Notorne laži o Jugoslaviji

Prošle je zime u zagrebačkom kazalištu Kerempuh pripremljen ring za verbalni okršaj između Tihomira Dujmovića i Igora Mandića. Polazeći od pretpostavke da ni o čemu pod suncem ne misle isto, od dvojice velikih lajavaca očekivao se boks.

Jedna od najčešće spominjanih riječi bila je Jugoslavija.

O tom pojmu, bivšoj nam državi, Igor Mandić rekao je što je imao vrlo sažeto i jasno. Veliki polemičar i kritičar bez uvijanja je izjavio da žali za Jugoslavijom, ali ne onakvom kakva je ona bila i kakva se u krvavom ratu raspala, nego za onakvom kakvu je zamišljao, priželjkivao i kakvom je, barem u njegovim snovima, mogla postati: demokratska, snažna i prosperitetna za sve narode i građane koji su u njoj živjeli. Pošto se to nije dogodilo, Jugoslavija je definitivno pokojna, zaključio je Mandić.

Pa ipak, u nastavku rasprave to nije spriječilo Dujmovića da mu neprestano i uvijek iznova nabija na nos famozni žal za Jugoslavijom i želju za njenom obnovom. Takav je to, naime, diskurs.

Tko god na grobu Jugoslavije ne pleše od sreće, izdajica je.

Barem za dio publike te večeri u Kerempuhu takvo je diskreditiranje sugovornika bilo valjano, poželjno i uspješno. Dujmovićev navijač u redu iza mene živcirao me svojim glasnim ponavljanjem optužbi protiv Mandića: “Ti si Jugoslaven, ti nikada nisi želio Hrvatsku…”

Igor Mandić rekao je što je imao vrlo sažeto i jasno. Veliki polemičar i kritičar bez uvijanja je izjavio da žali za Jugoslavijom, ali ne onakvom kakva je ona bila i kakva se u krvavom ratu raspala, nego za onakvom kakvu je zamišljao, priželjkivao i kakvom je, barem u njegovim snovima, mogla postati: demokratska, snažna i prosperitetna za sve narode i građane koji su u njoj živjeli. Pošto se to nije dogodilo, Jugoslavija je definitivno pokojna, zaključio je Mandić

Kad mi je dozlogrdilo okrenuo sam se i pitao ga: “Pa dobro, tko ovdje stalno spominje Jugoslaviju, Mandić ili Dujmović?” Gospodin se zapiljio u mene i argumentirano me poklopio: “Znam ja tebe, i ti si jedna jugoslavenčina”. Rasprava završena.

Svi mi koji smo živjeli u toj Jugoslaviji dobro znamo njene mane i narav režima koji je njom vladao. Dobro znamo da je to bila država koja je falsificirala svoju prošlost i tako lagala i svojoj sadašnjosti. Između ostalog i zato nije imala budućnost. O masovnim zločinima koje je ta država počinila, osobito u prvim godinama svog postojanja, nije se javno smjelo govoriti ni pisati, sve do pred kraj njenog 55-godišnjeg trajanja.

Bilo je tu i još uvijek ima materijala za istraživanje i razotkrivanje na pretek. Ali, onda je došla 1990. godina, osamostaljenje Hrvatske, a ubrzo i nametnuti joj rat za njenu punu slobodu i samostalnost. Mnogi od nas s nevjericom smo gledali kako veliki komunisti postaju još veći nacionalisti, a dojučerašnji udbaški šefovi i ubojice nezamjenjivi borci za Hrvatsku.

Pored sveg zla zapretenog pod jugoslavenskim režimskim lažima, današnja se politička vlast u Hrvatskoj kroz usta svojih najprominentnijih političara služi notornim lažima.

Umjesto oslobađajuće i što je moguće objektivnije istine, o Jugoslaviji se naveliko laže kako bi se onda na temelju te laži bez ijednog valjanog argumenta obračunavalo ne samo s političkim protivnicima, nego i sa svima koji misle drugačije.

Ta laž glasi da je u temelju komunističke Jugoslavije bilo zatiranje svega hrvatskog, a osobito hrvatske kulture i državnosti. Onima koji je ponavljaju ponajmanje smeta to što navlas istu laž šire i nacionalisti drugih naroda nekada okupljenih u toj istoj državi. U njihovim lažima, naravno, Hrvati su bili povlašteni zbog Hrvata Josipa Broza, a zatirali su se njihovi nacionalni osjećaji i svetinje.

Svi mi koji smo živjeli u toj Jugoslaviji dobro znamo njene mane i narav režima koji je njom vladao. Dobro znamo da je to bila država koja je falsificirala svoju prošlost i tako lagala i svojoj sadašnjosti. Između ostalog i zato nije imala budućnost. O masovnim zločinima koje je ta država počinila, osobito u prvim godinama svog postojanja, nije se javno smjelo govoriti ni pisati, sve do pred kraj njenog 55-godišnjeg trajanja

Od kada znam za sebe, a učio sam to već od prvog razreda osnovne škole, znao sam da sam Hrvat koji živi Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, koja je dio Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.

U đačkim knjižicama i indeksima stajao je ne jugoslavenski, nego hrvatski grb. Da, imao je u sebi komunističku petokraku zvijezdu, ali bio je to grb Hrvatske, federalne jedinice koja je imala svoju himnu, Lijepu našu, kao i svoj parlament koji se i tada zvao Sabor.

Granice te Socijalističke Republike Hrvatske granice su i današnje hrvatske države. Jezik kojim govorim i pišem naučio sam u toj komunističkoj školi u kojoj se on službeno zvao hrvatsko-srpski ili srpsko-hrvatski. Na tom sam jeziku čitao školsku lektiru u kojoj su bila djela i velikih hrvatskih pisaca. U toj sam državi išao u glazbenu školu koja je u mom gradu nosila ime hrvatskog skladatelja i jednog od istaknutih hrvatskih nacionalnih kulturnih preporoditelja iz 19. stoljeća Alberta Štrige.

U glavni grad te države, Zagreb, išao sam na školske ekskurzije kojima je jedno od glavnih odredišta bilo Hrvatsko narodno kazalište u kojem smo gledali hrvatsku nacionalnu operu Nikola Šubić Zrinjski. Usput rečeno, već u prvoj poslijeratnoj sezoni tog kazališta 1945/46, pod komunističkom, partizanskom i navodno kroatocidnom vlašću, Zajčeva je opera već bila na repertoaru.

Ne zaboravimo: u Topuskom, na partizanskom teritoriju, već je 1944. godine održan Kongres hrvatskih (!) kulturnih radnika na kojem je, uz političku komponentu ZAVNOH-a, pripremljena platforma nastavka kulturnog i znanstvenog razvoja i života Hrvatske po završetku rata.

Osjeća se čovjek malo glupo, ali u zaglupljujućim vremenima koja nikako da prestanu mora ukazivati i na tako krupne materijalne činjenice poput kapitalnih objekata hrvatske kulture koji su izgrađeni u toj komunističkoj, navodno zatiranju hrvatske kulture posvećenoj državi.

Laž glasi da je u temelju komunističke Jugoslavije bilo zatiranje svega hrvatskog, a osobito hrvatske kulture i državnosti. Onima koji je ponavljaju ponajmanje smeta to što navlas istu laž šire i nacionalisti drugih naroda nekada okupljenih u toj istoj državi. U njihovim lažima, naravno, Hrvati su bili povlašteni zbog Hrvata Josipa Broza, a zatirali su se njihovi nacionalni osjećaji i svetinje

Što znači Karamarkovo odricanje od svih vrijednosti prije 1990. godine?

Što znači Hasanbegovićevo pozivanje da se 1990. godina učini nultom godinom hrvatske povijesti?

Hoćemo li srušiti Lisinski i Sveučilišnu nacionalnu knjižnicu u Zagrebu? Hoćemo li Krležinim knjigama potpaliti njegov Leksikografski zavod?

Hrvatska više nije mlada država. Postoji već duže nego što je opstala ona prva, međuratna Jugoslavija, a već je dosegla i pola vijeka one druge, komunističke. Jesmo li spremni staviti na vagu hrvatska kulturna postignuća prošle i ove države? Tako nešto nije potrebno, jer riječ je o kontinuitetu.

Jednostavna je istina da 1990. godine, baš kao ni 1945., ni 1918., Hrvatska nije krenula od nule, a Jugoslavija neka nas pouči da se budućnost ne može graditi na lažima.

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
    •  Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
    •  Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a

> Svi tekstovi ovog autora