Mnogo jamiš, malo čamiš

Čitam novine, slušam vijesti, gledam tematske emisije, priloge i diskusije, pa se nanovo vraćam svojoj staroj teoriji: Hrvatska je najbogatija zemlja na ovom planetu! “Bila i bit će!”, štono bi rekao svojedobni Perkovićev štićenik Tuđman. Jer, otkad se znade za ovaj djelić Zemlje – nema toga tko je nije izrabljivao, pljačkao i kinjio na sve zamislive gospodarske (i ine, ali ostanimo za ovu prigodu samo pri gospodarskima) načine. Koliko je i kako zapisano, niz ide ovako: Iliri, Grci, Rimljani, Avari, Bizantinci, Mlečani, Turci, Mađari, Austrijanci, Francuzi (kratko), Talijani, Nijemci, ustaše (i oni, srećom, kratko), partizani, Srbi, svi Jugoslaveni, komunisti…

 

I svi su, znamo, odnosili sve što se moglo, ostavljajući narod na kruhu i vodi, narod nemoćan da bude svoj na svome i da jednom napokon počne živjeti kako Bog zapovijeda, kao svi drugi narodi. I onda se napokon ostvario onaj ”tisućljetni san” spomenutoga Perkovićeva miljenika, pa su na tron napokon zasjeli Hrvati, naši suvremenici. Međutim – opet isto, ako ne i gore: stvarni razmjeri pljačke koja je Hrvatsku poharala od 1990. do 2013. doznat će se možda tek za sto godina, ali ni tada Hrvatska neće biti do kraja opljačkana, ne bojte se!

 

Koliko je godina prošlo otkako je najveći hrvatski poklonik Fukuyamine teze o kraju povijesti izjavio onu znamenitu misao “Ko je jamio, jamio je.”? Desetak sigurno, zar ne? I što se zbilo? Ništa. Nit se povijest zaustavila, nit je to “jamenje” (jamljenje? jamivanje?) prestalo. Dapače!

Jer, ponovimo, Hrvatska je najbogatija zemlja na planetu! Da nije, odavno bi već preko noći potonula u užareno grotlo središta zemaljske kugle i istopila se u bespućima podzemne grijnosti. Ne bi li? Ako mislite da ne bi, to znači da ili:

 

a) ne vjerujete u ono što su vas učili po školama, bez obzira na to koja ste generacija i po kojem ste se sustavu obrazovali; da ne vjerujete u sva ta pljačkanja, klanja, haračenja, paljenja, okupacije, nabijanja na kolac, smicanje glava, ogoljivanje Velebita, danak u krvi, nalijevanja ricinusovim uljem, vješanja i strijeljanja, nacionalizacije i eksproprijacije, zajmove za ceste… Ili pak:

 

b) vjerujete, kao i ja, da je Hrvatska uistinu najbogatija zemlja na planetu, i da će ovdje do sudnjega dana svi krasti koliko ih je volja i da će golema, nepregledna većina tih kradljivaca uvijek i zauvijek ostajati nekažnjena, ma što da naprave, sve u skladu s onom napitnicom: ”To je stara navada hrvatskog narodaaaaa”…

 

Onima koji ne misle da je pred Hrvatskom i dalje sudbina pokradene ljepotice (plavuše, dakako) koju pelješi svaki šarmer, odakle god izniknuo i odakle god došao, bilo da je ”lep ko greh” ili da smatra kako je u energetskom biznisu mito razumljivo samo po sebi, postavljam tri kviz-pitanja:

1. nabrojite mi, tu dolje u komentarima, imena petero ljudi koji su u zadnjih dvadeset godina pravomoćno i pravedno osuđeni zbog korupcije i/ili gospodarskoga kriminala;

 

2. nabrojite mi četiri hrvatska gospodarska giganta iz vremena socijalizma koji u zadnjih dvadeset godina nisu ili potpuno uništeni, ili danas ne grcaju na rubu propasti;

 

3. nabrojite mi imena troje ljudi za koje ste svojom imovinom spremni, sad odmah, jamčiti da nikad, ali baš nikad, neće ni na koji način potkradati Hrvatsku.

 

Za odgovaranje imate, evo, debeli sat vremena otkako ovo pročitate, vjerovat ću vam na riječ. Ako malo i okasnite, ljudi smo, dogovorit ćemo se… Ma, ne morate se gnjaviti, znate i sami – nitko nikad u Hrvatskoj, ni izvan nje, nije bio pravedno kažnjen za ono što je Hrvatskoj i njenim ljudima oteo. Bilo je kažnjavanja tu i tamo, ne kažem da nije, ali – ili su ta kažnjavanja bila nepravedna, ili nisu bila u Hrvatskoj, ili oboje.

 

Tako nam se valjda, kroz stoljeća, formirao i genski kod: zeznuti državu i vlast, to je u Hrvata postalo imperativ preživljavanja! Ali onda se dogodilo da, napokon, poslije buđenja iz tisućljetnog sna, ljudi s takvim genskim kodom i sami postanu – svoja vlast. I koga ćeš sad zajebati, ako ne sebe samog? Nema nikoga drugog, i nema druge nego opet – Hrvat na Hrvata! I to još u istom tijelu! Nije to lako, zacijelo, ni fizički ni psihički.

 

Baš zato ja, evo, možda i jedini u Hrvatskoj, osjećam potpuno razumijevanje za sisačku županicu i njenu želju za audijem s milimetarski precizno određenim međuosovinskim razmakom. Ona je jednostavno, kao i svi mi – genski sjebana. Mora zajebati vlast, jednostavno to nagonski mora, a vlast je ona sama, što je čini još ranjivijom od nas koji nismo vlast. Kužite težinu njezinog položaja? Kako da zezne samu sebe? Pa eto, kao i svi mi ostali: da si priušti nešto za što nema novca, eto kako! Pa što bude – bit će. I proći će. I ništa se loše neće dogoditi županici.

 

Osim, eventualno, poraza na sljedećim lokalnim izborima, ali tko će sad na to misliti, kad nagon traži svoje. Kad izgubi izbore, auto će već biti (barem prema službenoj verziji) totalno izrauban, pa će njezin nasljednik/nasljednica, danas još u moralistički zgroženoj oporbi, opravdano zatrebati novi, neki sa satelitski upravljanom fritezom u pretincu za rukavice i vibrirajućim sjedalima te ekološkom pojasima, jer tom preuskom autocestom i tim prefarbanim tunelima ne može se, pokraj sablasno pustih, suvišnih odmorišta, voziti na proglašenje turističkih laureata u takvoj karampani sa samo deset zvučnika…

 

Od 1. srpnja ove godine, međutim, potkradajući Hrvatsku, potkradamo i Europsku uniju, a ona se sigurno neće benevolentno odnositi prema takvom zadiranju u svoj monopol. Ali, i oni su valjda ljudi, dogovorit ćemo se…

I neće tomu biti kraja, vjerujte mi! Borit će se Hrvati sami sa sobom, u svojim smrtnim tjelesima, protiv toga genski dirigiranoga nagona, ali neće im uspijevati. Jer, evo, probajmo se sjetiti koliko je godina prošlo otkako je najveći hrvatski poklonik Fukuyamine teze o kraju povijesti izjavio onu znamenitu misao ”Ko je jamio, jamio je.”. Desetak sigurno, zar ne? I što se zbilo? Ništa. Nit’ se povijest zaustavila, nit’ je to ”jamenje” (jamljenje? jamivanje?) prestalo.

 

Dapače, čak smo i još žustrije krenuli u pljačkanje sebe samih, valjda da jamimo što se još stigne. Iz nedavno objavljene snimke razgovora dvojice aktera pozamašne pljačke vidjeli smo da je u praksi zaživjela potpuno suprotna filozofska teorija, otprilike: ”Mnogo jamiš, malo čamiš!”

 

Od 1. srpnja ove godine, međutim, potkradajući Hrvatsku, potkradamo i Europsku uniju, a ona se sigurno neće benevolentno odnositi prema takvom zadiranju u svoj monopol. Ali, i oni su valjda ljudi, dogovorit ćemo se…

 

                

    •  Zlatko, Luka, jeste li sad naučili? Nije u Thompsonu sve!
    •  Pođite vi, ja ostajem
    •  Djeca bez ijedne igračke
    •  Rukopis izumire
    •  Danijel u gostima
    •  Kultura muljanja
    •  Plan 15 do 20
    •  Između fašizma i flašizma
    •  Meni nije svejedno
    •  U ime U

> Svi tekstovi ovog autora