novinarstvo s potpisom
Dvije najveće političke stranke i dalje su dvije uvjerljivo najpopularnije političke stranke u Hrvatskoj. Nasuprot dojmovima koji se kreiraju nakon nedjeljnih izbora su brojke, ali tko haje i mari za brojke kad su dojmovi toliko snažni.
Dakle, HDZ i SDP, zajedno sa svojim koalicijskim partnerima na parlamentarnim su izborima ove godine osvojili veći postotak glasova nego na izborima 2011. godine. U deset su izbornih jedinica u Hrvatskoj dvije koalicije – Hrvatska raste i Domoljubna koalicija – osvojile 67,76 posto važećih glasova. Na izborima prije četiri godine dvije su najsnažnije političke grupacije zbrojeno osvojile 65,93 posto glasova, u nešto drugačijim koalicijskim sastavima.
Dakle, sve priče i tvrdnje kako su SDP i HDZ u dubokoj krizi, kako su te stranke omražene i nepopularne, naprosto nisu točne. Točno je upravo suprotno – te dvije stranke su itekako popularne – dovoljno da osvoje 112 od 140 mjesta u Saboru.
Nitko nepopularan ne osvaja 80 posto mandata. Istina, u odnosu na prošle izbore te su dvije grupacije s nešto malo većim postotkom osvojile manje mandata. Tada su zbrojeno osvojili 124 od 140 mandata iliti njih 88,5 posto. Na izborima 2007. osvojili su 117 od 140 mandata u deset izbornih jedinica, odnosno njih 83,6 posto.
Razlog za pad broja osvojenih mandata krije su u mnogo manjem broju propalih glasova ove nedjelje nego li u nedjelju 4. prosinca 2011. Tada je propao svaki četvrti glas, sada svaki osmi, pa je metoda gospodina D’Hondta mnogo manje radila u korist onih koji dobivaju najviše glasova.
Godinama se u Hrvatskoj rogobori protiv takve snage HDZ-a i SDP-a, godinama se priželjkuje propast bipolarnosti (koju poneki pogrešno nazivaju dvostranačjem), a da se pri tome baš i ne ulaže velik trud ne bi li se objasnilo što je to toliko loše u bipolarnosti i što bi tu bipolarnost trebalo nadomjestiti.
Posljedica urušavanja bipolarnosti može biti stvaranje unipolarnosti, a ona bi za demokraciju nesumnjivo bila pogubnija od bipolarnosti.
Posljedica može biti i stvaranje usitnjene stranačke scene pri čemu se ta usitnjenost preslikava na odnos snaga u parlamentu što obično znatno otežava formiranje vlade, a nakon toga i vladanje.
Druga teza koja je živahna u javnosti ovoga tjedna glasi da Zoran Milanović i Tomislav Karamarko ne mogu biti predsjednici vlade jer su omraženi, a budući da su njih dvojica omraženi onda bi predsjednik vlade trebao biti netko iz Mosta.
Ostavimo po strani činjenicu da bi vladom trebao predsjedavati netko iz koalicije (bilo Domoljubne koalicije, bilo Hrvatska raste, tko uspije pridobiti parlamentarnu većinu) koja je osvojila 2,5 puta više glasova od Mosta i tri puta više mandata i pozabavimo se tvrdnjom da su čelnici dvije najveće stranke omraženi.
Svi koji tvrde da su Milanović i Karamarko nepopularni i omraženi trebali bi pogledati rezultate nedjeljnih izbora. Upravo su njih dvojica dobili najveći broj preferencijalnih glasova. Milanović je u I. izbornoj jedinici dobio 49.379 preferencijalnih glasova, Karamarko u IX. 42.925.
Jasno je da su dio tih glasova dobili po logici i snazi svoje stranačke funkcije, ali da su nepopularni i omraženi onoliko koliko se predstavlja u javnosti ne bi bili na vrhu ljestvice dobitnika preferencijalnih glasova.
Božo Petrov po broju preferencijalnih glasova u svojoj je X. izbornoj jedinici s njih 26.946 drugi po uspješnosti.
Damir Krstićević iz Domoljubne koalicije osvojio ih je 37.329, a Ante Kotromanović iz Hrvatska raste 26.908, pa ih nitko ne spominje kao kandidate za premijera.
Nepopularnost i omraženost predsjednika dvije velike stranke (od kojih je jedan posljednje gotovo četiri godine premijer) posljedica je javnog diskursa koji nalaže da je predsjednike velikih stranaka naprosto popularno javno mrziti i prezirati i što su oni i njihove stranke snažniji i moćniji to ih je poželjno u javnosti više mrziti i prezirati.
U anketama je popularno, a društveno je poželjno, na pitanje tko je najnegativniji političar u Hrvatskoj izgovarati najčešće njihova imena. Na temelju toga što mnogi članovi i birači HDZ-a ne podnose Milanovića zaključuje se da nitko ne podnosi Milanovića, na temelju toga što mnogi članovi i birači SDP-a ne podnose Karamarka zaključuje se da nitko ne podnosi Karamarka.
(Prenosimo s portala Novoga lista).