Prohujalo s pameću

Zahtjev za rehabilitacijom ustaškoga pozdrava u vojsci, umjetno inficiranje Rijeke njoj stranim desničarskim ludilom što tako neprirodno i nepravedno dobiva prostor u medijima, koje su jednako tako neprirodno i nepravedno uz blagoslov bankara okupirali trgovci i fiškali kojima je do etičnoga novinarstva i čitatelja stalo otprilike k’o do lanjskog snijega. Depresivno je do neba u ovoj našoj zemljici ispražnjenoj od svakog suvisloga sadržaja.

Jutros sam se, nakon odluke da okončam godišnji odmor što sam si ga sama dala zamarajući se za njegova trajanja daleko više nego preostalih jedanaest mjeseci kao prisilna umirovljenica -pripravnica što svijetom hoda infantilno se nadajući da će joj netko ponuditi plaćeni posao, čula s mojom dobrom i meni dragom prijateljicom Vedranom Rudan. Povod našem telefonskom razgovoru njezina je javno obznanjena odluka da neće više pisati blog, koji je proteklih nekoliko godina s mnogo uspjeha uredno ispisivala iz tjedna u tjedan.

Pogađate, ovu iskusnu novinarku, književnicu i blogericu shrvala je nama novinarima dobro poznata iluzija djelovanja. Umorila ju je ta sveprisutna vrtnja u krug. Vječno ista igra. Novinarsko ukazivanje na to gdje se krije uzrok problema i moć da budu riješeni i ta vječna potreba masa, puka da bude zaveden perifernim i efemernim igrama i igricama smišljenima za vječno odvlačenje pažnje od bitnog, zvalo se to bitno nezaposlenost, siromaštvo, kredit u “švicarcu”, prerana mirovina od koje, brate mili, ni tjedan dana ne možeš živjeti kao čovjek ili robovsko rintanje bez svetka i petka onih koji se, eto, imaju sreće nazvati zaposlenima.

Nakon Remetinca, prebukiranog onima koji su džepove punili novcem i dobrima svih nas uz blagoslov spomenutih središta (kao što su na njihov mig i hapšeni), nakon sveopćeg osiromašenja srednjeg sloja, nakon pretvaranja nezaposlenih i penzionera u likove iz lektire, iz pripovijetki Vjenceslava Novaka, nakon što je velegradsko podzemlje godinama zauzimalo i političke pozornice, i tvornice i govornice, masa je ponovo sklona vjerovati

Žao mi je. Ja volim Vedranine tekstove, pogotovo one u kojima, umišljam si, prepoznajem stvarnu Vedranu, duhovitu, suosjećajnu, angažiranu, kolumne koje nisu prezačinjene psovkom (“Je li to ona književnica koja piše prosto”, pitala me nedavno Tatjana, djevojka mog nećaka koja živi u Berlinu). Meni će biti žao ukoliko Rudanica ustraje u šutnji, a vjerujem i tisućama drugih s prostora bivše zemlje koji su redovno pratili i komentirali njezin blog.

No, s druge strane, razumijem ju. U pravu je; kad čitav život pišeš i iz tjedna u tjedan ukazuješ na to da u ovako duboko nepravednom sustavu, što je nažalost ovladao čitavim svijetom, istinski profitira tek minorna količina ljudi gazeći pritom i figurativno i doslovno preko leševa obespravljenih, protjeranih, segregiranih, bolesnih – čudiš se kako uopće pažnju masa i medija u nas još uvijek može odvući jedan, u doslovnom smislu te riječi idiotski prijedlog da službeni pozdrav hrvatske vojske bude onaj fašiziranog ustaškog pokreta čiji su sljedbenici tamanili Židove, Rome i Srbe, a Drinu vidjeli kao granicu dva svijeta – onog primitivnog istočnog i kakti civiliziranog zapadnoga, kojemu bi Hrvatska valjda trebala prirodno pripadati.

Tome koliko je civilizirana svjedočimo iz dana u dan, bilo da na Dnevniku slušamo informacije ovog tipa ili pak mudre izjave Damira Kajina o tome da izbjeglice iz Sirije nisu dobrodošle u turističkoj Istri, hrvatskoj Toskani.

Ništa manje sablažnjivo nije ni dovlačenje huligana s nogometnih stadiona pred riječko Kazalište Ivana pl. Zajca, jer se onima koji ih huškaju i organiziraju ne sviđa angažiranost, politički stav i pogled na svijet intendanta…

Ili, još bolje, da ostarjeli Šešeljev fiškal, premazan svim mastima, onako sav roza u licu, od visokog tlaka i koječega drugog, u novoj ulozi savjetnika za potrebe Predsjednice i do besmisla potrošenog HDZ-a, smišlja intrige protiv političkih konkurenata oko mogućeg protuustavnog datuma izbora, a mediji ih poslušno najavljuju i objavljuju.

Prave se da im je bitno hoće li na nekoj zgradi pisati latinicom općina, a ne ćirilicom opština, od životne im je važnosti kamenjem i jajima osujetiti Frljićeve tribine na kojima žene različitih nacionalnosti daju svoje viđenje rata, iritira ih izbor predstava i redatelja u Dubrovniku. Hine uz pomoć medija kako nas jedino brinu datumi, intendanti i ravnateljica Festivala, kako su to događaji vrijedni prosvjeda i protesta

Predsjednica je opiturala stan, okončala zidarske i keramičke radove, završila kratki tečaj upravljanja putničkim brodom, odljetovala u Lori nazvavši to preseljenjem Predsjedničkog ureda u Split, e sad valja nekako kamere i mikrofone ponovo usmjeriti na Pantovčak, pa se eto savjetnik roza lica dosjetio protustavnoga datuma i “kruške su ponovo pod njuškama” opozicijskih političara gladnih Banskih dvora i saborskih klupa. Gadljivo do neizdrživosti.

Mene, a vjerujem i mnoge od vas, uopće ne zanima taj datum, jer od njega poučena prethodnim izborima ne očekujem ništa dobro. Rječnikom Freda Matića i Clarka Gablea rečeno: “Frankly, my dear, I don’t give a damn”. Sva moja očekivanja tokom ovih četvrt stoljeća takozvane demokracije prohujala su s nesposobnošću i glupošću izabranih, ali i s bedastoćom svih nas koji njih i njihove plaćenike tako strpljivo toleriramo.

Gotovo da na prste jedne ruke možemo nabrojati one koji bezrezervno vjeruju da mogu donijeti boljitak, da postoji mogućnost da se s Karamarkom i ljubiteljima ustaškoga pokliča možemo preobraziti, ustavnim i protuustavnim datumom svejedno, u zemlju uljuđenih i pristojnih ljudi spremnih prihvatiti odgovornost i krivnju za život kakav kraj zdravih očiju i ušiju živimo danas.

Moć je uostalom izvan Milanovićevih i Karamarkovih ureda. Valja ju tražiti po nekim drugim europskim i svjetskim središtima, u kancelarijama financijskih institucija i bankara od čijeg palca, jednako kao u Spartakovo vrijeme, ovise naše sudbine.

Nakon Remetinca, prebukiranog onima koji su džepove punili novcem i dobrima svih nas uz blagoslov spomenutih središta (kao što su na njihov mig i hapšeni), nakon sveopćeg osiromašenja srednjeg sloja, nakon pretvaranja nezaposlenih i penzionera u likove iz lektire, iz pripovijetki Vjenceslava Novaka, nakon što je velegradsko, mafijaško podzemlje godinama zauzimalo i političke pozornice, i tvornice i govornice, masa je ponovo sklona vjerovati.

Gotovo da na prste jedne ruke možemo nabrojati one koji bezrezervno vjeruju da izbori mogu donijeti boljitak, da postoji mogućnost da se s Karamarkom i ljubiteljima ustaškoga pokliča možemo preobraziti, ustavnim i protuustavnim datumom svejedno, u zemlju uljuđenih i pristojnih ljudi spremnih prihvatiti odgovornost i krivnju za život kakav kraj zdravih očiju i ušiju živimo danas. Moć je uostalom izvan Milanovićevih i Karamarkovih ureda. Valja ju tražiti po nekim drugim europskim i svjetskim središtima, u kancelarijama financijskih institucija i bankara od čijeg palca, jednako kao u Spartakovo vrijeme, ovise naše sudbine

Pravi se da joj je bitno hoće li na nekoj zgradi pisati latinicom općina, a ne ćirilicom opština, od životne joj je važnosti kamenjem i jajima osujetiti Frljićeve tribine na kojima žene različitih nacionalnosti daju svoje viđenje rata, iritira ju izbor predstava i redatelja u Dubrovniku. Hinimo uz pomoć medija kako nas jedino brinu datumi, intendanti i ravnateljica Festivala, kako su to događaji vrijedni prosvjeda i protesta…

Dok polako sa slabo čitanih portala u zaborav odlaze novinari koji su uporno pokušavali ukazivati na to da političko žutilo i novinarska površnost samo idu u prilog onima koji kroz zatamnjena stakla BMW-a i mercedesa promatraju našu stvarnost, realnost je da onima koji u potrazi za plastičnom bocom preturaju kante, ti ljudi kroz svoje medije prodaju priče o tome da je ispravnije reći ”kopati po smeću” nego ”rovati po đubru” ili da je važniji datum izbora od onoga što će nakon njih uslijediti.

Pa kako onda ne razumjeti Vedranu, ali i mnoge, mnoge druge koji su odavno odustali od ideje da je moguće prosvjećivanje onih kojima je zabluda što ju nudi političko žutilo jedino utočište od surove realnosti što će uslijediti u ustavnom ili protustavnom roku.

    •  Mozgovi okovani žilet žicom
    •  Dobrodošlica ispisana kundakom
    •  Posljednja pomast za glupost na Laudato TV
    •  ''Antivakser revolucija'' miloševićevskoga tipa
    •  A Boro a Day Keeps Illness Away
    •  Kad virus neodgovornosti zahvati politiku
    •  Respekt liječnicima, a ne za Milanovićeve pohvale zločincima
    •  Hrvatska iz nehata na pravoj strani
    •  HRT politički plijen ili javni servis?
    •  Čoban tjera migrante

> Svi tekstovi ovog autora