autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Entartete Kunst ili kako poraziti unutarnje neprijatelje

AUTOR: Predrag Finci / 14.11.2013.

Službeno, preporučeno pismo, sa zaglavljem, datumom, protokolirano. Pismo iz Berlina. Njegov potpisnik veli da mu je sam Fürer povjerio zadatak da očisti muzeje od djela izopačene umjetnosti, a u takva djela spadaju i stotine slika adresata, čije “slike ne doprinose napretku njemačke kulture u njenoj odgovornosti njemačkom narodu i naciji. Premda ste morali biti svjesni uputa Fürerova govora na otvaranju Velike njemačke umjetničke izložbe u Münchenu, vaše skorašnje slike koje ste nam pokazali naznačuju da ste čak i danas ostali daleko od kulturnih temelja nacional-socijalističke države. … Tome shodno, ja vas isključujem iz Nacionalnog ureda za lijepe umjetnosti i zabranjujem vam, sa stupanjem na snagu odmah, svaku djelatnost – profesionalnu ili amatersku – u području likovnih umjetnosti” (Prema: Joachim Remak, Ed., The Nazi Years. A Documentary History, 1986., str. 66-67).

 

Tako slikar Adolf Ziegler (1892-1959.), koji je godine 1933. imenovan za predsjednika Ureda za likovne umjetnosti i ubrzo očistio ovo udruženje od “boljševičkih i židovskih elemenata”, piše u svojstvu selektora izložbe Izopačene umjetnosti Karl Schmidt-Rottluffu. U Zieglerov zadatak spadalo je da izvrgne ruglu sva djela koja su po svojoj prirodi “kozmopolitska” (što je značilo židovska) i/ili “boljševička” (što je značilo protivna nacističkoj politici), da ova djela predoči obmanjenom njemačkom narodu, a potom da ih spali. U muzejima i galerijama, a ni na drugim javnim mjestima više nije smjelo biti takvih djela, njihovi autori – osim u pejorativnom smislu – više nisu smjeli biti spominjani, a oni koji su im bili skloni, poput raznih direktora muzeja i galerista, odmah otpušteni. Duhovna čistka prethodila je fizičkoj.

 

Izložba Izopačene umjetnosti otvorena je u Münchenu 19. VII. 1937., neposredno nakon otvaranja Velike izložbe njemačke umjetnosti. Uglancanost njemačke izložbe stoji naspram neurednosti izložbe Izopačene umjetnosti. Slabo osvijetljene sale, zidovi pretrpani slikama, često bez ramova, popraćeni izjavama umjetnika istrgnutim iz konteksta, uvredljivim komentarima i Hitlerovim, Göbelsovim i Rosenbergovim invektivama… Nacisti su htjeli pokazati da se oni bore protiv izopačenog, ružnog, nakaznog i društveno opasnog, čemu je njihova provincijalna ljepota stajala nasuprot. Pozivanje na očuvanje i poštovanje “tradicionalnih vrijednosti” slogan je onih koji ne razumiju umjetnički novum. U takvoj vizuri “tradicionalno” označava poznato, prepoznatljivo, kanonizirano, usvojeno, prihvaćeno, odobreno.

 

Sličan je nazor još od pojave impresionizma do danas pružao otpor novim nastojanjima i borio se protiv subverzivnog i transformacijskog karaktera umjetnosti, (ne treba svakako zaboraviti ni da je u “podvige” evropskih kolonijalnih sila spadalo i uništavanje stranih, “poganskih”, “nevjerničkih” kultura, a sve u ime uspostavljanja civilizacijskog reda i poretka).

 

Izložba Izopačene umjetnosti otvorena je u Münchenu 19. VII. 1937., neposredno nakon otvaranja Velike izložbe njemačke umjetnosti. Uglancanost njemačke izložbe stoji naspram neurednosti izložbe Izopačene umjetnosti. Slabo osvijetljene sale, zidovi pretrpani slikama, često bez ramova, popraćeni izjavama umjetnika istrgnutim iz konteksta, uvredljivim komentarima i Hitlerovim, Göbelsovim i Rosenbergovim invektivama…

 

Otpor prema umjetničkoj “nakaradnosti” unekoliko ostaje stvar ukusa – unekoliko, jer se o ukusu uvijek može diskutirati, pošto se iza receptorova “sviđanja” krije cjelokupni Weltenschauung, od intelektualnog i emocionalnog, pa sve do nivoa obrazovanja, moralnog i političkog držanja – sve dok se iza takvog otpora ne pojavi prijeteći politički program.

 

Pitanje “ugla gledanja” pitanje je cjelokupnog bića koje gleda. Jedan od Rosenbergovih bliskih suradnika bio je arhitekt i teoretičar kulture Paul Schultze-Naumburg koji, u jednoj od svojih knjiga, Umjetnost i rasa (Kunst und Rasse,1928) uspoređuje fotografije deformiranih, zaraženih i poremećenih ljudi sa djelima modernog slikarstva i skulpture, da bi ilustrirao kako je stajalište modernih umjetnika po sebi bolesno i degenerirano. (Usporediti: David Eliot, A Life and Death Struggle, u: Art and Power, str. 270. Naumburgove ideje nisu ipak bile nikakva znanstvena novotarija. Prethodila su mu stajališta Cesare Lambrosoa, Genij i ludilo, 1864., Max Norauova Izopačenost, 1895. i T. B. Hyslopova studija Postiluzionizam i umjetnost sumanutih, 1911. (Usporediti: Colin Rodhes, Outsider Art: Spontaneous Alternatives, 2000, str. 86-88).

 

Izopačeno je bolesno i nakazno, arijsko prirodno i lijepo. Sve su poruke nacističke propagande ponovljene na ovoj izložbi. Za naslovnu stranu sa izvjesnim zakašnjenjem napravljenog kataloga, na kome je uz pridjev izopačena riječ umjetnost stavljena pod navodnike (današnji znalci pod navodnike stavljaju riječ Entartete), da ne bi bilo nikakve sumnje da nije u pitanju Umjetnost, izabrana je skulptura Otto Freundlicha Novi čovjek (1912.). Nacisti nisu znali da je Freundlichovo djelo bilo inspirirano Nietzscheovom filozofijom, na koju su se i sami nespretno pozivali. Znali su ko je Freundlich. Umro je u koncentracionom logoru Lubin-Majdanek 1943. Na ovoj izložbi bilo je izloženo 730 djela 112 umjetnika, od kojih su samo šestorica bili židovskog porijekla, ali je izložba ipak uveliko smatrana “židovskom”, jer je tako bilo moguće (kao “židovske izume”) istovremeno diskvalificirati inače nespojive kulturne, društvene i političke pojave.

 

A od takvih su bili i boljševizam, i anarhizam, i imperijalizam, ukratko: sve što nije nacizam. Djela Adlera, Barlacha, Beckmanna, Dexela, Dixa, Chagalla, Grossa, Ernsta, Feiningera, Jawlenskog, Kandinskog, Kirchnera, Kleea, Kokoschkae, Schmidh-Rottluffa, Marca, Moholy-Nagya, Mondriana, Müllera, Pankoka, Picassa… bila su eksponati izložbe “izopačene umjetnosti”. Trebalo je pokazati što umjetnost i što nova Njemačka nije. A u njoj više nije bilo mjesta Kirchnerovom vojniku (Autoportret vojnika, 1912.), Corinthovom Ecce Homo (1925.), Chagallovom rabinu, Müllerovoj ciganci… Tijelo ne smije biti deformirano, boje moraju biti sukladne prirodi, ideal ljepote ne smije biti “crnački”. Ziegler nije poštedio ni Marca ni Mackea, koji su poginuli za Njemačku u Prvom svjetskom ratu, jer se rukovodio isključivo “estetskim kriterijima” (J. Petropoulos, Art as Politics, str. 57).

 

Sintagma “estetski kriterij” za Rosenbergovog je savjetnika za likovna pitanja Zieglera ustvari značila “po ukusu vladajuće partije”. Politika nacističkog Ureda za umjetnost “može biti shvaćena kao oblik kulturne eugenike. Razlika između ‘vrijednog’ i ‘nevrijednog’ oblika života, koju je nacistički režim primjenjivao u biološkoj sferi, imala je svoju kulturnu protutežu u razlici između ‘rasno čiste’ (arteigene) i ‘tuđe’ (artfrende) umjetnosti i umjetnika” (Alan E Steinweis, Art, Ideology, and Economics in Nazi Germany. The Reich Chamber of Music, Theater and the Visual Arts, 1993, str. 103).

 

Za naciste ono što je bilo Entartete nije i ne može biti umjetnost. U nacističkoj medicinsko-biologističkoj terminologiji, nasuprot “zdrave” umjetnosti stoji “izopačena”.

 

Politika nacističkog Ureda za umjetnost “može biti shvaćena kao oblik kulturne eugenike. Razlika između ‘vrijednog’ i ‘nevrijednog’ oblika života, koju je nacistički režim primjenjivao u biološkoj sferi, imala je svoju kulturnu protutežu u razlici između ‘rasno čiste’ (arteigene) i ‘tuđe’ (artfrende) umjetnosti i umjetnika”

 

Entartete ima prije svega biološko značenje i označava fizičku, ali i moralnu degeneraciju, zakržljalost, pad u razvoju, skoru smrt vitalnih funkcija. Izopačena umjetnost pripada onima koji su po sebi izopačeni, bolesni, koji su parazitski organizmi što ih se u ime društvenog ozdravljenja valja osloboditi. U nacističkoj vizuri estetsko je u vezi sa čistoćom, higijenom, zdravljem, a tome ne pripada ono što je “izopačeno”. Ni djelo, ni biće. Takva je umjetnost proizvod luđaka, bolesnika, nakaza; ona ne pripada Njemačkoj kulturi, nego naciji “stranim elementima”, koje treba eliminirati i jednom zauvijek uništiti, bilo da su u pitanju Židovi, ljevičari, Romi, Jehovini svjedoci ili homoseksualci.

 

Ni danas ne bi manjkalo onih koji bi aplaudirali ovakvoj politici.

 

Vladajuća politika sebe uvijek nastoji da predstavi kao zastupnika moralnih vrijednosti. U slučaju nacističke ideologije, takva politika je određivala šta je biće i “život”. Pod izgovorom da uništava sve što joj je neprijateljsko, takva politika uništava političku i svaku drugu slobodu. Na uništavanju “izopačene umjetnosti” počiva gradnja zdravog, nacističkog društva. Takva politika je organizirala antiboljševičke i antižidovske izložbe i ustala protiv “izopačene umjetnosti”. Nigdje se tako jasno ne pokazuje karakter vlasti kao u onome što zabranjuje. U onome što misli da joj je suprotno – vlast kazuje što sama jest.

 

Avangarda je za naciste bila “mrak prošlosti”, slika “židovsko-boljševičkog rugla”. Zato je valjalo izvrgnuti ruglu “izopačenu umjetnost”, razotkriti njenu perverznu, bolesnu i pljačkašku prirodu. U brošuri za ovu izložbu stoji da je ona pregled “gnusnog posljednjeg poglavlja onih dekada kulturne dekadencije koja je prethodila velikoj promjeni”, dekadencije o kojoj sada treba da bude donesena “zdrava presuda naroda”.

 

Za naciste je umjetnost moderne bila “namjerni i sračunati napad na samu srž i opstanak umjetnosti kao takve”, pa je valjalo iznijeti na vidjelo “zajedničke korijene političke i kulturne anarhije”, razotkriti “filozofske, političke, rasne i moralne ciljeve i namjere onih koji promoviraju subverziju”. Oni koji su bili skloni ovakvoj umjetnosti patili su od “manjka skrupula, karaktera i zdravog razuma”, jer je ova Židovska i boljševička umjetnost, u kojoj su ideali kreten i kurva, u kojoj se namjerno sabotira narodna odbrana, a priroda vidi okom bolesnog uma, uvreda sve njemačke kulture, (Vodič kroz izložbu Izopačene umjetnosti, reprint originalnog izdanja (str. 1-30) objavljen u Barron, Degenerate Art, str. 358-390).

 

Narod je hrlio na ovu izložbu. Jedni su dolazili po “partijskom zadatku” ili pak da se rugaju “nerazumljivim (im) škrabotinama”, često bili instruirani kako da izložbu vide i šta da o njoj misle, čak neki posebno poput kakvih glumaca pripremani da gnjevno reagiraju, drugi iz znatiželje, privučeni aurom skandala i opscenosti koji su pratili ovu izložbu, treći zato što su znali da se ova djela izlažu zadnji put, a sigurno je bilo i ušutkanih poštovalaca. Sa svoja 3 milijuna posjetilaca, izložba Entartete Kunst postala je najposjećenija izložba svih vremena. U Münchenu je znalo biti i po 20.000 posjetilaca dnevno.

 

Hitler je oglasio da on nije “protiv umjetnosti, nego protiv dekadencije”. On je, dakle, smatrao da zna što je umjetnost, onako kao što svi tirani i despoti misle da sve znaju. Svaka totalitarna ideologija je sama sebi jedina istina i mjerilo. Opsesija stvarnošću mitova prerasta u mitomaniju o vlastitoj stvarnosti. Provincijski duh lažnih bogova Atlantide, koji se ovjenčao djelima lažnih predstavnika “prave njemačke umjetnosti”, ostao je trajno iritiran artističkim skandalom slobode. Iskaz subjektivnosti nije stvar mentalne bolesti ili dokaz zastupanja politike kaosa, nego slobode, kojoj nije nasuprot “zdravlje” i “red”, nego ropstvo, u kome više nitko neće smjeti da vidi stvari drugačijima nego kakve one jesu, a jesu onakve kakvima im diktatura odredi da budu. Strah od kaosa je vodio diktaturi, kolektivizam ukidanju svakog ličnog prava.

 

U vizuri nacističkog totalitarizma više nema pojedinaca, niti se na nekoga gleda kao na pojedinca. Postoje “arijci” i “strani elementi”, što su Židovi u nacionalnom, a svi neprijatelji nacizma u političkom pogledu. Svi su oni “bolesni”, a takvi treba da budu izolirani, operirani, eliminirani. Stranac je uljez, parazit koga treba istrijebiti, kozmopolitizam neprijatelj “nacionalne teritorije”. Sve što ti je strano, sve što nije tvoje, tvoj je neprijatelj. Spremi se za rat – takva je bila poruka ove političke didaktike.

 

U nacističkoj vizuri estetsko je u vezi sa čistoćom, higijenom, zdravljem, a tome ne pripada ono što je “izopačeno”. Ni djelo, ni biće. Takva umjetnost proizvod je luđaka, bolesnika, nakaza; ona ne pripada Njemačkoj kulturi, nego naciji “stranim elementima”, koje treba eliminirati i jednom zauvijek uništiti, bilo da su u pitanju Židovi, ljevičari, Romi, Jehovini svjedoci ili homoseksualci. Ni danas ne bi manjkalo onih koji bi aplaudirali ovakvoj politici

 

Razlozi otpora prema umjetnosti moderne bili su višestruki. Rasni (jer je to bila “židovska umjetnost”), nacionalni (jer je bila kritična prema svakom, pa i nacionalnom, obliku mitologizacije), populistički (jer je bila “nerazumljiva”, “elitna” umjetnost), financijski (jer je bila navodno skupa), psihološki (jer je izazivala uznemirenje), politički (jer je zastupala individualizam i prava pojedinca naspram populističkog kolektivizma i uniformnosti), vojni (jer je pozivala na pacifizam i u vrijeme mobilizacije nije kliktala žrtvovanju za “zajedničko dobro”), estetski (jer nije bila “lijepa”), konspiracijski (jer je bila “uvezena” i tajno trovala narod). Umjetnost kao provokacija je destabilizirajuća.

 

Moderna umjetnost je zahtijevala misaoni angažman, poticala upitnost o biću i svijetu. A u dogmatizmu se zna što jest biće i svijet. Zato je na slici trebala biti ponovljena vječna pravednost i ljepota dogme. Ono “izopačeno” joj stoji nasuprot. Da je umjetnik ne znam koliko slavio Njemačku, nije valjao ako nije bio arijac, da je ne znam koliko bio arijac, nije valjao ako je bio sklon “izopačenosti”. Heine više nije bio dobar pjesnik, Nolde dobar član partije.

 

Jedan od mogućih razloga osionih napada na Entartete Kunst počivao je i u strahu nacista da bi u takvoj umjetnosti mogli biti oslikani u svom stvarnom svjetlu, potpuno suprotnom onoj iluziji koju su sami o sebi imali i koju im je njihova umjetnost potvrđivala, da bi im moglo biti rečeno da “Portret više liči na vas nego vi sami na sebe” – kao što je u jednom drugačijem kontekstu Neuman rekao jednoj dami koju je portretirao. Što se pak tiče nacističkog “portretiranja” Židova, taj “portret Židova koji su nacisti ponudili svijetu je u osnovi njihov vlastiti autoportret” (Th. Adorno i M. Horkheimer, Dijalektika prosvjetiteljstva, str. 168).

 

Nacisti su optuživali Židove za ono što su (im) sami spremali: za uzurpaciju društva, pljačku, agresiju. Ovdje je na djelu Hegelova “nečista svijest”, koja iz sebe izbacuje ono prljavo i pripisuje ga Drugom. Nacisti su htjeli oduzeti Židovima onu moć za koji su oni vjerovali da je Židovi imaju eda je nikada ne bi posjedovali, da bi ih učinili nemoćnim, obespravljenim, do kraja raspoloživim, ništavnim i da bi sami posjedovali ono za što su optuživali Židove. Porijeklo nasilja kazuje da samo porijeklo može postati povod nasilja. Nacisti su nasrnuli na neopozivo u ljudskom biću: njegovo pravo na egzistenciju. Za njih je ono određivano porijeklom. Totalitarna ideologija isključuje, negira i nastoji da uništi svaku Razliku. Proganjanje “židovske umjetnosti” je ujedno bio izgovor za pljačku umjetničkog blaga. I mnogi galeristi su se iz konkurentskih razloga borili protiv svojih židovskih kolega. J. Petropoulos veli da je Treći Reich bio “kleptokratija” (Jonathan Petropoulos, The Faustian Bargain, str. 5).

 

Bogati kolekcionari su bili česta meta ovih otimačina. Primjera radi, u Beču su nacističke vlasti uhapsile baruna Louisea de Rothschilda i dozvolile mu da napusti zemlju tek kada je pristao da preda nacistima i svoju izuzetno vrijednu kolekciju slika (J. Petropoulos, Art as Politics, str. 84).

 

Izopačena umjetnost je bila izložena javnom ruglu, a ispotiha bila unosna trgovina. Kada nisu bila uništavana, kao u dvorištu berlinske vatrogasne stanice, u kome je 20. marta 1939. spaljeno 500 djela moderne umjetnosti, (Andreas Hüneke, On the Trial of Missing Masterpieces, u: S. Barron Ed, “Degenerate Art”, str. 128), onda su prodavana tajno ili na javnim aukcijama, poput one u Galeriji Fischer u Lucernu 1939. (O tome vidjeti: S. Barron, The Galerie Fischer Auction, u: Barron Ed, “Degenerate Art”, str. 135-146), pa je i sama izložba Izopačene umjetnosti tokom kružne turneje po Njemačkoj i Austriji izgubila mnoga od svojih najmarkantnijih djela.

 

Hitler je oglasio da on nije “protiv umjetnosti, nego protiv dekadencije”. On je, dakle, smatrao da zna što je umjetnost, onako kao što svi tirani i despoti misle da sve znaju. Svaka totalitarna ideologija sama je sebi jedina istina i mjerilo. Opsesija stvarnošću mitova prerasta u mitomaniju o vlastitoj stvarnosti. Provincijski duh lažnih bogova Atlantide, koji se ovjenčao djelima lažnih predstavnika “prave njemačke umjetnosti”, ostao je trajno iritiran artističkim skandalom slobode

 

Populistička podvala protiv “elitizma”, koji je dakle bio “nerazumljiv narodu” i samo “za odabrane”, “elitizma” koji je ipak na neki volšeban način uspijevao da “zaluđuje narod”, (Katalog, str. 22), u osnovi je samo jedna od demagoških podvala nacističke diktature. U odnosu prema umjetnosti ogleda se sva netolerantnost nacističkog režima, njegova goropadna težnja ka uništenju Razlike, individualne slobode i svakog prava Drugog, pa i pukog prava na postojanje.

 

Nacistima je naprosto trebala meta. Ona najlakša. Elementarni instinkt smatra svako nanošenje nevolje umu svojim vrhunskim postignućem. U napadanju na avangardu i modernu nacisti su udovoljili primitivizmu svojih sljedbenika. Izopačeno je izjednačavano sa modernim, moderno sa židovskim, židovsko sa stranim, neprijateljskim. Svijet Reicha bi bio isti, držao se svojih korijena, samo da nisu u njega nahrupili demoni sa Istoka.

 

U procesu “ozdravljenja nacije” najprije je trebalo poraziti “unutarnje neprijatelje”, rasne i duhovne uljeze koji su podrivali korijenje Nacije. Politika totalnog nadzora hoće da svaki segment društva i svaki njegov član bude onakav kakvim ga ona hoće. Ili, kako je to 1941. formulirao Franz Alexamder Kauffman, cilj umjetnosti je da pokaže “kako Nijemci treba da se osjećaju i žive u budućnosti” (Cit. prema: Davidson, Kunst in Deuchland, str. 31).

 

Krajnji cilj ovakve politike jest kontrola estetskih moći bića. A kada se takvo što ostvari, onda ništa ne stoji na putu neometanom raspolaganju, čemu pristalice takve ideologije sa zanosom hrle. I slikar Ziegler je bio od takvih. Revnosno je provodio svoj zadatak. Kasnije je pao u nemilost: optužen je za “defetizam”, nekoliko sedmica bio zatočen u koncentracionom logoru, a od 1943. ga u njemačkim novinama više ne spominju. Poslije rata je imao još jednu izložbu, 1955. u Ben Uri Gallery u Londonu.

 

(Iz knjige Umjetnost uništenog, Izdanja Antibarbarus, Zagreb 2005).

 

 

Još tekstova ovog autora:

     Znače li riječi Prima Levija o Holokaustu još uvijek nešto
     Nekoliko pitanja o nagradi Peteru Handkeu
     Znače li riječi Prima Levija o Holokaustu još uvijek nešto
     Čitate li srpske pisce? (2)
     Čitate li srpske pisce? (1)
     Kultura u znaku Holokausta
     Sunarodnjaci iz Ahmića
     Citat i komentari
     Ubio sam Franju Ferdinanda
     Dobri ljudi ne gube bitke

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1

  • fraktura 2

  • fraktura 3

  • superknjizara

  • vbz 1

  • vbz 2

  • vbz 3

  • vbz 4

  • ljevak 1

  • ljevak 2

  • ljevak 3

  • ljevak 4

  • ljevak 5

  • oceanmore 1

  • oceanmore 2

  • oceanmore 3

  • oceanmore 4

  • golden marketing 1

  • sandorf 1

  • sandorf 2

  • planetopija 1

  • planetopija 2

  • srednja europa 1

  • srednja europa 2

  • srednja europa 3

  • srednja europa 4

  • durieux 1

  • disput 1

  • ks 1

  • ks 2

  • ks 3

  • meandar 1

  • meandar 2

  • meandar 3

  • biblija