Keep Calm and Fuck Off

Test je vrlo jednostavan i traži od vas manje od pola minute: zamislite da ste novinar, iskusni reporter prekaljen u svom poslu, i da ste upravo saznali kako će točno u podne državne vlasti objaviti dramatično neko, upravo historijsko priopćenje.

Posve nevažno o čemu je riječ, Republika Hrvatska objavljuje rat Srbiji, ili napušta Europsku uniju, ili proglašava izvanredno stanje, ili uvodi samoupravni socijalizam, štogod.

Jeste? Odlično.

Pitanje glasi: Kao stari, prekaljeni reporter morate odlučiti hoćete li na hrvatski Dan D otići tražiti ekskluzivnu izjavu od a) predsjednika Vlade Tihomira Oreškovića, b) prvog potpredsjednika Vlade Tomislava Karamarka, c) drugog potpredsjednika Vlade Bože Petrova, d) predsjednice Republike Kolinde Grabar-Kitarović, e) lidera opozicije Zorana Milanovića, f) nadbiskupa Josipa Bozanića, ili pak g) Mate Miše Kovača.

Morate se, jasno, odlučiti samo za jednog, i morate se odlučiti brzo, jer vremena nema, a konkurentski mediji već su zauzeli mjesta: gdje ćete, dakle, biti u podne, kad se bude odlučivala sudbina Hrvatske?

Da Republika Hrvatska, naime, u podne objavljuje rat Srbiji ili napušta Uniju, da proglašava izvanredno stanje ili uvodi socijalizam, golema bi većina hrvatskih novinara, posve prirodno, čekala izjavu istinskog generalnog direktora Republike Hrvatske Tomislava Karamarka. Nešto manje okupilo bi ih se i pred uredom predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, ne bi bilo baš nevažno što će ona reći, lijepi grozd mikrofona niknuo bi, jasno, i pod nosom Bože Petrova, ključne figure državne vlasti, poveća bi grupa novinara čekala što o svemu ima reći šef opozicije Zoran Milanović, manja bi novinarska gomilica u podne čekala i pravorijek nadbiskupa Bozanića, a nekoliko bi ih sasvim sigurno tražilo i izjavu novinarski uvijek zahvalnog lajavca i karizmatika Miše Kovača. Jedino kod predsjednika Vlade Tihomira Oreškovića toga biste historijskog dana sasvim sigurno bili jedini novinar

Točan odgovor je, naravno, pod a), jer vi ste iskusni, prekaljeni reporterski lisac i znate da u tom historijskom trenutku jedino kod a) predsjednika Vlade Tihomira Oreškovića neće biti žive duše, i da ćete jedino od njega dobiti ekskluzivnu izjavu koju nitko od konkurencije nema.

Da Republika Hrvatska, naime, u podne objavljuje rat Srbiji ili napušta Uniju, da proglašava izvanredno stanje ili uvodi socijalizam, golema bi većina hrvatskih novinara, posve prirodno, čekala izjavu istinskog generalnog direktora Republike Hrvatske Tomislava Karamarka. Nešto manje okupilo bi ih se i pred uredom predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, ne bi bilo baš nevažno što će ona reći, lijepi grozd mikrofona niknuo bi, jasno, i pod nosom Bože Petrova, ključne figure državne vlasti, poveća bi grupa novinara čekala što o svemu ima reći šef opozicije Zoran Milanović, manja bi novinarska gomilica u podne čekala i pravorijek nadbiskupa Bozanića, a nekoliko bi ih sasvim sigurno tražilo i izjavu novinarski uvijek zahvalnog lajavca i karizmatika Miše Kovača.

Jedino kod predsjednika Vlade Tihomira Oreškovića toga biste historijskog dana sasvim sigurno bili jedini novinar: samo premijera, nominalno prvog čovjeka izvršne vlasti, u ovoj se državi ništa ne pita, jedino njega ništa se, eto, ne bi pitalo ni da Hrvatska objavi rat Srbiji, ni da napusti EU, ni da proglasi izvanredno stanje, ni da uvede samoupravni socijalizam, ni da išta: jedino tužnog hrvatskog premijera nitko ništa pitao ne bi. Osim, jasno, vas.

To bi, eto, bila najpreciznija mjera specifične političke težine Tihomira Oreškovića, konačni rezultat zanimljivog eksperimenta s keramičkom Keep-calm šalicom za kafu na mjestu hrvatskog premijera. I sve da iz Ureda predsjednika Vlade sutra objave kako će zbog seksualne afere s Angelom Merkel gospodin Orešković na izvanrednoj konferenciji za novinare točno u podne podnijeti neopozivu ostavku, i uz ples pedeset golih Playboyevih zečica izvršiti javno samoubojstvo vješanjem o zvonik zagrebačke katedrale, većina novinara svejedno bi u podne bila kod Karamarka i Petrova, čekajući njihovu izjavu o nemilom događaju.

I jasno, odluku o novom premijeru.

Jednako biste tako vi, prekaljeni reporterski lisac s nosom za ekskluzivu, jedini imali premijerovu izjavu o objavi rata Srbiji, i o napuštanju EU, i o proglašenju izvanrednog stanja, i o uvođenju samoupravnog socijalizma, i o aferi s Angelom Merkel.

Izjava predsjednika Vlade bila bi, istinabog, goli kurac – urednik bi je na kraju smjestio u rubriku ”Glas naroda“, uz ostale ekskluzivne izjave iz ankete među slučajnim prolaznicima, prodavačicama na tržnici, dokonim umirovljenicima i studenticama korporativnih komunikacija Samantom (22) i Meredit (20) – ali vi biste i dalje imali turboekskluziv, jedini u državi.

Kad je, recimo, predsjednik parlamenta Željko Reiner najavio povratak ustaškog naziva Sabora, premijer Orešković je na Fejsu odlučno objavio kako je ”Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta sjećanje na neizmjernu ljudsku patnju“, kad je ministar branitelja Mijo Crnoja podnio ostavku, premijer je beskompromisno i ”s velikim zadovoljstvom na Trgu bana Jelačića posjetio otvaranje manifestacije povodom proslave kineske Nove godine“, a kad je potpredsjednik Sabora predvodio ustaške demonstracije po Zagrebu, premijer Orešković smjelo je, čestitajući rukometašima polufinale Europskog prvenstva, podsjetio kako je ”u Kanadi s posebnom pažnjom pratio svaki uspjeh hrvatskih sportaša“

”Ne smijemo zaboraviti našu prošlost, ali bolja budućnost mora biti naš cilj“, izjavio bi vam predsjednik Vlade komentirajući objavu rata Srbiji, ili napuštanje EU, što već. ”Većina građana koji me zaustave na ulici žele razgovarati o egzistencijalnim pitanjima i o budućnosti. Nažalost, to raspoloženje javnosti ne odražava se u prostoru javne komunikacije i u medijima“, mirno i staloženo, koncentriran na padeže i glagolska vremena, završio bi predsjednik Vlade, tek s vremena na vrijeme prekidan sirenama za opću opasnost, reskim odjecima snajperske vatre i potmulim detonacijama.

Najzad, ta izjava – dvije-tri općenite rečenice o ”boljoj budućnosti“, ”egzistencijalnim pitanjima“ i ”prostoru javne komunikacije“ – otprilike je jedino što smo u ova dva mjeseca uopće čuli od predsjednika Vlade.

Turbulentniji i dinamičniji početak mandata nije imao nijedan hrvatski premijer još od nebitnog i davno zaboravljenog Nikole Mandića, predsjednika one smiješne Pavelićeve Vlade – kojemu je drugi dan mandata kapitulirala Italija, a već dva mjeseca kasnije partizani usred države organizirali zasjedanje AVNOJ-a – ali čak ni on, marionetski premijer marionetskog Poglavnika, nije bio nevažniji od Tihomira Oreškovića.

Da se Oreškovićeva vlada sutra na Bleiburgu preda saveznicima, premijera se jedinog ne bi hapsilo.

Puna dva mjeseca sve se nacionalne televizije 24 sata dnevno uključuju u kojekakve izvanredne konferencije za novinare, premijeru Oreškoviću tako najprije dva potpredsjednika Vlade cijelih mjesec dana sastavljaju vladu, da bi mu već sutradan jedan ministar, uhvaćen u laži i prevari, bio prisiljen na ostavku, drugi ulovljen u sitnoj krađi, a treći s ustaškom kapom, predsjednica države jednostrano je u međuvremenu otkazala povjerenje šefu obavještajne službe jer ju je uhvatio u partijanju s mafijaškim bossom, koalicijski mu partner minira nadzor tajne policije, predsjednik parlamenta kao prvi potez najavljuje povratak ustaškog naziva Sabora, a potpredsjednik Sabora vodi neofašističke demonstracije protiv nezavisnog državnog tijela, ona dva potpredsjednika Vlade potom još mjesec dana ratuju oko podjele doministarskih fotelja i upravnih odbora, pa pomoćnik ministra poduzetništva na kraju ispao poduzetnik s firmom u blokadi, dugom od pola milijuna kuna i adresom u inozemstvu, a ministar branitelja policajac s prepisanom diplomom, opći je, ukratko, kaos u državi – bogami će na kraju i partizani organizirati zasjedanje AVNOJ-a u dubrovačkom Excelsioru – a predsjednik Vlade za cijelo se to vrijeme javnosti obratio samo dva puta.

Jednom se tako premijer javio kad je kratko predstavio Vladu, i drugi put kad je na Facebooku objavio kako ”većina građana želi razgovarati o egzistencijalnim pitanjima i o budućnosti“, ali da se ”raspoloženje javnosti ne odražava se u prostoru javne komunikacije i u medijima“, bla-bla, truć-truć, uostalom čuli ste već.

Dobro, to sam sad malo karikirao. Premijer Orešković, naime, u prva dva mjeseca mandata na Facebooku se javio barem pet-šest puta.

Majke mi moje, da Tihomir Orešković sutra zbog seksualne afere s Angelom Merkel podnese neopozivu ostavku, pa se uz gole plesačice objesi o zvonik zagrebačke katedrale, na njegovom bi se Facebooku pojavile ”najljepše želje hrvatskim građanima povodom 3. ožujka, Međunarodnog dana sreće“

Kad je, recimo, predsjednik parlamenta Željko Reiner najavio povratak ustaškog naziva Sabora, premijer Orešković je na Fejsu odlučno objavio kako je ”Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta sjećanje na neizmjernu ljudsku patnju“, kad je ministar branitelja Mijo Crnoja podnio ostavku, premijer je beskompromisno i ”s velikim zadovoljstvom na Trgu bana Jelačića posjetio otvaranje manifestacije povodom proslave kineske Nove godine“, a kad je potpredsjednik Sabora predvodio ustaške demonstracije po Zagrebu, premijer Orešković smjelo je, čestitajući rukometašima polufinale Europskog prvenstva, podsjetio kako je ”u Kanadi s posebnom pažnjom pratio svaki uspjeh hrvatskih sportaša“.

Kad je potom predsjednica Grabar-Kitarović smijenila šefa tajne službe, premijer Orešković hrabrim je Facebook-statusom ”građankama i građanima Dubrovnika uputio najiskrenije čestitke za festu Svetog Vlaha“, a kad su novinari otkrili mračnu prošlost ministra kulture, premijer se bez krzmanja i ”s velikom radošću odazvao pozivu na svečanost uručenja nagrada našim najboljim paraolimpijcima“.

Konačno, kad je nekidan drama oko raspodjele fotelja u ministarstvima dosegla vrhunac, a Most stavio veto na dvojicu HDZ-ovih zamjenika ministara, premijer Orešković je bezodvlačno i ”s velikom tugom primio vijest o terorističkom napadu u Ankari“, otvoreno izrazivši ”iskreno suosjećanje sa svim turskim građanima“.

Majke mi moje, da Tihomir Orešković sutra zbog seksualne afere s Angelom Merkel podnese neopozivu ostavku, pa se uz gole plesačice objesi o zvonik zagrebačke katedrale, na njegovom bi se Facebooku pojavile ”najljepše želje hrvatskim građanima povodom 3. ožujka, Međunarodnog dana sreće“.

Niti jednom, ni o jednoj aferi, ni o jednom ministru, ni o čemu i ni o kome nije se premijer oglasio u ova dva mjeseca: dok su Hrvati bez daha čekali uključenja u HDZ-ove i Mostove press-konferencije, Orešković im je čestitao polufinale Europskog prvenstva, Svetoga Vlaha, Dan sjećanja na holokaust i kinesku Novu godinu.

Ako je ipak samo riječ o tome da je Tihomiru Oreškoviću za impresivni menadžerski CV nedostajala referenca premijera jedne europske države, mogao mu je, jebiga, Vaso Brkić srediti potvrdu

Za takve stvari, međutim, nije trebalo potezati do Kanade: sasvim nam je dovoljan i Obrad Kosovac s TV-kalendarom.

Ako je pak Karamarku za premijera trebao neki bogati i neopterećeni Kanađanin koji ne razumije hrvatski, ali se razumije u farmakologiju i pilule, i koji ne zna ništa o Hrvatskoj, ali zna kako budalama izvući pare – bolji bi bio Justin Bieber.

Barem bi ga Božo Petrov slušao.

A ako je ipak samo riječ o tome da je Tihomiru Oreškoviću za impresivni menadžerski CV nedostajala referenca premijera jedne europske države, mogao mu je, jebiga, Vaso Brkić srediti potvrdu.

(Prenosimo s portala TV N1).

    •  Stanite, ljudi, šta to radite!? Ima li u ovoj zemlji zakona?
    •  U vrtlogu izazova i strasti
    •  Mjesto prebijanja
    •  Haos u kafani "Kod Herodota"
    •  Blitvari i Scouseri
    •  Finsko pitanje u BiH
    •  Genocidnost palanke
    •  Croatian Independent Army
    •  Čekajući drugi broj
    •  Nevjerojatna priča gospodične Ane

> Svi tekstovi ovog autora