Govor mržnje nije kad kažete da je biskup hohštapler

Ako bih izabrao frazu koja se toliko često koristi u javnom diskursu, a tako slabo razumije, onda bi prvi kandidat jamačno bila ”govor mržnje“. Rabi ju se u gotovo svim prilikama: kad Milanović napadne HDZ zbog ustašofilije – to je govor mržnje; kad ateisti ismiju religiju i nazovu štovanje sveca nekrofilijom, to je govor mržnje; kad netko nazove Pupovca četnikom, koji se treba vratiti tamo odakle je došao – to je govor mržnje.

Mislim da je red razmrsiti čvor po tom pitanju, jer mi se čini kako ova tri navedena primjera ne idu pod isto. Da odmah budem jasan, prva dva slučaja nisu govor mržnje – iako bih ja definitivno izbjegavao takav stil komunikacije, dok je treći slučaj eklatantan primjer govora mržnje i spadam u one koji će otvoreno reći da Milorad Pupovac ima pravo živjeti gdje hoće i da one koji ga pozivaju na odlazak iz Hrvatske treba kazneno goniti.

Zakon i govor mržnje

Dopustite da budem malo dosadan, jer kad raspravljamo o govoru mržnje, onda ulazimo i na teritorij zakonske regulative, pa da navedem stavke Krivičnog zakona Republike Hrvatske koje nam postavljaju temeljni pravni okvir. Članak 174. ovog zakona, koji nosi naslov Rasna i druga diskriminacija, donosi sljedeće:

”(3) Tko u cilju širenja rasne, vjerske, spolne, nacionalne, etničke mržnje ili mržnje po osnovi boje kože ili spolnog opredjeljenja, ili drugih osobina, ili u cilju omalovažavanja, javno iznese ili pronese zamisli o nadmoćnosti ili podčinjenosti jedne rase, etničke ili vjerske zajednice, spola, nacije ili zamisli o nadmoćnosti ili podčinjenosti po osnovi boje kože ili spolnog opredjeljenja, ili drugih osobina, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.

Dakle, kad nazovete pravoslavce ”trofaznima“, kad crnce i Rome nazovete prljavima, kad Srbe i Židove proglasite nepoželjnima, kad kažete da su homoseksualci mentalni bolesnici – onda koristite govor mržnje

(4) Tko s ciljem iz stavka 3. ovoga članka putem računalnog sustava raspačava ili na drugi način učini dostupnim javnosti materijale kojima se poriče, znatnije umanjuje, odobrava ili opravdava kazneno djelo genocida ili zločina protiv čovječnosti, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do tri godine.“

Iako mislim da je svakom razboritom jasno što se pod ovim stavcima misli, ipak osjećam potrebu da to razjasnim, jer ste svi svjedoci tome kako ovo nije sasvim sjelo ni predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović – kojoj bi, po samom opisu njezinog posla, to ipak moralo biti bjelodano (pa sam i onaj primjer s Milanovićevim napadom na HDZ zapravo maznuo od nje).

Dakle, kad nazovete pravoslavce ”trofaznima“, kad crnce i Rome nazovete prljavima, kad Srbe i Židove proglasite nepoželjnima, kad kažete da su homoseksualci mentalni bolesnici – onda koristite govor mržnje.

Shvaćate li što je zajednička nit u svim tim izjavama? To da napadate ljude na temelju onoga što oni naprosto jesu po svom rođenju. Nitko se, recimo, ne rađa kao HDZ-ovac ili kao komunist. Zato, kad nepromišljeni Milanović napadne HDZ-ovce ili kada, s druge strane političkog spektra, nabusiti urednik Glasa Koncila sve koji mu se protive proglasi komunistima – onda su to primjeri neodmjerenih izjava, ali ne i govora mržnje.

Nije govor mržnje ni kada predsjednik HDZ-a svoje političke protivnike nazove jugofilima – koliko god da takva uvrnuta teza implicirala kako većini Hrvata u grudima bije jugoslavensko srce.

Kad nepromišljeni Milanović napadne HDZ-ovce ili kada, s druge strane političkog spektra, nabusiti urednik Glasa Koncila sve koji mu se protive proglasi komunistima – onda su to primjeri neodmjerenih izjava, ali ne i govora mržnje

Isto tako mi je sasvim jasno da se nekima ne dopada stil ili stav novinarke Danijele Trbović. Ako je nazovete glupačom, mislim da time baš niste potvrdili svoju pamet, ali Ustav i zakoni ove zemlje vam daju za pravo da kažete takvo što (jednostavno rečeno, imate Ustavom zajamčeno pravo na glupost).

No, ukoliko je napadnete kao četnikušu zbog njezinog (pretpostavljenog srpskog) podrijetla, onda evidentno širite govor mržnje. A ako još to radite pod lažnim imenom, anonimno – onda pokazujete sjajnu sposobnost spajanja gluposti, zloće i kukavičluka u jednoj osobi.

Ljudi se rađaju kao Srbi ili Židovi; rađaju se i kao homoseksualci (ili, prema nekim teorijama, to postaju u najranijem djetinjstvu). Svidjeli se vama oni ili ne – napadati njih zbog toga što oni jesu primjer je govora mržnje i za to se ide u zatvor od tri mjeseca do tri godine. Doduše, u stvarnosti, to izgleda malo drugačije; nitko još nije, na primjer, izgubio mjesto tajnika HDZ-a zbog širenja govora mržnje.

Zaboravljeni slučaj

Nadam se, međutim, da ste pažljivo pročitali i četvrti stavak članka 174. Jer on pod govorom mržnje podrazumijeva i kada, primjerice, poričete ili znatno umanjujete žrtve holokausta i svih masovnih zločina poput Jasenovca, Srebrenice, Vukovara (i da ne nastavljam tu uistinu predugačku listu).

Da, welcome to Croatia, kod nas nitko i nikada zbog toga nije odgovarao.

Nedavno ste imali klasičan Sedlarov trash film u kojemu se, zajedno sa svojim scenaristom, čovjek zaigrao malo PhotoShopom, malo dodao snimke koje nemaju veze s filmom, malo se (blago rečeno) zezao na račun povijesnih podataka i otprilike proglasio Borisa Dežulovića glavnim krivcem – a da to nije izazvalo nikakvu reakciju državnog odvjetništva.

Nitko ne proganja čak ni one sitne budale koji raspačavaju putem Interneta (pa i hrvatske Wikipedije) nebuloze o malom broju žrtava Jasenovca i židovskoj krivnji za holokaust, nekmoli da bi se riječ rekla čovjeku na čiju premijeru dolaze uvaženi povjesničar (i ministar) Hasanbegović, s još nekoliko ministara, pa se svemu prida značaj kulturnog događaja prvog reda

Nitko ne proganja čak ni one sitne budale koji raspačavaju putem Interneta (pa i hrvatske Wikipedije) nebuloze o malom broju žrtava Jasenovca i židovskoj krivnji za holokaust, nekmoli da bi se riječ rekla čovjeku na čiju premijeru dolaze uvaženi povjesničar (i ministar) Hasanbegović, s još nekoliko ministara, pa se svemu prida značaj kulturnog događaja prvog reda.

Doduše, nije Sedlar ni započeo, a vjerojatno neće ni završiti plejadu sitnih umova koji su brisali nule s broja žrtava u Jasenovcu. Još se predsjednik Tuđman morao javno ispričavati Izraelcima zbog svojih pseudoznanstvenih tvrdnji i umanjenih brojki u Bespućima povijesne zbiljnosti.

Ali Tuđmanova procjena o trideset do četrdeset tisuća pobijenih u Jasenovcu zvuči nevino spram nedavno objavljene kvazi-historiografske črčkarije Mladena Ivezića, Titov Jasenovac, gdje je autor, na temelju apsolutno krive metodologije, iznio tvrdnju da je u Jasenovcu umrlo (da, umrlo, ne pobijeno) nekih tisuću ljudi.

Na predstavljanju knjige okupila se (samoprozvana) hrvatska elita (s Tomcem, Pozaićem, Sedlarom, itd.), a sve u velikoj dvorani Družbe Isusove, pod pokroviteljstvom mog negdašnjeg (beogradskog) župnika dr. Vladimira Horvata. I, trebam li uopće i spominjati, uz medijsku pratnju i potporu Glasa Koncila.

Ima li koga da se povodom toga sjetio stavka četvrtog članka stosedamdesetčetvrtog Krivičnoga zakona?

U redu, neću više postavljati tako glupa pitanja, red bi bio da znam u kojoj državi zapravo živim. Pretpostavljam da bi se drugačije reagiralo kada bi neki blesan kalibra makar pola Sedlarovog dokazivao da se Ovčara nije nikada dogodila i da je nakon pada Vukovara samo par ranjenika umrlo od potpuno prirodnih posljedica (i tu biste u priču opet mogli ubaciti Dežulovića ako baš hoćete).

Ateistička mržnja spram vjere

No, najviše šanse da zaradite epitet govornika mržnje je kad krenete oštro kritizirati ili ismijavati vjeru. Već sam i prije rekao, ja ne bih sebi dopustio da štovanje tijela mrtvoga sveca nazovem nekrofilijom. Niti bih se onda naivno čupao površnom etimologijom kako je nekrofilija ”ljubav prema mrtvome“ (jer je nekrofilija seksualna ljubav prema mrtvome, a ne tek ljubav, baš kao što ni pedofilija nije tek ljubav prema djeci).

Neću više postavljati tako glupa pitanja, red bi bio da znam u kojoj državi zapravo živim. Pretpostavljam da bi se drugačije reagiralo kada bi neki blesan kalibra makar pola Sedlarovog dokazivao da se Ovčara nije nikada dogodila i da je nakon pada Vukovara samo par ranjenika umrlo od potpuno prirodnih posljedica (i tu biste u priču opet mogli ubaciti Dežulovića ako baš hoćete)

Svejedno, ovakav pretjerani način kritiziranja jednostavno nije govor mržnje iz sasvim jednostavnog razloga: vjernik ste po svojoj odluci, nitko vas ne ismijava zbog nečeg što ste dobili samim rođenjem, nego zbog nečeg što ste sami odabrali. Ljudi su došli na hodočašće svojom voljom – i onda netko ima pravo analizirati, kritizirati, pa i ismijavati njihov postupak.

Ateisti se znaju ponekada nezrelo izražavati, katkada prelaziti mjeru dobrog ukusa – napokon, ateisti nisu neka homogena zajednica sa zajedničkim vodstvom i definiranim pravilima ponašanja.

Ateizam bi u suštini trebao biti kritika religije kao jedne ideologije bez suvišnog prebacivanja na osobnu razinu. Ali i kad se dohvate vjernika i njihovih izjava i postupaka, čak i kada ih ismijavaju ili grubo vrijeđaju, nemamo govor mržnje, ni u pravnom ni u moralnom smislu.

Uostalom, kad otvoreno kažem da su biskup isusovac Valentin Pozaić i njegov redovnički subrat Vladimir Horvat hohštapleri povijesnih znanosti i promicatelji malignih ideja zbog kojih bi u normalnoj (dakle, liberalnoj) zemlji bili krivično gonjeni, to nije ni govor mržnje, a, nažalost, ni neodmjerena ocjena. Samo konstatiram činjenice.

    •  Zašto sam sve ovo pisao na Autografu
    •  Korona će biti sudište i za teorije zavjere i za religiju
    •  Virus bi u Njemačkoj osobito mogao pogoditi staračke domove
    •  Evo kako ateisti mogu tješiti ožalošćene
    •  Obiteljaši ne brinu ni za obitelj ni za djecu
    •  Političari-vjernici: ugledajte se na svog ateističkog kolegu
    •  Kad vrhunski biblijski stručnjak skrene pameću
    •  Nebeski Bill Gates puno je gori od zemaljskog imenjaka
    •  Moje pravo na život znači i moje pravo na smrt
    •  Ne, mi ateisti nismo samo još jedna skupina vjernika

> Svi tekstovi ovog autora