IV. stavak: Furiosa

Kažu, distopije su danas popularne. Kažu, knjižarske police i programi multipleksa prepuni su postapokaliptičnih priča. Kažu, od Igara gladi do Različite, to je ono što mladi danas vole.

O, nevina ljetna dječice.

Drumski ratnik nije bio prvi postapokaliptični film, pa čak ni prvi dio serijala o Pobješnjelom Maxu. Kirurški precizno režiran i montiran, upečatljivo snimljen iz kadra u kadar, krcat kaskaderskim podvizima i jasno diferenciranim likovima, Pobješnjeli Max 2 – kako se film zvao na teritorijima koji su uopće znali za prvog, malog Maxa – ostao je najbolje djelo svojeg žanra kroz sva desetljeća otkako je nastao. Tu mjeru virtuoznosti prvi nastavak nije mogao imati zbog svojih skromnih gabarita, a treći zbog prevelikih ustupaka komercijalnosti.

U doba globalnog zagrijavanja, kad korporacije i njihovi politički lakaji daju ne prezaju ni od ratova samo da mogu izvlačiti stalno sve više fosilnog CO₂ iz svakog mora i svakog sloja škriljevca gdje bi ga još moglo biti, a pustinje iz dana u dan rastu, distopija po Maxu nije hipotetska, nego izgledna

U protekla tri desetljeća nije nam trebao drugi junak.

Max nije bio zaboravljen. Njegov tumač Mel Gibson vinuo se pod oblake zvjezdane glumačke i redateljske slave, da bi se odatle strmoglavio na stup javnog srama. Njegov redatelj George Miller okušao se u nizu žanrova, napokon osvojivši i Oscara, a da nije ponovno ni primirisao akcijskom filmu. Tri filma o Maxu ostala su u svijesti publike; onaj drugi se obožavao.

Distopije su u međuvremenu postale trivijalne.

Ili Zemljom zavlada pošast mutanata, ili je osvoje zavojevači iz svemira, ili političke kaste uvedu ovaj ili onaj oblik totalitarizma. Naši junaci – ili, što je u posljednje vrijeme češće, junakinje – uglavnom se na strani dobra bore protiv tog zla uz odobravanje publike. Komplikacije nas vode iz ovog u onaj nastavak, više ili manje intrigantno.

Nijedan danas uvriježen parametar priča o svijetu nakon smaka nikad nije vrijedio za Maxa.

Da, nazivno su sve to filmovi o policajcu Maxu Rockatanskom iz prvog filma, koji je krah civilizacije zbog nestanka nafte platio gubitkom obitelji u rastućem bezvlašću. Ali ne postoji nešto poput kronologije ovih priča; ne postoje ni topografija, ni mitologija, ni rodoslovlja, ni šire zagonetke koje ćemo otkriti tek na kraju cijelog serijala. Postoje samo Max, ljudi koje valja spasiti, ljudi koje valja pritom ubiti, pustinja, automobili i jedina krv ostatka svijeta: benzin.

Svijet u filmovima o Maxu staje zbog nestanka one jedne tvari koja ga u stvarnosti pogoni.

Vjerojatno je prvi Pobješnjeli Max bio nadahnut naftnom krizom iz 1975., prvim zaista velikim potresom u dostupnosti fosilnih goriva, čije posljedice i danas odjekuju geopolitikom svijeta. Tadašnje se Millerovo opažanje o presudnom značaju naftnih derivata za funkcioniranje nama poznate civilizacije danas čini uvelike nefantastičkim. U doba globalnog zagrijavanja, kad korporacije i njihovi politički lakaji daju ne prezaju ni od ratova samo da mogu izvlačiti stalno sve više smrtonosno ulančanog CO₂ iz svakog mora i svakog sloja škriljevca gdje bi ga još moglo biti, a pustinje iz dana u dan rastu, distopija po Maxu nije hipotetska, nego izgledna.

“Divlja cesta” stoji u glazbenom odnosu s tri prethodna, cijelu generaciju starija nastavka. Osnovni motivi – pustinja, automobil, benzin, brutalnost, osveta, bijeg – prisutni su kao i uvijek: od tih se lajtmotiva ovdje plete drugačija pjesma

Sve je to Miller pretkazao još početkom osamdesetih; što bi danas mogao tome dodati?

Neočekivano mnogo, kako se ispostavlja. No najviše bode oči ono što mu je morao oduzeti: pojavu Mela Gibsona u ulozi Maxa. Manje zbog stupa srama, više zbog godina, Gibson više nije u stanju nositi ovakav film. Film o starome Maxu prepuštenom snalaženju u ovakvom svijetu bio bi zanimljiv: film o starome Maxu pretvorenom u karizmatičnog vođu i odrođenom od svoje samotnjačke, pustinjačke prirode bio bi subverzivan obrat uvriježenih tropa serijala.

Pobješnjeli Max: Divlja cesta odlučuje zadržati i Maxa i trope, po cijenu promjene glumca.

Tom Hardy je valjda najbolja moguća zamjena za Gibsona danas. Taj karakterni, introvertirani glumac nema u sebi ono tipično gibsonovsko ludilo koje je Mel u ulozi ionako uglavnom puštao da tinja ispod površine, ali dokazao se u punom spektru karakternih uloga do te mjere da jednostavno ne pripada u isti glumački svemir kao manekeni za donje rublje koji se unutar njegova naraštaja proglašavaju glumcima. Hardyjevo je lice ipak na ovaj ili onaj način prikriveno kroz prvih pola sata filma, ne bi li nam olakšalo privikavanje na promjenu fizionomije.

Uz novog Maxa ipak ide jedan posve stari negativac.

Australac Hugh Keays-Byrne glumio je Toecuttera u prvom Pobješnjelom Maxu. Ovdje glumi Immortana Joea, vođu kultistički ustrojene Citadele, naseobine temeljene na muškom fanatizmu i ženskoj podložnosti. Ako nisu Joeovi sinovi, muškarci se statusa mogu domoći samo kao Ratni dečki, slabih gena koji im daju životni vijek upola kraći od uobičajenog. Oni nisu topovsko meso, jer topova tu nema; oni su meso za kotače, za upravljače, za bacače plamena.

Ako žele biti Joeovi sinovi, moraju biti djeca Joeovih rasplodnih kobila.

Glavnina radnje Divlje ceste vrti se oko pokušaja bijega skupine najpoželjnijih žena iz Joeove ergele na slobodu, u bajoslovno Zeleno Mjesto Mnogih Majki, gdje matrijarhat vodi glavnu riječ. Za Zeleno Mjesto doznale su od Furiose, žene otete odande još u djetinjstvu. Furiosa nije jedna od Joeovih rasplodnica: dokazala se kao ratnica i sada, usprkos gubitku jedne ruke, uživa status predvodnice Joeovih dostavnih konvoja – status Imperatora, a ne Imperatorice, odnosno Imperatrix: muški status. Furiosa je zanijekala svoju ženstvenost da postane netko i nešto.

U Divljoj cesti imamo natruhe šire mitologije neuobičajene za dosadašnje nastavke Maxa.

Miller je, nasreću, jednako ekonomičan kao i uvijek kad je riječ o ekspoziciji. Immortanov kult, Mnoge Majke, cijeli novi žargon sastavljen koliko od latinskog toliko i od štovanja automobila – od kroma do V8 motora – izdvojene naseobine posvećene ovoj ili onoj sirovini nužnoj za opstanak u pustopoljini: sve to jednostavno postoji u svijetu ovog filma kao proscenij.

U kakvom je odnosu Divlja cesta s tri prethodna, cijelu generaciju starija nastavka?

U glazbenom, prije svega. Osnovni motivi – pustinja, automobil, benzin, brutalnost, osveta, bijeg – prisutni su kao i uvijek. Od tih se lajtmotiva ovdje plete drugačija pjesma. Pjesma kronološki možda čak nastavljena na prvotni serijal, jer nijedan dio pojavnosti – dizajnirane do minucioznih pojedinosti – ovdje ne izgleda kao da je prvotno potekao nakon 1980. godine.

Već u samoj strukturi, ovo je posve feministički film. Svedena na silnice svoje kinetičke strukture, dramaturgija se može pozabaviti ulogom zlostavljanja žene unutar svijeta kojim dominiraju muškarci a da nikad ne djeluje tezično

No pjesma koja se ovaj put pjeva iznenađujuće je ženska.

U dominantno muškom svijetu glavno postaje pitanje žene: žene u sva svoja tri tradicionalna doba, jer majka je ovdje jednako bitna kao i starica, koja je jednako bitna kao i djevojka. U umirućem svijetu Divlja cesta prvi put otkako je Maxa pripovijeda stubokom nemačističku priču.

Dapače, ovo je posve feministički film.

To je razvidno iz same narativne fakture, u kojoj je Max sveden na ulogu nevoljkog pomagača stvarnim pokretačima radnje, Furiosi, suprugama i naposljetku Majkama. To je očito iz strukture pripovijedanja, ogoljenoj na dva vektora – najprije bijeg od patrijarhata prema matrijarhatu, a zatim povratak iz osujećenog poretka ka uspostavi novog. Svedena na silnice, dramaturgija se može pozabaviti ulogom zlostavljanja žene unutar svijeta kojim dominiraju muškarci a da nikad ne djeluje tezično. Jer, ako već danas svaka treća žena na svijetu biva silovana, kako bi tek to izgledalo da i ovo malo civilizacije koju imamo nestane?

Sva proaktivnost filma u srži je njegova podteksta, za one koji ju se potrude iščitati.

U idealnom slučaju, osjetit će se već pri prvom gledanju, uz teme fetusa kao muškarčeva vlasništva i majčinog mlijeka kao nektara za povlaštene, glavne izvozne namirnice Citadele. Ne osjeti li se odmah, osjetit će se prije ili poslije, doduše: Divlja cesta je film kojemu se vraća.

U tome je razlika između ove i svih ostalih, književno oblikovanih distopija.

Svoju glazbenost svi nastavci Pobješnjelog Maxa – naročito drugi i ovaj četvrti – temelje na korištenju estetskih i kinetičkih elemenata kadra kao taktova svojeg simfonijskog pisma. Zato je čak zdravije što je glazba Divlje ceste, kao i Drumskog ratnika, u drugom planu: serijal je u trećem nastavku imao fenomenalnu orkestralnu partituru velikog Mauricea Jarrea, što je samo značilo da se zvučna glazbenost nadmetala s onom vizualnom.

Po strani od sve kontekstualizacije i svih iščitavanja, “Divlja cesta” je prije svega trijumfalan povratak Georgea Millera akcijskom filmu – žanru iz kojeg je izbivao puna tri desetljeća. Možda postoji bolji razlog za odlazak u multipleks, ali najiskrenije ne znam koji bi to bio

Vizualnost sada jedinu stvarnu konkurenciju ima u tematskoj domišljenosti.

Možda već na prvo gledanje osjetite da je konzultantica ženskom dijelu ansambla bila Eve Ensler – da, upravo autorica Vagininih monologa, angažirana na Millerov zahtjev. Možda vas dirne putanja ženskih likova od eksploatiranih do emancipiranih. Ali sigurno je da će vas duboko zadiviti eksplozivnost, dinamičnost, kinetičnost i, najvažnije, stvarnost filmske akcije.

Nijedan ključan dio akcije Divlje ceste nije digitalan.

Da, tu ima vizualnih efekata: od ambijenta Citadele, preko brisanja tragova guma s pustinjskog pijeska Namibije, do smještanja jedne od uvodnih potjera filma u pješčanu oluju, efekti se ovdje koriste samo ondje gdje su apsolutno neophodni. Sve ostalo su stvarni metal, stvarni benzin, stvarne eksplozije i stvarni kaskaderi u pomno proračunatoj pogibelji. Puna dva sata.

Uza sva iščitavanja i tumačenja, o Divljoj cesti u konačnici treba znati samo jedno.

George Miller, jedan od najboljih redatelja akcije svih vremena, trideset godina nije snimio akcijski film. Trideset je godina smišljao akcijske sekvence, doduše. Sad ih je stavio na ekran.

Možda postoji bolji razlog za odlazak u multipleks. Ali, najiskrenije, ne znam koji bi to bio.

    •  Preveliki da propadnu
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Exsultate justi
    •  Sila se nudi
    •  Za Lisu
    •  Exsultate justi
    •  Uzurpiranje revolucije
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Važno je imati žicu
    •  Grimizna glina

> Svi tekstovi ovog autora