Građanin Blagus i njegovo pravo

Saša Blagus, “Građanin Blagus”, SNV, Zagreb, 2015.

Prvo treba reći da knjiga kritičkih tekstova o društvenim pitanjima koja je pred vama, po mnogo čemu iskače iz uobičajene klasifikacije političko esejističkog žanra i ne stvara unaprijed oko sebe splin “vrućih tema” i žurnalističkog spektakla. Ovu knjigu nije pisalo neko “prevejano pero” iz novinarskog ceha, specijalizirano za otkrivanje nezgodnih činjenica o političarima u raskoraku ili prljavog veša hrvatske stvarnosti, što bi na domaćem nebu medijskih šljokica bilo više nego poželjno.

Tekstove među ovim koricama napisao je fizičar s Instituta Ruđer Bošković, Saša Blagus i oni su objavljeni, opet ne u glamuroznim glasilima “između seksa, skandala i sporta”, nego na rubnim portalima alternativne i lijeve provenijencije.

Radi se o tekstovima koji se suprotstavljaju nacionalizmu i civilizacijskoj uskogrudnosti, koji kritiziraju svako odustajanje od progresivnih političkih ideala i koji u modernom kapitalizmu ne vide ništa dobro.

Za hrvatsku tihu većinu takva pozicija javnog nastupa u prvom redu je začudna i sumnjiva, jer se po kriterijima društvene srednje struje zna tko piše a tko tek čita, odnosno lijevi aktivizam je nešto od čega su uvaženi državljani koji drže do sebe uvijek okretali glavu. Baš o takvoj većini, njenim zabludama, ogorčenjima i mržnjama, riječ je između ostaloga u ovoj knjizi.

Za hrvatsku tihu većinu takva pozicija javnog nastupa u prvom redu je začudna i sumnjiva, jer se po kriterijima društvene srednje struje zna tko piše a tko tek čita, odnosno lijevi aktivizam je nešto od čega su uvaženi državljani koji drže do sebe uvijek okretali glavu. Baš o takvoj većini, njenim zabludama, ogorčenjima i mržnjama, riječ je između ostaloga u ovoj knjizi

U očima ljudi te “većine za nedjeljnim ručkom” Saša Blagus je anonimni amater problematičnih stavova i usamljeni fantast na kojega ne treba trošiti metke. Ta autsajderska pozicija knjige zapravo je njezina velika vrijednost jer se preko napora jednog znanstvenika iz oblasti fizike indirektno pokazuje da nema mnogo onih koji kao građani imaju volje javno govoriti o problemima koji tište ovu zemlju i ispravljati krivu Drinu društvenih nepravdi.

Sociološki, većina građana Hrvatske u svoje slobodno vrijeme ili krade bogu dane po kafićima u banalnim ćeretanjima ili sjedi pred televizorima i mrmlja mrzovoljno sebi nešto u bradu. S druge strane, ova knjiga indirektno se tiče onih koji su uvjereni da znaju kako stvari stoje između neba i zemlje, što su to krv i tlo, tko su naši prijatelji a tko nacionalni neprijatelji te da stoga i nema potrebe preispitivati vječne istine…

Nasuprot tome, već na prvim stranicama ove knjige uočavamo da građanin Blagus nije nekakav razbarušeni medijski revolveraš s viškom adrenalina, nego samozatajni ali energični znanstvenik i humanist koji ima snažnu potrebu nešto reći o svom vremenu, ljudima i prilikama. Vrijednost ove knjige je u tome što kroz nju govori osoba zainteresirana za stvarnost a ne tek pisac po zadatku.

Amarcord

Sigurno pamtite onaj slavni film Federica Fellinija u kojem se veliki redatelj sjeća svoga djetinjstva i mladosti koju je proveo u tipičnom malom gradiću negdje u Italiji, gdje su i nervozni otac, i seoske djevojčure, i lokalni fašisti bili opisani s miroljubivom dozom nostalgije, crnog humora i pomirljivosti.

Za razliku od ovog razblaženo mediteranskog gledanja na stvari, knjiga Građanin Blagus ima daleko teži zadatak da rudarski mučno prekopava po prošlosti i sadašnjosti, jer u tim tragičnim povijesnim sudarima u ovom kutu Evrope, mnoge kosti još uvijek nisu pokopane, dok mnogo ljudi danas živi nesretno i gladno.

U jednom od tekstova  (“Zatiranje sjećanja”) Blagus nabraja spomenike, nazive ulica i grobove antifašista koji su brutalnim akcijama početkom devedesetih zatrti ili porušeni i na taj način ne upire prstom samo na one s “desne obale” nego zapravo govori o jednom od temeljnih ljudskih grijehova a to je okretanje leđa vlastitoj savjesti.

Sociološki, većina građana Hrvatske u svoje slobodno vrijeme ili krade bogu dane po kafićima u banalnim ćeretanjima ili sjedi pred televizorima i mrmlja mrzovoljno sebi nešto u bradu. S druge strane, ova knjiga indirektno se tiče onih koji su uvjereni da znaju kako stvari stoje između neba i zemlje, što su to krv i tlo, tko su naši prijatelji a tko nacionalni neprijatelji te da stoga i nema potrebe preispitivati vječne istine…

Ovo pitanje otvara čitav buket moralnih problema ali svi oni mogu se svesti na britku ocjenu da, naprimjer, podmetanje bombi pod stotine spomenika partizanima u Drugom svjetskom ratu, kao uostalom i svako drugo devastiranje koje se događalo u Hrvatskoj početkom devedesetih, praktično znači trajno neprijateljstvo ljudi prema samima sebi.

To znači neprestano gajenje mrzovolje prema bivšem životu, vlastitom narodu i narodima u prošlosti, kao što znači i konstantnu sumnjičavost prema sugrađanima, susjedima i rođacima te prema svima “drugima” kao potencijalnim izdajnicima.

U takvoj mentalnoj amputaciji to na kraju znači da ima malo šanse da se ljudi s dvije svjetonazorske obale ikad sretnu i pokušaju, nakon nasilja, ratova i krvi, krenuti zajedno naprijed – barem u polemiku i razgovor. Nezaliječene rane o kojima autor piše, govore ustvari o zatvorenosti ljudi jednih za druge i svih zajedno za neku normalnu budućnost.

Balkanska kletva glasi ćeraćemo se do istrage vaše i naše ili poopćeno rečeno, Blagusovi tekstovi u ovoj knjizi zapravo govore o svim našim tragičnim podjelama koje i dalje traju.

Usamljeni su hrabri

Snaga ove knjige je i u odvažnosti osobnog stava autora, jer lijevi svjetonazor Saše Blagusa ne samo da odudara od prosječnog stava većine, nego je takav stav u Hrvatskoj danas u dobroj mjeri izložen javnoj poruzi, otvorenom animozitetu i mržnji, više nego ikad.

U zemlji u kojoj su mnogi njeni stanovnici u posljednjih 30 godina politički presvukli kapute i po nekoliko puta, klizeći sve više prema desnici, građanin Blagus odvažno zastupa lijevi i antifašistički stav (“Antifašizam u Hrvatskoj kao opće smetalo”), kolikogod da to košta.

Dok god se ne ostvari mogućnost da ljudi u Hrvatskoj iskreno pogledaju sebe u ogledalo i kažu sami sebi tko su oni, tko su njihova braća i što je njihov jezik, do tada će mrtvi biti oni koji se neprestano vraćaju

Dio u kojem autor govori o političkoj dvoličnosti u Hrvatskoj (“Historijski revizionizam lažne ljevice”) naročito je važan zato jer upire prstom u kronično (još od Turaka) rasprostranjenu domaću mimikriju i neiskrenost koje u novije vrijeme rodoljublje brka s šovinizmom i Narodnooslobodilačku borbu s ratom u 90-ima, dok zločine na našoj strani uopće ne želi vidjeti.

Ili da se poslužimo riječima argentinske redateljice Renate Carole Gatice, koja živi u Zagrebu: “Dok god se ne ostvari mogućnost da ljudi u Hrvatskoj iskreno pogledaju sebe u ogledalo i kažu sami sebi tko su oni, tko su njihova braća i što je njihov jezik, do tada će mrtvi biti oni koji se neprestano vraćaju”.

Znanstveniku od formata Saši Blagusu javna izloženost u današnjoj društvenoj areni punoj kosih pogleda i škrguta zubā zaista nije potrebna, tim prije što je on u godinama u kojima drugi ljudi šeću unučiće ili odlaze u prirodu, ali baš zbog toga je ova rovovska bitka s hrvatskom stvarnošću tim vrjednija. U tom gledanju preko nišana, Blagus ne oprašta niti tzv. “našima” pa se bez pardona upušta u polemiku s profesorom Žarkom Puhovskim ili književnicom Vedranom Rudan smatrajući njihove stavove, što god to značilo, nedovoljno uvjerljivima ili neprimjerenima.

U tekstovima koji su raspršeni po niskobudžetnim portalima i sakupljeni u ovoj knjizi, Blagus jednako raskrinkava ljutu desnicu kao i malokrvnu socijaldemokraciju, intelektualne kameleone kao i ustašoidne malograđane, praveći nužno pejzaž “ružne zemlje” koji se svima mora staviti pod nos, prija li to nekome ili ne.

Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska

Teme ‘sudbinskog’ balkanskog nacionalizma Blagus u ovoj knjizi povezuje s još dva pitanja ekonomske provenijencije (“Lažno mesijanstvo znanosti“) koja su s etno nacionalističkom mržnjom povezana gotovo pupčanom vrpcom. Prvo pitanje je naglo bogaćenje i grabež koje se kao epidemija razvilo na razvalinama bivše socijalističke države.

Drugo pitanje, da se izrazimo klasičnim marksističkim rječnikom, jest eksploatacija čovjeka po čovjeku, što je kao rezultat nabreklog neoliberalnog kapitalizma, ali opet na naš način, postalo naročito izraženo u posljednjih desetak godina. Novo vrijeme Blagus naziva “predatorskom fazom u razvoju čovječanstva”, ali ono što je u toj analizi važno jest da su sveti ideali domoljublja kojega smo se nagledali 90-ih vrlo često bili maska za beskrupulozno bogaćenje, kupovinu tvornica budzašto i osvajanje stanova i privatne imovine.

Ono zbog čega bi baš konzervativni patrioti trebali biti posebno zabrinuti govori im slijeva građanin Blagus: “Cilj nacionalne homogenizacije Hrvata bio je, dakle, ponešto prizemniji negoli sam raskid s Jugoslavijom: izvesti u povijesti nezapamćenu pljačku narodne imovine (na razini veleizdaje) i pretočiti je u džepove ‘hrvatina-domoljuba’ predodređenih da postanu oligarsi, ali tako da to narod ne primijeti. Da bi se stvorili domaći kapitalisti trebalo je političkom voljom i prisilom državnih, paradržavnih i razbojničkih struktura eksproprirati, opljačkati, orobiti, pokrasti proletarijat… To je onda nazvano tranzicijom, pretvorbom, restrukturiranjem privrede…”

Knjiga Saše Blagusa zove na dijalog: u civiliziranijim vremenima osoba drugačije političke  orijentacije stupila bi u raspravu s ovim autorom i tako bi možda nastala i neka nova knjiga, kao potencijalna podloga za neku buduću i širu atmosferu u kojoj će narasti nova društvena savjest i konstruktivna rješenja za izlazak iz gliba

U ljudskom smislu važna je činjenica da se Saša Blagus u ovoj knjizi predstavlja kao plebejski tribun staroga kova, spreman na revoluciju za prava slabijih i potlačenih, za razliku od gomile onih kojima se danas naprosto fućka za bilo što.

Knjiga Saše Blagusa zove na dijalog: u civiliziranijim vremenima osoba drugačije političke  orijentacije stupila bi u raspravu s ovim autorom i tako bi možda nastala i neka nova knjiga, kao potencijalna podloga za neku buduću i širu atmosferu u kojoj će narasti nova društvena savjest i konstruktivna rješenja za izlazak iz gliba.

Mržnja primitivnog tipa koja će se na društvenim mrežama rasplamsati kada ova knjiga ugleda svjetlo dana, samo će govoriti o tome da je blato u kojem zajedno polako tonu sinovi i partizana i ustaša toliko duboko da spremnost na solidarno izvlačenje iz njega još nažalost nije na vidiku.

Hrvatska danas, u već poodmaklom 21. stoljeću trebala je i mogla izgledati puno bolje nego što izgleda, ne kao nespretna država pred bankrotom i kao musavo društvo podijeljeno ideološkim razmiricama. Saša Blagus nije nikakav seoski prorok i on ne govori nešto što nitko ne uspijeva dokučiti, nego ono što svi znaju ali se s time ne žele ili ne usuđuju suočiti.

Bez obzira bavi li se etničkom mržnjom, nedosljednošću (lijevih) političkih stranaka, brutalnim kapitalizmom, Crkvom, Karlom Marxom ili zatiranjem prošlosti, Saša Blagus – koji ne mora nužno uvijek biti u pravu – govori ono što se mora reći. I to je njegovo pravo.

    •  Damir Grubiša: Rijeka je naš jedini pravi evropski grad
    •  Siniša Jelušić: Srpski identitet u Crnoj Gori je duhovna kategorija
    •  Jadranka Brnčić: ''Jedni od drugih možemo učiti''
    •  Milena se zove. To jedinstveno čudo
    •  Danilo Ljubotina: ''Mržnja je samoubilačka doktrina''
    •  Strah i hrabrost u jednom

> Svi tekstovi ovog autora