Timov dolazak: Kako je propala demokracija

Da se radi o o bižuterijsko jefitnoj prevari, to više nikome posebno ne treba argumentirati. Posljednji preokret Bože Petrova, onaj koji ga je odveo u dugo žuđeni zagrljaj desnice, izveden je na tako amaterski način da su bilo kakve analize suvišne.

Stvari su, naime, ekspresno otklizale u samu bit parodije, od potpisa koje nisu htjeli primiti noć prije, do ekspresne jurnjave na Pantovčak s Karamarkom i svojim naramkom časnih imena i prezimena kolega, koji će, sjetit ćete se, vratiti poštenje u hrvatsku politiku.

I riječ suradnja na pravo mjesto u leksikonu političkih pojmova. Gotovo da se sve moralo završiti u već sad kultnom nastupu novog mandatara na Pantovčaku, koji se s hrvatskim jezikom borio s jednakim izgledima za uspjeh kao Lokomotiva protiv Dinama.

Teško da je i moguće zamisliti bolju priliku za parafraziranje jednog od legendarnih likova iz Smojinog Velog mista, Vaše Svitlosti, i kazati kako bi se nad ovom zemljom trebao razapeti šator (ne taj šator!) i naplaćivati ulaznice.

Stvari su, naime, ekspresno otklizale u samu bit parodije, od potpisa koje nisu htjeli primiti noć prije, do ekspresne jurnjave na Pantovčak s Karamarkom i svojim naramkom časnih imena i prezimena kolega, koji će, sjetit ćete se, vratiti poštenje u hrvatsku politiku

Samo, stvari ipak tako stoje da će nam smijeh gotovo sigurno zapeti u grlu.

Scena u kojoj na Pantovčak, ponosni i lijepi, dolaze Karamarko i Petrov, a između njih Tihomir Orešković, čovjek koji bi trebao voditi hrvatsku Vladu, ledi krv u žilama. Da postoji natječaj za film od nekoliko sekundi o propasti demokracije, onaj s tih nekoliko koraka trojice (ne)izabranih bio bi blješteći favorit.

Na Pantovčak je po mandat za najvažniju funkciju u državi, dakle, ušetao čovjek o kojem do poslijepodnevnih sati Hrvatska nije znala gotovo ništa. Čovjek koji nije dobio niti jedan jedini glas na izborima, o čijim idejama o državi i društvu nitko od birača ne zna ništa, niti se o tome imao priliku izjasniti, trebao bi voditi najoperativniju i najbitiniju granu vlasti.

Što gospodin kojem su u ruku tutnuli potpise zastupnika (koji također o njemu pojma uglavnom nemaju) misli o svom imenjaku i prezimenjaku? O poreznom sustavu? O konverziji kredita u francima? O gej brakovima? Ćirilici? Abortusu? Vatikanskim ugovorima? Građanskom odgoju? Zdravku Mamiću? O broju županija? Izbornom sustavu? O bilo čemu?

Jedino što ovako izdaleka, gledajući Timov (tako, a ne Tihomir sam sebe naziva na Linkedin-u) CV, može se zaključiti jedino da vjerojatno nije ljubitelj prirodnog liječenja biljem.

Scena u kojoj na Pantovčak, ponosni i lijepi, dolaze Karamarko i Petrov, a između njih Tihomir Orešković, čovjek koji bi trebao voditi hrvatsku Vladu, ledi krv u žilama. Da postoji natječaj za film od nekoliko sekundi o propasti demokracije, onaj s tih nekoliko koraka trojice (ne)izabranih bio bi blješteći favorit

Dvojac koji je upravo izveo najveću prevaru birača u hrvatskoj demokratskoj političkoj povijesti, servirao nam je kao ključnog čovjeka sustava lika koji nema ni miligrama političkog legitimiteta. A to je jako, jako opasna stvar.

Da je Jadranka Kosor, recimo, imala više političkog legitimiteta, i rad njene Vlade gledao bi se kroz druge naočale. No, nju je, praktički, Ivo Sanader instalirao na čelo stranke i državu joj ostavio u naslijeđe, skoro kao u nekoj monarhiji. Legalno, sve je bilo u redu – većina se u Saboru pregrupirala i izabrala novu premijerku.

Ali, preskočeni su birači, koji su 2007. godine glasali za HDZ koji je vodio Sanader, a ne Jadranka Kosor. S takvim startom, Kosor nije imala značajniju šansu, što god napravila. A kad se nju tad usporedi s Oreškovićom danas (onog koji slabo govori hrvatski i vodit će hrvatsku Vladu, sjećate se?) slobodno se može reći da se Kosor u ljeto 2009. godine – kupala u političkom legitimitetu.

Ono što slijedi, međutim, tek je pravo bure baruta. Vlada koju će voditi Orešković će, ako je suditi po najavama HDZ-a i Mosta, kao jedan od glavnih ciljeva imati ozbiljno smanjenje javne potrošnje. S koliko god šećernog praha posipali tu priču, ona podrazumijeva dio o otkazima i smanjenju plaća. O poreznom rasterećenju “stvaratelja radnih mjesta” (poduzetnika). O fleksibilizaciji zakonodavstva koje se bavi “korisnicima radnih mjesta” (radnika).

O priči o tome kako se, zbog tobožnjeg sveopćeg sloma domaće ekonomije (koja je, usput, u posljednjem tromjesečju prešišala prosječnu stopu rasta gospodarstva EU) moramo pomiriti s odricanjima. O, ukoliko vanjske okolnosti ne budu brutalno povoljne, nizu opravdanja zbog čega pod “reformskom” i “odgovornom” politikom gospodarstvo raste po manjoj stopi (ili, daleko bilo, zašto smo opet u recesiji) nego što je raslo u vrijeme “izdajničke vlasti”.

Što gospodin kojem su u ruku tutnuli potpise zastupnika (koji također o njemu pojma uglavnom nemaju) misli o svom imenjaku i prezimenjaku? O poreznom sustavu? O konverziji kredita u francima? O gej brakovima? Ćirilici? Abortusu? Vatikanskim ugovorima? Građanskom odgoju? Zdravku Mamiću? O broju županija? Izbornom sustavu? O bilo čemu?

Birači su, međutim, već sad solidno bijesni. Neopisivo bijesniji nego u vrijeme kad je “Ćaća” odradio svoju dionicu i ostavio vrući krumpir u rukama Jadranke Kosor. Sa cirkusom koji nam je donio korporacijskog mandatara i ponizio samu bit demokratskog procesa, s lijekom za gospodarstvo u vidu pijavica (jer, nam, je li, “krv” nije dobra), ulice hrvatskih gradova bi u bliskoj budućnosti mogle nositi “modu” s proljeća 2011. godine.

Samo, prošli put ih je bilo najviše desetak tisuća. I nisu bili nasilni.

A možda ipak korporativni manager bez izbornog legitimiteta može šokirati cijelu Europu i uspjeti posložiti političku vlast i dodatno pojačati rast gospodarstva u Hrvatskoj? Možda se, poput gusjenice u leptira, pretvori u lidera kojeg će pamtiti povijest, zanemarujući sitnice poput prevare kojom je doveden na vlast?

Zašto ne? Uostalom, teoretski gledano, možda i Lokomotiva nekad pobijedi Dinamo.

Ili, još teoretskije, možda je to šištanje koje vam se pričinja tek dio božićnog ugođaja, a ne zvuk fitilja koji već opasno sagorijeva.

(Prenosimo s portala Novoga lista).

    •  Milanović je jači od Grabar-Kitarović
    •  Ovako se, dramatično, topila prednost predsjednice
    •  Predsjednicu naprosto nije briga za hrvatsko pravosuđe
    •  Potezi KGK: strah od poraza ili gubitak kontrole?
    •  Može li Dario Hrebak oživjeti HSLS? Kako je počeo – teško
    •  Mrtva djeca, silovane žene i ćirilica. Isplativ Penavin svijet
    •  ''Hrvatska do Kupresa'' nije samo još jedna besmislica KGK
    •  Plenković ide s moćnim adutom – mijenjanjem rasporeda blagdana
    •  Najopasniji protivnik KGK je Škoro, a ne Milanović
    •  HVIDRA previše podsjeća na mržnju s početka 90-ih

> Svi tekstovi ovog autora