počiva, što jesmo i nismo u stanju učiniti da bismo do moći došli,
gdje smo kad je imamo, gdje smo kad je nemamo i gdje smo kad je – bogovi, spasite nas – ne želimo imati. Uvjetno rečeno, naravno. Jer sve je uvijek uvjetno rečeno.
Posve je pritom nebitno što se taj svijet zove drugačije od našeg, što ima drugačiji zemljopis i astronomski kontekst i povijest. Martin voli navoditi da mu je glavni motiv geslo Walta Whitmana koje glasi da su jedine priče koje pričati valja one o ljudskome srcu u sukobu sa samim sobom (što “Pjesma” uvelike i jest), ali meni se čak primjerenijom čini maksima Neila Gaimana što kaže da nije toliko bitno je li priča stvarna, koliko je bitno da je priča istinita.
“Pjesma” jest istinita, baš kao i Igra prijestolja: doduše, u samome kontekstu pisanja dogodio se dosta bitan kratki spoj za čije je prevladavanje serija, čini se, presudno važna. “Pjesma” je, što se rijetko ističe, dijete dvadesetog stoljeća: prvi nastavak, Igra prijestolja, bio je objavljen 1996., drugi, Sraz kraljeva, 1998., a treći, uistinu epohalna Oluja mačeva, 2000. godine. Te tisuće stranica pisane su od početka devedesetih i tvore glavninu radnje prvih četiriju sezona serije.
Peta, koja se u Hrvatskoj počinje emitirati dok ovo pišem (ali je dostupna na usluzi HBO Go još od emitiranja u Americi par sati ranije), svoj cjelokupni sadržaj mora vaditi iz iduća dva nastavka “Pjesme”, Gozbe vrana i Plesa zmajeva. A te su knjige problematične.
Martin tvrdi da je četvrti svezak serijala prvotno htio smjestiti pet godina u budućnost nakon prijelomnih zbivanja na kraju Oluje, pa je otkrio da mu se većina radnje sastoji od retrospekcija, te sve skupa bacio i krenuo iznova, što je dovelo do toga da Gozba izađe tek 2005. Ali ta se knjiga bavila samo dijelom likova “Pjesme”, a premda je u pogovoru autor najavio da će idući svezak s ostatkom nosećih gledišta, Ples, izaći već dogodine, na njega se čekalo do 2011.
Ukratko: kreativni naboj u kojemu je GRRM stvorio cijeli novi svijet, napučio ga neodoljivim likovima – od kraljeva i kraljica do prosjaka, od bogalja i bogaljica do grmalja – i ispleo u njemu cijelu priču igre prijestolja, dotične igre posvećene stjecanju svjetovne moći dok se više, čovjeku neshvatljive sile (zmajevi s jednog, odnosno ledeni Drugi s drugog kraja znanog svijeta) pritajeno izruguju svim tim kratkovjekim ambicijama smrtnika, trajao je jedno desetljeće.
Sljedeće desetljeće Martin je tapkao u mjestu. Gozba vrana iznimno je pismena knjiga, ali usrdno odbija dovesti ijedan noseći lik radnje u sraz s drugim, osim na marginama: isto vrijedi za Ples zmajeva. Martinu, čini se, svejedno mora proći pet godina unutar radnje da bi se zbilo išta zaista spomena vrijedno: a kreativni naboj tako evidentan u prve tri knjige jednostavno se ne da opaziti u sljedeće dvije. To ne znači da nisu vrijedne, a ni da u svaku njihovu rečenicu nije uložen golem trud; znači samo da je trud uložen u odugovlačenje prije zacrtane završnice.
Jedna televizijska serija ne može si to priuštiti. Svaka gotovo sat vremena duga epizoda ove cjeline zamišljene kao sedamdesetak sati dug film mora završiti onako kako ju je nekadašnji televizijski scenarist izvorno pisao: neočekivanim, premda u retrospekciji obrazloženim obratom – a obrata je malo i manje u Gozbi i Plesu, uglavnom zato što se protagonisti ne bave drugim protagonistima, nego nekim tamo negdje trećim likovima.
Zato peta sezona Igre prijestolja nije slična nijednoj dosadašnjoj. Umjesto da okoliša s prikazivanjem radnje dosad objavljenih nastavaka knjiga, ona samoj sebi priznaje da su radnje em manjkave em još neobjavljene (zaista; Martin još treba objaviti najmanje dvije knjige da bi priveo svoju književnu priču kraju), te hrabro skače u sedlo kobile zvane “GRRM nam je rekao kako sve zajedno završava” (nemojte nikada tako nazvati nijednu ženku konja, unaprijed vam hvala) i pripovijeda jednu varijantu priče koja ima…
Pa, koja ima onaj zamah koji je George R. R. Martin imao dok je, kao osebujan čovjek, pisao svoju prepametnu priču za ostale osebujne ljude. Sad kad je postalo jasno da je riječ o građi koja jasno rezonira s najširim zeitgeistom, lijepo je što su baklju pripovijedanja za mase preuzeli ljudi s pripovjednim žarom koji je odlikovao tvorca u njegovim najboljim danima. Knjige će se završiti kad završe, i nadam se da će prije kraja uspjeti i same vratiti taj žar – ali užitak je znati da ga serija ni na trenutak nije izgubila.
Ne sumnjam da će Igra prijestolja završiti otprilike negdje gdje i “Pjesma” kao takva, nakon što posljednji nastavak knjiga naposljetku izađe, valar dohaeris: potpuno poststrukturalistička bit će rasprava o mjestu gdje je posustali prozni autor prepustio autorsko žezlo harnim televizijskim tvorcima, zvanima D&D. Oni velemajstorski vode svoju priču prema svršetku.
Ali jedan vid priče nadmašuje radnju koju su objavili bilo HBO, bilo Martin. Časopis Bloomberg Business početkom travnja objavio je tekst pod naslovom “Može li Igra prijestolja spasiti Hrvatsku”, navodeći statističke pokazatelje o porastu broja gostiju na hrvatskim lokacijama gdje se najgledanija serija na svijetu snima od 2011., ponajprije Dubrovniku.
Bloomberg pritom ističe citat bivšeg i budućeg dubrovačkog gradonačelnika Andre Vlahušića koji se nada da će Igra prijestolja učiniti za Dubrovnik ono što je Gospodar prstenova učinio za Novi Zeland.
Eto, sad znamo da je Dubrovačka Republika još uvijek živa, jer je njezin vladar uspoređuje s drugom suverenom državom, ali nije to najveći problem s Vlahušićevom tezom.
Novi Zeland se svojski naradio kao nacija kako bi sebi dao pravo poistovjetiti se s Tolkienovim Međuzemljem. Proaktivno je stvorio cijelu infrastrukturu, od zakonske do studijske, od logističke do digitalne, potrebnu za ekraniziranje djela na kojima je Hollywood dotad slamao zube u zemlji koja do osamdesetih nije imala kinematografiju.
Hrvatska ni trenutka nije bila proaktivna što se Igre prijestolja tiče. Neobjavljeni pilot i prva sezona serije snimani su u zemljama koje su davno uvele legislativu za privlačenje filmskih i televizijskih produkcija: u Maroku, u Sjevernoj Irskoj i na Malti. HBO je htio od početka snimati u Dubrovniku, jer nudi zidine uz more neophodne za Kraljev Grudobran, ali Hrvatska zakon o rabatu na sredstva uložena na svojem teritoriju nije imala.
Čak i kad je HBO u proljeće 2011. obilazio naše lokacije za snimanje druge sezone, takav zakon nije postojao. Donijet je tek na završnoj sjednici Sabora prije ljetne stanke te godine, u posljednji čas za organiziranje snimanja. A što je još gore, kad je rabat trebalo isplatiti, HBO je iz prve ruke doživio inertnost i neučinkovitost naših kulturnih institucija.
Svi ti razmjerno općepoznati podaci trebali bi jasno ukazivati na činjenicu da je sadašnje stanje s ovom i ostalim koprodukcijama koje se u Hrvatskoj snimanju stubokom drugačije od vremena nekadašnjeg Jadran Filma, koji je mogao primamljivati strane filmske i televizijske produkcije zahvaljujući ozbiljnom poslovnom planu koji je uključivao i ponudu ažurne tehnike, pratećih usluga i, što je najvažnije, studijskog prostora. Naspram toga, tvrtka Embassy Films može HBO-u dati samo lokacijske i elementarno logističke usluge. Hrvatski HAVC i dalje nema studijski prostor koji može ponuditi HBO-u, niti je doveo ekipu i na jedno mjesto izvan Dalmacije. Znaju li uopće Benioff i Weiss za, recimo, Trakošćan ili Veliki Tabor? Više od polovice serije moglo bi se snimati na hrvatskim lokacijama – da smo proaktivniji.
I zato je svako hrvatsko hvalisanje uspjehom Igre prijestolja kićenje tuđim perjem. HBO nas je doslovce natjerao da se učinimo primamljivim njemu, a posljedično i svim ostalim svjetskim producentima– iako smo se i tu postavilipokondirano, isprva otjeravši indijski Bollywoodkad se htio okoristiti istim pravilima igre. Sva je sreća što je dotični pritisak bio u svakom pogledu pozitivan za Hrvatsku i u turističkom i u produkcijskom smislu – ali iz sada dokazane činjenice da se takvim pogodovanjem ulagačima može postići obostrana korist u međuvremenu nije izvučena pouka ni za jednu drugu privrednu granu ove zemlje.
Jedan od razloga globalne popularnosti Igre prijestolja svakako je nošenje protagonista s promijenjenim uvjetima i njihova sposobnost (ili nesposobnost) da ih okrenu u svoju korist.
Kad bi Hrvatska izvukla pouku iz toga, radilo bi se o metafikcijskom kauzalitetu koji čak ni postmoderna teorija ne bi mogla posve shvatiti – ali zasad to nije slučaj.
Zasad nam je Igra prijestolja došla kao potpuno tuđa ideja kojoj smo samo ropski pokorno rekli “da, naravno, može”. Divno je što je ona bila dobra: ali ne zaboravimo da smo na apsolutno isti način reagirali i na ideju golfa na Srđu.
Valar morghulis, doista.