Znače li riječi Prima Levija o Holokaustu još uvijek nešto

Granica pisanja

1. U enciklopedijama piše: Primno Levi (1919-1987.), veliki talijanski pisac. Baš tako piše. A Levi je u potpunosti postao pisac pod teretom životnog iskustva. Izrastao u pisca u krajnjoj situaciji. Da u nju nije dospio, nikada ne bi postao takav pisac. Doduše, od ranih dana je pomalo pisao, mnogo čitao,[i] izuzetno pismen bio, njegovao lijepu rečenicu, vraćao se velikim piscima, o pročitanom mnogo i često razmišljao.

Bio je po profesiji kemičar, ali je obrazovanjem i sklonostima bio spreman postati piscem. Onda je opisao ono što ga je snašlo. Opisao doživljaj u kojem je nestajao život. Bilo je još onih koji su opisivali svoje životno iskustvo, od sjajno opisanih zgoda Giacomo Cassanove do priče o zalazu jedne klase iz pera Giuseppea Tomasija di Lampeduse (ovdje ostajem kod talijanske literature), ali još nije bilo onog koji je opisivao svoju smrt. A upravo to je bio logor: vrijeme smrti.

Možda bi za nekoga tko je bio mistik ili pjesnik to bilo manje čudno, manje zastrašujuće, manje kao tema izazovno, mnogo manje nego za kemičara, koji je baratao elementima, tvarima, živim i neživim u kojem nema osjećaja, bola, tuge, uništenja, za kemičara kome je život bio život elemenata, a onda se život znanosti i njegov osobni život izvrnu u surovi znanstveni i robovlasnički eksperiment, u logor uništenja. U neživot.

2.

Primo Levi se rodio u Italiji, u Torinu 1919. Rano je stekao klasično obrazovanje, a kasnije studirao kemiju. Bio je tih, pomalo samotan momak, dobar, ponajbolji učenik i student, zbog čega ga stariji nisu voljeli, bili grubi prema njemu, pa je on radije bio u ženskom društvu. Volio je čitati i planinariti. Osjećao se Talijanom, čak bio pridružen najprije školskoj, a poslije studentskoj fašističkoj organizaciji, sve dok ga fašistički Rasni zakon, donesen 1938., ne obavijesti da je Židov, ne može više na fakultet, ni dobar posao ne može dobiti s takvim imenom, nije ”prave nacije“, nije ni Talijan.

Možda bi za nekoga tko je bio mistik ili pjesnik to bilo manje čudno, manje zastrašujuće, manje kao tema izazovno, mnogo manje nego za kemičara, koji je baratao elementima, tvarima, živim i neživim u kojem nema osjećaja, bola, tuge, uništenja, za kemičara kome je život bio život elemenata, a onda se život znanosti i njegov osobni život izvrnu u surovi znanstveni i robovlasnički eksperiment, u logor uništenja. U neživot

U ratu se pridružio talijanskim partizanima. Zarobljen je 1943. Znao je da partizane Nijemci odmah strijeljaju i on možda po prvi put u životu reče da je Židov. Otpremili su ga u koncentracioni logor. Preživio je i umro mnogo kasnije, iznenada, 1987., kada se bacio ili slučajno pao niz stepenice, u istoj kući u kojoj se rodio.

3.

Biografija dakle kaže da je Primo Levi bio po obrazovanju kemičar. Bio je židovskog porijekla, do čega nije držao sve dok na vlast u Italiji ne dođoše militantni nacionalisti, Mussolinijevi fašisti. Jedan rasistički zakonski ukaz odvoji ga od zemlje kojoj je potpuno pripadao.

Levi je bio u toku II. svjetskog rata partizan, dakle na dva načina i iz dva razloga se borio protiv fašizma. I zato je dva puta trebao biti ubijen, a na život, zatočen, mnogo više nije računao. Odmah poslije rata, 1946., evo tome sedamdeset godina, napisao je što mu se dogodilo, svoje iskustvo sklopio u knjigu Ako je to čovjek?

Nekoliko izdavača je odbilo njegovu prvu knjigu, njegovo svjedočenje o Auschwitzu.[ii] Ljudi to neće čitati, neće ni da znaju kakav sve može biti čovjek, ni što sve može učiniti svom bližnjem. Ono što je pisao nije moralo biti ni objavljeno. Ali je jednom moralo biti rečeno.[iii] Prava književnost je sila, navala koja izlazi iz pisca, mora van. Pisac je onaj koji mora kazati svoje. Mora postati pisac. Zato je i Primo Levi bio pisac. Pisac iz nužde. A koji je iz nužde pisac uvijek je dobar pisac. Ili još bolji.

4.

Umjetnost mnoge otjera od sebe. Ona zahtijeva predanost, strpljenje, bespogovornu odanost, ona zahtijeva da je njen sljedbenik i sužanj zasluži. Svačiji život je možda roman, ali malo koji treba biti napisan. A treba biti napisan samo onaj koji može biti napisan na izuzetan način. Zato je u svakom pisanju presudan pisac, a ne događaj. Po daru pisaca događaj postaje veliki.

Ali, postoje izuzetni trenuci, kada se dogodi logos djela. Kada se riječ useli u pisaca i mora biti rečena, kada je djelo sudbina svog pisca. Kada događaj stvori svog pisca. Takav jedan, presudni događaj stvori pisca, stvori Prima Levija.

5.

A stvorio je pisca, jer ono o čemu je Primo Levi pisao nije bila literatura, simboli, metafore, zamisli, nije bila konstrukcija, stvorio ga je jer je morao i znao podnijeti izvještaj o životu, o temeljnom uništenju, o sudbinskom. Zato je Primo Levi postao pisac. Glasnik. Izvjestitelj o stvarnom s onu stranu stvarnosti. Bilježnik smrti. Ili je možda – strašne li misli? – baš sama smrt njega natjerala da je opiše?

Umjetnost mnoge otjera od sebe. Ona zahtijeva predanost, strpljenje, bespogovornu odanost, ona zahtijeva da je njen sljedbenik i sužanj zasluži. Svačiji život je možda roman, ali malo koji treba biti napisan. A treba biti napisan samo onaj koji može biti napisan na izuzetan način. Zato je u svakom pisanju presudan pisac, a ne događaj. Po daru pisaca događaj postaje veliki

Levi je bio borac. Nije se lako predavao. Htio je preživjeti da bi ispričao svoju priču, prenio drugima svoje iskustvo, podnio svoj “izvještaj” iz neznane realnosti,[iv] u tekst pretočio priču koja je skromna i nerazumljiva poput priča iz Biblije, ali zar to nisu priče jedne nove Biblije? Ovdje umjetnik nije okružen svojim vizijama; on ih je vidio, živio s njima,[v] jer je bio “presađen u okoliš koji je monstruozan ali nov, monstruozno nov”.[vi]

Levi u razgovoru sa Philipom Rothom veli da je njegova knjiga nastala “bez određene literarne namjere”,[vii] i da je za njega samog njegova knjiga o Auschwitzu “bila … oslobađajuća knjiga”.[viii] Pisanje je bilo oslobađanje iz ropstva logora i vlastite traume, kraj zatočeništva. Ako se takvog iskustva čovjek ikada može osloboditi, ako ne ostaje vječiti zarobljenik svog traumatičnog iskustva. Svoj vlastiti zatočenik.

6.

Pisao je poeziju, prozu, eseje. Najpoznatije knjige su mu Ako je to čovjek? (1947.), Periodički sistem (1975.), Ako ne sada, kada? (1982.) i Potopljeni i spašeni (1986.).

Knjige su mu prevođene na mnoge jezike, dobile niz nagrada i pohvala, a knjiga Periodički sistem proglašena je najboljom znanstvenom knjigom svih vremena.[ix]

Neću opisivati Levijeve knjige. One su bolje od svakog opisa. Treba ih čitati, one to zaslužuju.

7.

Pisao je najviše i najbolje o svom iskustvu koncentracionog logora. O dobu kada je do kraja pritjeran uz sebe. O sebi kao čovjeku na kraju postojanja. O kraju. O ”potpuno spaljenom“.

Znače li njegove riječi o Holokaustu još uvijek nešto, imaju li još nekog smisla? I kome? Pisanje o uništenju danas završava u praznini, u emocionalnom nedodiru, u ravnodušnosti, čak u poricanju događaja. U najboljem slučaju smatraju se ”umjetničkim djelom“, a ne izvještajem o stvarnom događaju. Upravo zato se ”historija ponavlja“

Znače li njegove riječi o Holokaustu još uvijek nešto, imaju li još nekog smisla? I kome? Pisanje o uništenju danas završava u praznini, u emocionalnom nedodiru, u ravnodušnosti, čak u poricanju događaja. U najboljem slučaju smatraju se ”umjetničkim djelom“, a ne izvještajem o stvarnom događaju. Upravo zato se ”historija ponavlja“.

Kada netko kaže ”Lažu“, sprema svoju propast. Kada kaže ”Nije bilo“, pristaje da mu se dogodi.

Svaki koji takvo nešto izgovori već kažnjava sebe ili nekog svog bližnjeg u budućnosti. Ali, kada pažljivo pročita, kada shvati, razumije, kada preuzme muku Drugog postaje biće, samog sebe spašava. To je osnovna pouka mučnih, krajnjih situacija: postoje samo dobri ljudi. Oni drugi to nisu, nisu ljudi jer ne brinu ni o sebi ni o Drugom, nisu dobri, ne žele shvatiti što sve čovjek može biti i zato ih jednom neće biti. To je Levijeva poruka iz tame. To je ono što osvjetljava i čuva svijet.

8.

Ne znamo je li još nešto htio reći. Je li nešto drugo htio reći. Ni za Paula Celane ne znamo. Na kraju svakog velikog kazivanja ostaje šutnja. Što je rana dublja, šutnja je manje objašnjiva, ali više razumljiva.

U velikom djelu uvijek je nešto prikriveno, ponešto utajeno, a uvijek u njemu nešto novo, tek u novom čitanju shvaćeno, tek otkriveno, iz djela i njegovog novog razumijevanja nastajuće. I u životu njegovog autora uvijek ostaje nešto nedorečeno. Nešto potpuno i zauvijek njegovo.

A upravo u tome što je njegovo počiva nedokučiva tajna njegova djela, djela u kojem je sve rečeno, a ipak, ima još nešto, što je možda pokušao, htio, nešto što čitatelj sluti, ono još nešto koje i za pisca i za čitatelja ostaje neizgovorivo, ali kao osjećaj trajno prisutno.

A kada je Primo Levi i njegovo djelo u pitanju onda ima i nešto mimo, prije i poslije teksta: događaj sam. Događaj koji je stvorio ili barem označio svog pisca, pisca koji nas uvijek vraća događaju uništenja. Kada pisac kaže sve što hoće, najbolje što može, opet ostaje nerečeni događaj.

Kada je Primo Levi i njegovo djelo u pitanju onda ima i nešto mimo, prije i poslije teksta: događaj sam. Događaj koji je stvorio ili barem označio svog pisca, pisca koji nas uvijek vraća događaju uništenja. Kada pisac kaže sve što hoće, najbolje što može, opet ostaje nerečeni događaj

Ostaje opis neopisivog, opis u kojem pisac svakom riječju dodaje riječ tišini, priznaje svoju nemoć, a sva njegova moć pisanja potvrđuje snagu uništenja, snagu iščeznuća života, vlast praznine, trijumf ništine, iza koje ostaje samo tutanj tišine.

Ostaje pisanje i svjedočenje koje završava nijemošću, pisanje koje jedino do kraja otkriva prirodu uništenja, iako ni ono to ne može, jer pisanju, svakom kazivanju, uvijek nešto, ono krajnje, izmiče.

Ostaje tekst koji je muka pisca i stravičnost događaja.

Ostaje tekst koji je izašao iz muke, a vodi u muk. Snaga teksta i silina uništenja u jednom. U jednom pisanju, u opisu jednog iskustva, u jednom piscu.

U piscu, kakav je veliki Primo Levi.

__________________

[i] O tome svjedoči i izbor njegovih najdražih literarnih djela, koja su za Levija bila drugačiji način da izgovori svoje ja. Vidjeti: Primo Levi, Traganje za korijenima. Osobna antologija. Pogovor Marco Belpoliti. Preveo i uredio Tvrtko Klarić. Zagreb 2008, str. 244.

[ii] Prva koja je rukopis odbila bila je Natali Ginzburg, i sama Židovka, a muž joj ubijen u fašističkom zatvoru. O tome: Tim Parks, The Mystery of Primo Levi, New York Review of Books, 5. novembra 2015. Tekst je objavljen u povodu izlaska sabranih djela Prima Levija u SAD.

[iii] O problemu neizrecivog i drugim aspektima umjetničke produkcije koja se bavi temom Holokausta diskutirao sam u knjizi Umjetnost uništenog: estetika, rat i Holokaust (Izdanja Antibarbarus, Zagreb 2005.) i ovdje ih neću ponovo tematizirati.

[iv] Primo Levi, Ako je to čovjek?, str. 41.

[v] Op. cit., str. 78.

[vi] Philip Roth, A Conversation with Primo Levi, in: Primo Levi, A Survival in Auschwitz. The Nazi Assault on Humanity, trans. Stuart Woolf, New York 1996, str. 180. Preživjeli u Auschwitzu je američki prijevod Levijeve knjige Ako je to čovjek?, naslov koji po mišljenju izdavača unosi u Levijevo svjedočanstvo o logorskom iskustvu notu borbenosti i optimizma (a slično tome je naslov Levijeve knjige Primirje (La tregua) preveden kao Ponovno buđenje, Reawaking), što je, rekao bih, sasvim neprimjereno Levijevom turobnom logorskom iskustvu i njegovoj tvrdnji da su u logoru preživjeli okrutni, egoisti i glupi, a ”najbolji umrli“.

[vii] Op. cit., 182

[viii] Op. cit., 186

[ix] U konkurenciji su bili, između ostalih i Konrad Lorenz, Richard Dawkins i Charles Darwin. O tome vidjeti tekst Jamesa Randensona u: The Guardian, 21. oktobra 2006.

    •  Znače li riječi Prima Levija o Holokaustu još uvijek nešto
    •  Nekoliko pitanja o nagradi Peteru Handkeu
    •  Čitate li srpske pisce? (2)
    •  Čitate li srpske pisce? (1)
    •  Kultura u znaku Holokausta
    •  Sunarodnjaci iz Ahmića
    •  Citat i komentari
    •  Ubio sam Franju Ferdinanda
    •  Dobri ljudi ne gube bitke
    •  Entartete Kunst ili kako poraziti unutarnje neprijatelje

> Svi tekstovi ovog autora