novinarstvo s potpisom
Hrvatska je na jako klimavim temeljima. Statika joj je ozbiljno narušena. Nije problem u geografiji i tlu. Položaj je krasan, ni tlo nije trusnije od drugih, pa ipak sve se ljulja i klizi k’o da smo u Japanu, a evo i zašto. Nije to ni meni bilo jasno sve dok nisam čula predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović pred neki dan u zagrebačkoj Perkovčevoj 2, kako na Dan slobode medija za potrebe međunarodne javnosti sipa fraze o tome kako je upravo “sloboda izražavanja temeljno ljudsko pravo i fundament svake demokratske države”.
Mislim si, ako je sloboda izražavanja fundament, zašto ju iz dana u dan stranka koja je upravo nju predložila za tu funkciju, a potom čudnom matematikom i još čudnovatijom koalicijom s Mostom (koja se koalicijom ne smije zvati) zauzela ministarske pozicije sad beskrupulozno zatire? Sistematski uništava slobodu i umjetničkog i novinarskog izražavanja. Pa jasno je zašto – ne žele Hrvatsku kao demokratsku, socijalnu i sekularnu državu i to nam svojim postupcima pokazuju vrlo zorno, kao na kakvoj oglednoj nastavi za prvašiće svaki bogovetni dan.
Smjenjuju novinare i urednike na javnoj televiziji i radiju i to masovno, svoje urednike šalju na poklon Kaptolu, zavrću slavine izdavačima, dokidaju ionako mizerna sredstva slobodnomislećim portalima, ucjenjuju intendante, pojavljuju se na televizijama opskurnih likova koji propagiraju retrogradne ideje i zločinačke režime, šire ksenofobiju i strah, pomno nadziru i kadroviraju po službama koje bi nas, obične građane, trebale čuvati od takvih likova. Njih je, sjećate se, upravo Predsjednica prva izvukla na svjetlo dana pozivom na svoju inauguraciju.
Ljude čije su biografije umrljane skandalima i kriminalom pokušava se uporno, bez imalo srama, rehabilitirati i prikazati kao stradalnike prethodne, valjda nedemokratske vlasti.
Znamo čime su urodile te rehabilitacije. Relativizacijom ustaških zločina, fizičkim obračunima s novinarima i prijetnjama smrću glumcima i intendantima koji su samo javno pokazali ogledalo sa stvarnim odrazom aktualne vlasti. To što se u njemu zrcalila slika različita od one u koju narod žele uvjeriti jedini je grijeh napadnutih novinara i kulturnjaka.
Zar onda bilo koga može čuditi zvižduk Predsjednici u Novinarskome domu. Zar se itko s mrvu mozga u glavi može zapitati zašto se zviždalo? Meni je, da se odmah izjasnim, potpuno svejedno iz čijih usta je zvižduk dolazio. Zaslužila ga je od glave do pete!
Ono što je tužno, pretužno su izmanipulirani ljudi koji ju zdušno podržavaju. Ni na trenutak se nisu zapitali zašto se zviždalo, već su odmah krenuli na društvenim mrežama s najgorim uvredama i dodatno poljuljali fundament.
“To je najgora svita parazita i sotonista”, “Zlo želi uništiti dobro”, “Goni to na Goli otok”, “Dabogda svi pocrkali koji su zviždali – gamad!”, “Korov treba počistiti”.
Ovi egzorcisti, isljednici i politički ekolozi samo su mali dio onih koji su požurili stati uz Predsjednicu izviždanu na međunarodnoj video konferenciji u Novinarskome domu, jer znaju da se njihova odabranica teško nosi i sa znatno benignijim novinarskim kritikama od zaglušujućeg zvižduka pred Amerikancima. Na komentare ih je ponukao i njezin manipulatorski post na Facebooku.
“Razočarana sam”, kaže, ”što su me upravo oni koji se zalažu za slobodu govora i medija prekinuli za vrijeme govora ne dopuštajući mi iznošenje mišljenja – pokazali su kako nisu iskreni zagovornici slobode govora, već angažirani aktivisti.”
Ovaj Predsjedničin post klasičan je, gotovo školski primjer manipulacije i zamjene teza u kojoj “egzekutor”, ne bi li obmanuo javnost, navlači krinku žrtve.
Riječ je o čistoj zloupotrebi emocija koja se, ako je vjerovati Noamu Chomskom i njegovim pravilima manipulacije, učestalo koristi u izazivanju kratkog spoja prilikom razumnog prosuđivanje, pa tako kritičku svijest zamijene primarni impulsi. Primjerice bijes!
Bijes je bio vidljiv u komentarima ispod Predsjedničina posta, ali bogami i u postu samom. To što su novinari ili tko već pretvoreni u aktiviste nije njihova krivnja. Krivi su oni poput Predsjednice koji već godinu i pol kreiraju atmosferu u društvu koja ljude, revoltirane i ugrožene dnevnim dokidanjem prava – građanskih, ljudskih, radničkih i, naravno, prava na slobodu izražavanja, što posebno boli novinare i kulturnjake – tjera na aktivizam.
Da bi se Predsjednici vjerovalo, ona se prvo pola sata trebala ispričavati… Zbog gostiju na inauguraciji, zbog izbjegavanja odlaska u Jasenovac na Dan sjećanja na žrtve, zbog relativiziranja problema koje manjine u Hrvatskoj osjećaju (pa makar i subjektivno), zbog toga što nije stala u zaštitu Elizabete Gojan i Mirjane Rakić (obrana slobode izražavanja dokazuje se tako da ju braniš i kad tebe ugrožava), i tako dalje, i tako dalje. Tek nakon takvih istupa i osude mrzilačkih komentara na svom zidu Predsjednica ima pravo govoriti o slobodi izražavanja kao fundamentu demokratske države.
Ukoliko se odluči ignorirati polovicu građana koje ona i njezini ugrožavaju, mora biti svjesna da je to hod po klizištu koje u svakom trenutku – ako borba “aktivista” ne uspije – može u ambis povući i nju i državu.
Hrvatska je na klimavim temeljima.